Mi smo na ovom prolaznom svijetu samo kratko, ograničeno vrijeme. Svaki sat, svaki tren, za nas predstavlja dragocijenost. Ne smijemo se sa njima šaliti, ne smijemo ih uzalud profućkati. Za pravog čovjeka to je nedopustivo. Život je izuzetno ozbiljan zadatak, a smrt je nijemi svjedok te uzvišene ozbiljnosti. Na Zapadu kažu: „Vrijeme je novac“. Da to je istina, ali samo za naše političare, oni svaki sat unovče, čak i dok spavaju. Kod običnih ljudi i građana kada vide koliko (ne)imaju novca odmah znaju i koliko je sati. Da, to je istina, ali vrijeme je i puno više od toga. Vrijeme je bitno pitanje čovjekovog života. Umjesto da se naši ljudi i građani ponose Božijem poklonu, dozvolili su da im političari određuju životni stav i na taj način utiču i na trošenje i njihovog dragocijenog vremena.

U svom ograničenom životu imamo zadatke, prema sebi i društvu kome pripadamo, koje treba prema svojim sposobnostima i mogućnostima i da ostvarimo. Ti zadaci su veoma važni i ne smijemo biti ravnodušni. A da bi to sve funkcionisalo kako treba političari nam donose zakone i zakonske okvire. Oni ne bi smjeli da nas iznevjere ili izdaju u bilo kojem vremenu, ali to nam čine non – stop.

Na jednom starom satu u Osfordu piše: „Vrijeme prolazi, ali se za njega polaže račun.“

I zaista, svi mi smo odgovorni za vrijeme u kojem živimo. Niko od nas ne zna koliko će dugo živjeti zato o tome i ne mislimo da nam se misli ne paraliziraju. Šekspir je rekao: „Uhvati čas za čuperak!“
I zaista tako treba postupiti. Quintilian je rekao: „Često dok razmišljamo kako da počnemo neki posao, bude prekasno.“

Kada bi smo znali vrijednost vremena i vrijednosti odlučnosti u njegovom korištenju trgli bi se iz dubokog sna i čuvali dragocijeno vrijeme od trošenja u besposlice. Arapska poslovica kaže: „Četiri se stvari više nikada ne mogu povratiti: izgovorena riječ, odapeta strijela, prokleti život i propuštena prilika.“

Ljudima i građanima u Bosni i Hercegovini je uvijek bilo teško vrijeme, a onda se još više pogoršalo kada je došao momenat nastupanja oholih političara i njihovih manipulacija, mita, korupcije i političkog šopinga i kupoprodaje papaka. Političari su kao ptice selice, koje lete i u druga jata kada im nešto zatreba.

U Bosni i Hercegovini decenijama politika kaska za ljudima i građanima, a oni se ne osvrću mada znaju da nemaju oči po zadi glave, kako bi mogli to vidjeti i pokazati zube korumpiranim političarima. Oni se samo nadaju vremenu u kojem niko nije uspio pobjeći od odgovornosti, a to je bilo vrijeme Ive Senadera, koje je otišlo u zaborav.

Mnogi bosanskohercegovački političari i dalje igraju političke igrice i gube vrijeme ljudi i građana, umjesto da sjednu i postignu uravnoteženo i održivo rješenje.

U Bosni i Hercegovini nikako da prođe vrijeme političke zloupotrebe kriza kojih je bilo u proteklom vremenu, a neke još traju.umjesto da idu s vremenom političari ne prestaju da samo mlate praznu slamu i kada se od tog posla umore odmaraju se u udobnim foteljama.

Političari u Bosni i Hercegovini nemaju ekonomsku dalekovidnost, ali zato imaju političku kratkovidnost. Nemaju ni vremena da ispune već odavno otrockana obećanja, koje su vrabci preuzeli kao svoju pjesmu koju svakodnevno cvrkuću.

Ljudima i građanima je preostalo da se mole Bogu, da političarima prorade klikeri i da ozbiljno počnu misliti u pravcu političkog i državnotvornog vremena u kojem bi im bilo ugodno živjeti, a ne samo političarima koji troše dragocijeno vrijeme kao kredit za koji se plaća visoka kamata.

Vrijeme je za nove generacije političara. Vrijeme je za novu vrstu političara. Vrijeme je da se makne luda politika koja donosi samo štetu i da se blato koje današnji političari bacaju na Bosnu i Hercegovinu pretvori u zlato. Vrijeme je za revoluciju olovkom – glasačkom, a ne za krize ili ratove. Vrijeme je da političari potpuno ne izgube političke kompase. Vrijeme je da ljudi i građani i njihovo vrijeme bude politički plijen, a ne da tuguju za ukradenim i potrošenim dragocijenim vremenom.