Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||
|
Intervjui
AMOR MAŠOVIĆ, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH ZNATE LI ŠTA JE ZANOĆITI SVAKU NOĆ S POMISLI: JE LI ŽIV, GDJE JE, GDJE ĆE BITI PRONAĐEN? TO LJUDE IZ NOĆI U NOĆ UBIJA Osamnaestog dana ramazana u okviru emisije ''Stil života u islamu'' prisjetili smo se onih dana i trenutaka koje smo proveli s onima koji više nisu s nama. Večeras smo se posvetili sjećanju na njih, na sve one koji su dali svoje živote da bismo mi danas u miru mogli dočekati ovaj ramazan i uživati u iftarskim trenucima. Naš prvi gost bio je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH, koji je odrastao u Sarajevu. Sve vrijeme života bio je inkorporiran u našu tradiciju i susretao se s brojnim ličnostima koje krase našu Islamsku zajednicu. Ja sam rođen na Bistriku, u jednoj mahali i, zapravo, sve što danas nosim i sve što jesam, jesam to, dijete iz jedne sarajevske mahale, Bistrik Čikme. Šta nas krasi? Krasi nas, rekao bih, sad govorim o cijeloj jednoj generaciji mojih vršnjaka koji su sa mnom danas odrastali, koji su se školovali, neki su i danas pored mene, neki su, nažalost, preselili na bolji svijet… nas krasi, rekao bih, prije svega, skromnost. Skromnost u svemu, u nastojanju da budemo do kraja pošteni, ja to danas ne vidim, nažalost. Bilo je nemoguće da neka žena u godinama, nana, prođe kroz ulicu, tada se zvala Ulica Dragice Pravice, danas je vratila svoj prvobitni naziv – Bakarevića, to je poznata sarajevska ulica, od Aišine pekare do žičare, znači, da prođe ulicom, a da joj ne uzmemo kese ili ceker i ne odnesemo do njenih vrata. Danas djeca od 8 do 9 godina ili starijeg uzrasta to ne rade, čini mi se da to ne rade. To bi bile neke osobine koje ja jako cijenim. Dakle, ostati uvijek skroman, ponizan i dostojanstven u svemu onome što radite. Ja sam imao priliku da to dostojanstvo, nažalost, Božijom voljom sam određen da budem dio jedne misije koja treba da sanira posljedica strahota koje su izazvale genocid i agresiju nad bošnjačkim narodom… imao sam priliku da sačuvam ne dostojanstvo vlastito, nego i dostojanstvo ljudi koju radili sa mnom, ali i onih zbog koji smo mi to radili, dakle, porodica žrtava i samih žrtava. Možda nije prilika, ali ponekad su se ljudi koji su bili uključeni u te akcije malo ponašali, iskoristit ću riječ i reći „komotno“. Kada je trebalo prenositi te žrtve u bijelim plastičnim vrećama, bilo je ideja da se to radi bagerima. To bi, po meni, u tom času narušilo dostojanstvo žrtve, i prisutnih članova porodice. Ja sam rekao da ću biti prvi da iznosim na svojim rukama te žrtve, onda su se članovi uključili i tako smo im poslije 25 godina ležanja u nekim nepoznatim mjestima vratili makar na trenutak to ljudsko dostojanstvo da na rukama budu preneseni, istakao je Mašović. Amor Mašović je kroz svoj radni vijek bio na stazama na kojima je imao priliku gledati u oči roditelje, majke, očeve, braću, sestre, rodbinu kada im je morao saopćiti ono najteže. Samo iz jedne porodice znalo je biti 6-47 šehida, onih koji su poginuli na Allahovom putu i onih koji su otišli na bolji svijet. Mi smo dobri Bošnjani koji su uprkos ovih 11 pokušaja da nas nema opstajali. Da smo mi na pravom putu, vidljivo je iz činjenice da smo opstali, uprkos ovim pokušajima i ko zna koliko drugih pokušaja koji su nekad bili administrativne prirode oduzimanja zemljišta Bošnjacima itd. Mi smo opstali, opstajemo i danas. Oni drugi koji pokušavaju da nas nestane su, zapravo, kad pogledate unazad decenijama, pa i vijekovima, sve više i više su izolovani. Dakle, svijet prepoznaje te njihove pokušaje da se obračunaju s cijelim jednim narodom. Ja vjerujem da je to jedini mogući pravi, ispravni put za nas Bošnjake. Kada govorite o teškim trenucima kojima sam imao priliku posvjedočiti u posljednjih 30 godina, moram reći da nisu svi bili teški. Bilo je i trenutaka kada sam, zapravo, nekim porodicama imao priliku saopćiti najvažniju i najradosniju vijest – da je njihov otac, brat, sestra, majka biti oslobođen određenog dana, nakon nekoliko mjeseci, sedmica ili godina zatočeništva da će biti oslobođen i svjedočiti tom susretu poslije puno vremena neizvjesnosti, tugovanja, strahovanja, hoće li preživjeti koncentracione logore ili bolje rečeno logore za likvidaciju poput onog Kazneno-popravnog doma u Foči, o kojem jako malo govorimo. Bio sam i u toj situaciji. Nažalost, poslije okončanja agresije je došao taj period kada je trebalo saopćavati te vijesti. Moram reći da sam se danima i danima pripremao jer sam poznavao lično mnoge od onih kojima sam trebao saopćiti te vijesti, posebno ako se radilo o ljudima koji su živjeli u Sarajevu i koji su imali priliku lično da dolaze u prostorije da čuju da je na određenom mjestu ili u masovnoj grobnici pronađena grupa ljudi za koju se pretpostavljali da bi mogli biti njihovi najmiliji i da ih pozovem da zajedno sa mnom odemo na mjesto gdje su se vršile te identifikacije. To su neopisivi trenuci posebno ako se radilo životima više članova jedne porodice. Svjedočio sam u jednoj sportskoj dvorani u Ključu, gdje je bio više od 400 tijela iz više masovnih grobnica, kada majka ide i prepoznaje jednog drugog, trećeg, četvrtog sina, supruga, brata… To su traumatični trenuci koji ostavljaju teške tragove prvo u psihi tih ljudi, ali i nas koji smo bili na tom zadatku, u toj misiji da svjedočimo tim trenucima. A opet nakon toga i identifikacije svjedočio sam nekoj vrsti smiraja na licima tih istih koji su prošli ta traumatična iskustva kada ih polahko napušta taj strah, ono iščekivanje nade, živ je, nije živ. Znate li šta je zanoćiti svaku noć s pomisli je li živ, gdje je, gdje će biti pronađen? To ljude iz noći u noć ubija. Nažalost, mnogi nisu dočekali trenutak da nađu, kazuje Mašović. Vrijeme ramazan jeste vrijeme kada se sjećamo svih onih koji nisu s nama, koji su dali svoj život za slobodu u kojoj mi danas uživamo, kazano je u 18. izdanju emisije ”Stil života u islamu”. |