Bošnjaci moji,
Nema odmora dok traje odbrana od brige i tuge, od slabosti i lijenosti, od kukavičluka i škrtosti, od izdaje i prevare, od duga i napasti ljudi bez milosti.

Od brige, Bošnjak se brani pouzdanjem u Boga i samoga sebe, a od tuge brani se vještinom uma svoga tako da zna izaći iz teške situacije kao pobjednik.

Od slabosti, Bošnjak se brani vježbanjem smjelosti za nove patriotske poduhvate, a od lijenosti brani se svojom spremnošću da hrabro ustane jer nigdje, nikad, niko nije vidio Bošnjaka kako kleči i moli milost. Nikada nije viđen kao sužanj.

Od kukavičluka, Bošnjak se brani sjećanjem na uzorite bosanske junake: Safeta Hadžića, Mehdina Hodžića, Hajrudina Mešića, Adila Bešića, Safeta Zajke, Midhata Hujdura, Envera Šehovića, Nesiba Malkića, Izeta Nanića…, a od škrtosti brani se dobrotom svoga srca, koje zna da kad daje, daje sebi, a kad škrtari, škrtari od sebe u korist drugoga.

Od izdaje, Bošnjak se brani stidom od pomisli na sramnu veleizdaju Fikreta Abdića, a od prevare brani se snagom bosanskog duha i dosjetljivošću bosanskog uma.

Od duga, Bošnjak se brani vrijednim i poštenim radom tako da nije nikome muhtač, da nije o nikome ovisan, da je slobodan, a od napasti ljudi bez milosti brani se, prije svega, snagom svoje duhovne i mentalne sigurnosti.

Jer, prije nego je oružana, odbrana domovine je duhovna i mentalna o kojoj ovisi i snaga oružane odbrane.

Bošnjaci moji,
Zar ne zapažate, mi smo dva puta pali na ispitu u Srebrenici. Prvi puta zbog naivnog vjerovanja da će vojnici holandskog bataljona Dutchbat braniti „zaštićenu zonu“ Srebrenica od srpskog genocida, i drugi puta zbog duhovne i mentalne slabosti da branimo općinu Srebrenica od napasti načelnika Mladena Grujičića, koji negira srpski genocid u Srebrenici. Od tada su negatori srpskog genocida u Eresu pojačali svoje napade na našu duhovnu i mentalnu sigurnost. Pokazali smo izvjesnu otpornost na te njihove napade, ali nismo umanjili njihovu upornost da nam truju zdrav mozak.

Riječ je, dakle, o psihološkom ratu, kojeg oni već dugo vode protiv naše duhovne i mentalne sigurnosti i sposobnosti. No, taj psihološki rat nije ništa novo. Oni ga vode protiv nas više od jednog stoljeća s ciljem da nas otuđe od naše države, vjere, nacije, jezika i kulture. Nije li Mak Dizdar davno rekao: - Ni molitvu nam ne priznaju za molitvu, ni kletvu za kletvu. Ali, nisu uspjeli, hvala Bogu, bar onoliko koliko su htjeli.

Međutim, ono što danas treba da zabrine svakog savjesnog i odgovornog Bošnjaka je gorka činjenica, a to je da je taj unutar među bošnjački psihološki rat, poput korone, postao zarazna bolest, koja nagriza zdravo tkivo bošnjačkog/bosanskog duha i tijela. Ovaj zarazni virus psihološkog rata sada ugrožava nacionalno i državno biće Bošnjaka i umrtvljuje njihov duhovni i mentalni imunitet kad čuju da bi im bilo lakše da ostave iz sebe ili zaborave genocid i udruženi zločinački poduhvat te da se „svi jedni drugima izvinimo i da kažemo ono što je bilo, bili su zločini evo izvinjavamo se, ko je presuđen, presuđen je, svaki zločinac treba da odgovara i da se konačno okrenemo budućnosti, a ne u prošlosti.“

Lijepo to zvuči, Nermine Nikšiću, ali ružno utječe na „duhovnu“ i „mentalnu“ odbranu nacije i države.


Uz dužno poštovanje pojedincima, ali ne mogu više da šutim a da ne kažem da me politika SDP-a, posebno otkako je Nermin Nikšić na čelu, jako zabrinjava. Zabrinjava me zato što se socijaldemokracija, koja baštini tradiciju komunističke partije bivše Jugoslavije, pretvorila u monstruozni nacionalizam u liku i djelu Milorada Dodika u Bosni i u liku i djelu Zorana Milanovića u Hrvatskoj.

Nije velika razlika ni socijaldemokracije u liku i djelu Nermina Nikšića ako imamo na umu da je to od početka ili od kraja komunističke partije, u stvari, jednonacionalna bošnjačka partija uz izvjesni hrvatski i srpski dekor za popunu hrvatskih i srpskih kadrova u državi.

Nisu li svi čelnici SDP-a Bosne i Hercegovine bili nominalni Bošnjaci?

Možda nije problem u tome, ali jest problem u preuzimanju dejtonske bošnjačke kvote u državi na način da se u ime ideje o „multietničnosti“ te „neetičnoj“ i „nenacionalnoj“ odgovornoj politici ugrožava etnički, nacionalni, politički i državni položaj Bošnjaka.

Možda je baš to razlog što su bosanske potrepte poput Bogića Bogićevića, Ive Komšića, Mire Lazovića i Željka Komšića napustili SDP-e jer ih je nervirao monopol i neartikulirani nacionalizam esdepeovskih Bošnjaka.

Ne bih da se miješam, ali najavljeni kongres SDP-a bi trebao razriješiti ovaj problem tako što bi prepustitio liderstvo socijaldemokracije u našoj zemlji nekom od Hrvata ili Srba, koji bi privuka svoje etničke sunarodnjake i tako učinio SDP-e stvarnom multietničkom strankom za dobrobit bosanske države.

Nije li i Tito vodio računa da na vrhu komunističke partije u Bosni bude Hrvat – Branko Mikulić i Srbin – Milan Uzelac?

Ne bih da remetim idilu „nove osmočlane ili tročlane alijanse“ na čelu sa SDP-om, koji ima navigaciju nad ostalim tri, četiri, pet, šest, sedam ili osam manjih partija, ali imam potrebu i obavezu da podsjetim sve bosanske patriote da se ne oslanjaju na političko vodstvo SDP-a na čelu sa Nerminom Nikšićem.

Očito je da nit SDP-e, kao etičko-neetnička socijaldemokracija, niti Nermin Nikšić, kao zbunjeni i neartikulirani lider, nemaju kapacitet da našu zemlju izvedu iz krize i povedu našu naciju i državu tamo gdje pripada – Europskoj unija i NATO-u.

Stoga, pozivam sve bosanske patriote u domovini i svijetu da shvate da nema odmora dok traje odbrana i to svaki dana – baš svaki dan kao što nam je potrebna hrana i voda, potrebna nam je svijest i spremnost da branimo našu državu, vjeru i naciju od napada, kojima svakodnevno svjedočimo.

Ne smije nam se ponoviti naivnost da će nas oni braniti od genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, niti nam se smije ponoviti duhovna i mentalna slabost pa da ne budemo otporni na psihički rat, koji nam se nameće i koji nam razara tijelo i dušu.

Allahu Svemogući, osnaži nam volju i pamet da se odbranimo od svakog dušmana!