Jedna izreka kaže: „Zrno po zrno – pogača“. Nema pogače ukoliko nema domaćice da je zamjesi i ispeče sa dodacima koji su potrebni. Ovdje ću koristiti naslov: „Riječ po riječ – rečenica“. Rečenica nije slična pogači koju može zamjestiti samo dobra domaćica, kod rečenice ima i previše onih koji izgovaraju ili pišu dobre, ali i loše rečenice. Dobra rečenica ima puno prozora. Svaka dobra rečenica je puna istine, a istina je postojna i vječna. Lijepa rečenica je po pravilu slatka kao i plod s pitomog drveta (voćke). Rečenica može biti i gorka, a istinita. „Reci istinu pa makar bila i gorka“, rekao je Muhammed a.s.

Javno izgovorena ili naopisana rečenica ima neprocijenjivu težinu kao u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Rečenica od samo par riječi može raniti teže od oružja, kao što kaže arapska poslovica: „Rana od koplja će zacijeliti, a rana od jezika neće“. To se svakako odnosi na ružne rečenice.

Ako pažljivo slušamo ili čitamo rečenice kvazi političara, analitičara, ambasadora, domaćih i stranih, a koji napišu ili izgovore na stotine rečenica, a ništa nam ne kažu, osim laži i uvreda. Oni bi se trebali zapitati, zašto ne šute bar minutu, jer bi s minutom šutnje više kazali od stotinu njihovih rečenica. Grozno je da u tim rečenicama nema ni trunke istine, nego samo laž, puka laž. U ovom se slučaju ne pitaju je li dobro za Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu. Tačno je da samo ono društvo koje čita, je društvo koje razmišlja. Ali izuzetak su oni koje čitaju ili slušaju samo one koje sam gore pomenuo.

Iskreni političari, analitičari, ambasadori su uvijek gospodari svoga jezika i svojih rečenica, oni te rečenice niti pišu, niti izgovaraju dok ne sagledaju učinak i posljedice. U našem narodu se kaže: „Ispeci (razmisli) pa reci“. Treba pokušati staviti se u poziciju osobe koju će eventualno te rečenice pogoditi, a ne zanositi se ugođajem kojeg nam te rečenice pričinjavaju. I upravo kada nam naše rečenice počnu pričinjavati zadovoljstvo trebamo prekinuti. Naravno i onda kad nam šutnja pričinjava zadovoljstvo u situaciji kad bi trebali nešto napisati, progovoriti, trebamo to prekinuti, pogotovo ako je nečije dobro (pravo) napadnuto.

Muhammed a.s. je rekao u tom pogledu: „Kada moji sljedbenici ne budu u stanju da nasilniku kažu: „Nasilniče!“ oprosti se od njih. Da li su sljedbenici Muhammeda a.s. u Bosni i Hercegovini ovih prohujali decenija ikada izustili: Nasilniče, prevarantu, izdajico...?! Oni te nasilnike, prevarante, izdajice sami biraju da bi ih trpili.

Ne treba izbjegavati markirati te opasne likove, oni su opasna pojava i ne treba se ustručavati od prave definicije i kvalifikacije. Da su naš sav čemer, jad i smrad, naši kompleksaši. Oni imaju samo svoj – narativ.

Ovdje mislim na „naše“, a ne na one „tuđe“, političare, analitičare, ambasadore, jer mene nije strah onih „tuđih“, mene je strah ovih „naših“.

Oprez je potreban kako u svakodnevnoj međuljudskoj komunikaciji, tako i u medijskoj prezentaciji. Dobro napakovane lažne rečenice, u jakom mediju, a kojima je stalo do laži, zato i imaju puno konzumenata misleći da sto puta izgovorena laž može postati istina. Čak iako se radi o očiglednoj laži, potvori, kleveti, akteri njeni se ne crvene i ne brinu.

Evidentno je da su srpski i hrvatski mediji kako u Bosni i Hercegovini isto tako i u Srbiji i Hrvatskoj bili predhodnica krvavoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Oni su, zapravo, svojim dezinformacijama samo pripremili teren svojoj zločinačkoj i genicidnoj politici. Njihov plan tokom agresije nije bio do kraja ispunjen, zato sada taj propagandni rat nastavljaju koji vode njihovi političari, analitičari, ambasadori. udruženo, dvojno. Pravoslavni i katolički krst se zalijepili jedan na drugi, udružili se, udvojili se, protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka koji nemaju rezervnu domovinu. Bošnjaci nemaju dvojna državljanstva, da švrljaju preko granica donoseći zlo drugima.
Srpsko – hrvatsku propagandu mnogi slijepo slijede ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire. Najeklantantniji primjer je odnos prema državi Bosni i Hercegovini, bošnjačkoj naciji i jeziku bosanskom. Baš oni koji koriste velikosrpske i velikohrvatske, šovinističke termine poput „poturice“ da bi Bošnjake kao narod nazvali muslimanima kao vjerskom skupinom, nešto većom od džemata. Ovo nije ništa drugo nego manifestacija vlastitog kompleksaštva. Bošnjake nije „poturčilo“ 400 godina pod Osmanskim carstvom, Bošnjake nisu uspjeli uništiti i asimilirati ni Srbi ni Hrvati, ni Austro – Ugarska, ni Kraljevina Jugoslavija, ni komunistička Jugoslavija, a kamo li ovi novi ustašo-četnici iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.

Na sreću da u Bosni i Hercegovini postoje istinski intelektualci i patriote koji znaju šta su prave vrijednosti i nisu ni za dlaku odstupili od svojih stavova, što zahtijeva spremnost na iskušenja svih vrsta. Malen je broj tih istinskik intelektualaca, ali i patriota u odnosu na broj onih koji samo šute ili se nekad jave braneći svoj lični ili nečiji politički stav.

Ovim ekstremnim nasrtajima, a i našim slabostima možemo se suprostaviti najefikasnije organizovano, putem akademske zajednice, vjerske, zajednice, političke zajednice, kojoj je stalo do Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i svega onoga što je potrebno da je dobro i za državu i za njene građane.
Naša perspektiva je prije svega u uspostavljanju pravih međusobnih odnosa na svim poljima ljudskog djelovanja i uspostavljanu istinske realizacije između nas i naše svakodnevnice.

Nužno je napraviti radikalni preokret u sistemu odgoja i obrazovanja, kako bih naučili od kojih riječi sastavljati naše pisanje i naše govore, u kojima nema mržnje, laži, ogovaranja, vrijeđanja, priopagande...

Za to, svakako, treba uspostaviti savremene odgojne institucije koje bi radile prije svega na vraćanju mladih duhovnim vrijednostima, uz ozdravljenje porodice i vraćanje joj autoriteta, a ne sve prepustiti „(ne)socijalnim mrežama“. Nažalost, mi danas imamo više medijske nego ratne siročadi.