Politička zakletva na vjernost, a ne samo vjersku je temelj duhovnog razvoja ličnosti i zajedničkog života i rada ljudi na njihovim radnim mjestima. Na tim radnim mjestima i izvan njih se gradi lična i zajednička sigurnost i zaštita. Govoriti o moralu, obavezama političara – Bošnjaka jednih prema drugima, o bratstvu i jednakopravnosti bez utemeljenja političke zakletve na vjernost – jednako je zalijevanju bašče u kojoj nije sjeme zasijano, jer je zakletva na vjernost – sjeme moralnosti, pa i vjerske povezanosti i jedinstva.

Ukoliko konstituisanje bošnjačkih političkih stranaka nije utemeljeno na zakletvi na vjernost, a posebno zbog države Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, onda će država i Bošnjaci biti slabi ikoji će najmanji problem i nesuglasice biti plijen onima koji će državu izvana, izunutra razarati, a neprijatelji će u tome pobjeđivati po kriterijima svojih ideologija Bošnjake dijeliti.

Bio jedan mudar čovjek koji je na samrti zatražio od svojih sinova da mu donesu po jedan štap. Sastavivši ih u snop reče im da ga slome. Oni pokušaše, ali to nisu mogli učiniti. Zatim im reče da svaki od njih uzme svoj štap i da ga proba slomiti. Kada to učiniše, njihov otac im reče: „Ovakvi ćete biti vi poslije mene. Bićete nepobjedivi dokle god ste skupa, a ako se razdijelite, vaši će vas neprijatelji slomiti i pobjediti.“

Od kada u Bosni i Hercegovini „umre“ mudar čovjek, od tada mnogi nemaju ni svoj štap, ni svoj stav, pa od čega i kako da naprave snop i slogu?

Vremenom i ljudi i štapovi nisu više tako krhki i salomljivi, ali jesu savitljivi i elastični kao federi, pa su za univerzalnu upotrebu, možeš ih ugrađivati u svaku političku mašinu.
Odstupanje od svog štapa i stava ima posljedicu i razdjeljenosti političara – Bošnjaka na veliki broj frakcija, opterećenih međusobnim „ćafirenjem“ i sukobima. Mnogi političari – Bošnjaci se više niušto ne zaklinju, čak ulaze u stranke iz kojih onda bježe, jer se nisu nikome i niušto zaklinjali, a kamo li na vjernost.

Prošlost nam govori o raznim mogućnostima, koje smo propustili, daje mnoge odgovore na pitanja i nudi rješenja kojima se osvjetljava i razumjeva sadašnjost. Nije valjda ovosvjetski interes da ljudi u Bosni i Hercegovini žive od danas do sutra, da im život bude samo puko preživljavanje, uz prisustvo stalne neizvjesnosti, straha i iščekivanja da li će s nama neko sa Zapada baviti, a političari – Bošnjaci koji nas „zastupaju“ žive u izobilju i faraonski.

Ne smijemo gubiti iz vida „dvoličnjake“, a kojih je sve više i više, kaoi njihovih partija koji o svojoj pripadnosti vjeri i politici imaju visoko mišljenje. Najviše „dobrih i lijepih riječi“ imaju „dvoličnjaci“ oni bez ikakvog utemeljenja daju političku zakletvu na vjernost, pa i dušmanima, a to nije ništa drugo nego zloupotreba i vjere i politike.

Neki su svoju ličnu promociju pretpostavljali interesima svog naroda i Bosne i Hercegovine. Neki sebe identificiraju sa Bosnom i Hercegovinom i svojim narodom i dan danas se vodi borba oko toga ko je imao takve zasluge, ko je imao najveće zasluge, ko se je prvi i jedini borio protiv dušmana i ko je učinio ovo ili ono za naš narod i Bosnu i Hercegovinu.

Koje su to i kakve zasluge stranaka i njihovih lidera u situaciji kada još uvijek imamo borbu za goli opstanak i države i naroda i kada nam stanovništvo bježi iz Bosne i Hercegovine, jer ne mogu više sve to durati.

Mi ćemo uvijek biti na početku naše borbe za sebe i svoju domovinu, svoj jezik, imovinu, sve dok nam političari zbog fotelje i ličnih ambicija formiraju vlast sa našim vjekovnim dušmanima i dušmanima Bosne i Hercegovine.

Dušmani su 90-tih s puškom, tenkom, avionom, kamionom, tupom kamom, toljagom u brk nam govorili i prijetili da će Bošnjaci nestati kao da su magla, a Bosnu i Hercegovinu bez njih biti međusobno podijeljena. Kada im to nije uspjelo, danas koriste drugu isto tako opasnu metodu, sa matičnim državama i nekim saveznicima iz svijeta koriste olovku i i gumicu da bi ostvarili svoj vjekovni plan. Dok to dušmani rade udruženo i javno i tajno političari – Bošnjaci se razjedinjuju, prepiru, ko je veći, a ko je manji patriota u zemlji koja bi mogla i nestati, a sa njom i oni sami.
Više se u Bosni i Hercegovini ne govori o njenom suverenitetu nego o „narodnom suverenitetu“. Srbi i Hrvati su nametnuli tezu da svaki narod suvereno vlada prostorom na kom živi i pogotovo ako se potpuno oslobode prisustva drugih da sa njima raspolažu slobodno pa i državnom imovinom, a to znači da se mogu priključiti matici Srbiji i Hrvatskoj. Pitam se da li bi oni sa sobom odveli i političare – Bošnjake koji sa njima prave koalicije?

Budući da su u Bosnu i Hercegovinu duboko zagazile moćne zemlje svijeta, a uz njih i zemlje iz komšiluka koje su izvršile agresiju i genocid, ne bi trebalo da zbog pozicija u vlasti političari – Bošnjaci tako ponašaju. Umjesto da komšijama u Hrvatskoj i Srbiji energično kažu da ne mogu imati nikakav uticaj u Bosni i Hercegovini i neće im dozvoliti da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države, oni se dijele i po entitetima, učestvuju na dodatnim dijeljenjima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Političari – Bošnjaci kao temeljni narod Bosne i Hercegovine nemaju pravo dozvoliti podjelu zemlje ma ko da to pokuša dijeliti. Nije logično praviti politička ujedinjenja sa onima koji u svom programu imaju podjelu Bosne i Hercegovine, samo zbog puke vlasti. Ako političari – Bošnjaci nisu naučili ili upoznali svoje političke saveznike kroz prošlo burno i agresivno vrijeme onda će učiti o tome dok su živi, ali će izaći iz politike kao – glupi.

Svi političari u Bosni i Hercegovini vladaju narodom dekorisanim političkim lažima, jer je u politici sve dozvoljeno, pa zašto da ne bude i laž. Ima izreka: „Ako vlast nije u rukama naroda, onda je narod u rukama vlasti.“

Izlaz iz ovog vrtloga je, ne birati „dvoličnjake“, vraćanje demokratskim principima, bez toga je teško zamisliti stvarni preporod i popravljanje stanja u kojem se nalazi i Bosna i Hercegovina, a i sami Bošnjaci.

Ovo sam napisao bez one izreke: „Čast izuzetcima!“, jer znam da ima časti, ali nema izuzetaka, a pogotovo u politici. Politika truje duše, a vjera dušu liječi. Zato bi bilo dobro da su Bošnjaci dobri političari, a još bolji vjernici onda bi znali cijeniti zakletvu na vjernost.