U noći sa četvrtka na petak, kada i kazaljke pokazuju da ulazimo u novi dan, svoju plemenitu dušu ispustio je hadžija Mehmed Skopljak iz Poratja, tj. Pojska kod Zenice. Dženaza i ukop će biti organizovana već naredni dan u petak i to poslije ikindije namaza u Poratju uz prisustvo velikog broja vjernika, familije, komšija i prijatelja.

U objavljenom omažu na društvenim mrežama naš ratni načelnik i poslijeratni ambasador Bosne i Hercegovine u Turskoj, gospodin Besim Spahić reći će da je hadžija Mehmed „dobri rob Božiji“ bio posljednji učenik medrese u Pojsku. Onda se živo svjedočanstvo i priča o toj medresi iz ugla direktnog sudionika, na žalost ovom prilikom zatvara.

Hadžija Mehmed rođen je davne 1930. godine u Pojsku, otac mu se zvao Meho a majka Zejna, djevojačko Mekić, bila je iz Gluhe Bukovice podno Vlašića. Krasio ga je izuzetan i prefinjen odnos prema roditeljima, a kada bi o njima pričao činio bi to posebnim pijetetom. Svojevremeno u mladim danima otac Meho započeo je školovanje u medresi u Travniku, ali je zbog teške ekonomske situacije školovanje morao prekinuti.


Sa ponosom, rekao nam je da mu je babo drugovao sa muderisom Derviš ef. Spahićem dok je on bio više vezan za muderisovog sina Nesiba efendiju, također učenika pošćanske medrese.

U videu koji smo sa hadži Mehmedom snimili, ponudio nam je detaljno i impresivno svjedočanstvo samog gašenja medrese u Pojskama i detalje oko privođenja muderisa Derviš ef. Spahića u Kazneno popravni dom Zenica. Kada bi o svemu tome govorio pretežno bi plakao, mokro lice od suza vratilo bi ga sedamdeset godina unatrag, uz obavezan zaključak „nikad se ne ponovilo“.

Naš dobri Mehmed, cijeli svoj život proveo je praktikujući vjeru, savjestan i odgovoran za sve ono kroz šta su prošli vjernici tog vremena, jasno je novim generacijama ukazivao i od njih očekivao očuvanje svih visokih vjerskih i moralnih principa i načela, gdje su poštenje i iskrenost jedni od temelja, a kada bi to izostajalo sa razlogom se ljutio.


Sa hanumom Habibom odgojio je devet kćeri: Vasviju, Hatu, Sadetu, Zejnu, Rabiju, Safiju, Vediju, Adviju i Muniru te jednog sina Munira.

Bavio se zemljoradnjom, nije radio u preduzeću, pa samim tim nije imao ni penziju, ali je opće poznato da su radne ruke ove porodice radeći na zemlji omogućile sebi jedan pristojan život bez oskudica, što se sa ove tačke gledišta može smatrati prosto nemogućim.

Krasio ga je iman, posebno predanost i briga za namaz. Svojevremeno je poslije povratka iz Jugoslovenske narodne armije, a tada je vojni rok trajao 30. mjeseci sav taj period u propuštenim namazima naklanjao, a kako su mu prošla dva mjeseca Ramazana, postio je tri mjeseca tj. 90. dana zaredom.


Na kraju još recimo da je hadžija Mehmed svo slobodno vrijeme provodio učeći Kur'an, kada o njemu snimamo dokumentarnu emisiju „OČI KOJE 92. GODINE ČITAJU KUR'AN - HADŽIJA MEHMED SKOPLJAK“ on dnevno uči dva do tri džuza tj. od 40 do 60 stranica Kur'ana.

Da bi čitaocu praktično približio šta znači istrajnost hadži Mehmeda, naveo bi primjer da sam bio na mnogim predavanjima u kojima učeni ljudi prisutnima govore da Dragi Allah voli istrajna i kontinuirana djela, da bi bilo lijepo uzeti i naučiti sufaru, Kur'ansko pismo, i onda učiti makar jednu stranicu Kur'ana dnevno. Međutim, svi koji bi poslušali, govorili bi da je zaista teško zadržati kontinuitet makar to bila samo jedna stranica Kur'ana.


Poslije hadžije Mehmeda Skopljaka ostaje velika praznina. Koliko će vremena proći da se u kočevskoj dolini ili našoj Zenici opet rodi ovakav insan? Svima ponaosob nam je ponuđeno da budemo poput hadžije Mehmeda, ali umjesto da pokušamo u startu ćemo odustati i reći da je nemoguće. Hadžija Mehmed će biti svjedokom protiv nas da je ipak moguće.

Video link dokumentarne emisije produkcije Baton Zenica i IML TV „OČI KOJE 92. GODINE ČITAJU KUR'AN - HADŽIJA MEHMED SKOPLJAK“: