Već, eto, stigosmo i do ovdje, kao narod i poslije svih zabrana i neprihvatanja. Krenusmo kao Iliri pa dalje kao jedan organ tog prastarog naroda, Bošnji i to dobri, a danas kao Bošnjaci, ali neprihvaćeni od istih onih komšija koji su nam planski i sistematski zabranjivali nacionalno ime. Doduše i jedan dio Evrope ih huškao. Jest, a to je prva četvrtina dvadeset i prvog vijeka. Dug vremenski put, preko milenija i nešto više, gad se povežemo sa svojim precima, koji bivstvovaše na tim balkanskim prostorima. Ti naši preci uvijek biše u odbrani sebe i svog vatana i to se nastavi do dana današnjih. Dobro je poznato, da ratovaše sa Rimljanima, gdje Baton uništava rimske legije, pa se protivu njega okomi dvjesto hiljada najboljih rimskih legionara, i naravno bi pobijeđen. Taman kad se situacija smiri na tim prostorima, eto Huna, Avara i drugih lutalica ovim dunjalukom, pa u sedmom vijeku kažu stigoše i Servi, koji svjim barbarizom nastojaše da razore sve pred sobom, baš kao zlatica na listu krompira. Ne samo što nam oteše najdragocjenije - čovjeku vatan, nego odjednom nestasmo, isparismo sa tih prostora i ne postojasmo nekoliko vjekova. Tek se ponovo javljamo početkom Srednjeg vijeka, sad kao narod Bošnje, i kao državotvoran, sa banovinama pa i kraljevinama. U tom periodu Srednjeg vijeka dok su Bošnji vjerovali u ono što je njima najviše odgovaralo, Rimska crkva ih proglašava za jeretike, pa papa Inoćentije III poziva na krstaški rat protivu Bogumila i Katara. Nekoliko godina kasnije krstaši završiše svoju misiju i za sobom ostaviše stotine hiljada ubijenih Katara i Bogumila. Katolička crkva je tim pohodima krstaša na Bogumile i Katare, izvrši, što se danas zove - genocid.

Osmanska okupacija Balkana, donese nekakav mir i Bošnjaci se uklopiše u tom carstvu, jer im dade kakav takav mir, koji im je nedostajao stotine godina ranije. Petsto godina kasnije posredstvom maćehe Evrope, Bošnji opet padoše u kandžama zapada, ali tridesetak godina kasnije Balkanskim ratovima pa i Prvi svjetski rat, za gospodara Bošnja dođoše Servi, narod koji u malo ne dovrši započeto od Rimskih papa.
Prođoše Bošnji Kraljeviju SHS, Kraljevinu Jugoslaviju pa i Drugi svjetski rat, gdje biše desetkovani, i gdje nad njima bi počinjen po zna koji put genocid. Stiže komunistička Jugoslavija, te dok je ne prihvatiše platiše Bošnji visoku cijenu, ali poslije raznih mrcvarenja dođoše do nekakva mira. Jednu deceniju kasnije Bošnji se inkorporiraše u sistemu komunizma, ali ne kao Bošnji, jer im se planski zabranjuje nacionalni identitet, nego kao neopredijeljeni ili da se pišu po tuđoj volji kao Srbi, Hrvati, Crnogorci. Onda sedamdesetih godina kao muslimani sa velikim “M”, svedeni na vjersku skupinu. Nekako se kao okomotiše u tom ruhu ali se i inkorporiraše najviše kao Jugosloveni.
Taj džamadan, prsluk, jugoslavenstva bi mnogim Bošnjacima komatan, te kao da ih čuva od svega pa i od vlage, i bi ga ponijeli sa sobom na onaj drugi svijet, na ahiret. Svi oni nikako da vide, da su bili utopljeni u najvećem smradu i da je to bila jedna velika laž i obmana, te nikako da se osvijeste. Izgleda sve što insan voli, jedan dan se raspadne i nestane u prah i pepeo, pa i sve što su nas učili i naučili za te godine, pokazalo se bezvrijednim i namijenjenim našem uništenju, nestanku. Onaj dan kad smo se probudili, mada ne svi, sve je krenulo naopačke i protivu nas, i našli smo se na udaru ne samo naših komšija, nego čitavog zapada. Onaj dan kada smo se vratili iskonu i uvidjeli da smo bili u zabludi toliki vakat, nije bilo samo kasno, ali za nama je bilo veliko izgubljeno vrijeme, koje se ne može nadoknadit tako brzo.
Od prije dolaska Osmanlija i vladavine petsto godina, bili smo Bošnjaci, a i muslimani, i kao takvi nikome nismo smetali, ali kad smo se utopili u jugoslovenstvu, nestalo je bošnjaštva i sve se svodilo na musliman, koje je korišteno protivu nas.
Ovo što ću sad reći radi istine je, i da se zna, naše bošnjaštvo je starije od svih vjerovanja na tim prostorima, ali odjednom ono isčezne, nestade i postade strano a ne naše. Ostade samo po đe koji Ivan, Željko i Mate Bošnjak, Mitar i Meho Bošnjaković, ali niko se ne pita odkud to Bošnjak i Bošnjaković skoro za posljednjih sto godina. Postade otimačina, za nešto što je naše, za nešto što je sveto jednom autotonom narodu na balkanskim prostorima.
Pomutiše našu pamet i od nas su stvorili poslušnika ili klimača glavom, na sve što su zahtijevali. Sad treba od iskona početi učiti i istraživati, tražit istinu o sebi, istinu koju su nam zatrli naši komšije / susjedi i sve dobro pripisali sebi. I sve to odradiše uz pomoć zapada. Ne nije lahko, ali moramo pronaći sebe. Nama ništa drugo ne preostaje nego da sve nanovo učimo i istražujemo o sebi, kao da smo došli sa neke druge planete. Kako bi rekli naši stari, nema nas ni u plećki. Kakvo nam je ovo stanje naroda u čemu nas guraju predstavnici, da dozvoljavamo da se sa nama i našom državom, vatanom i toprakom igra onaj koji je rođen i odrastao u dubiroku. Za sve nas biše dupli aršini, pa se pitam, kako preživjesmo do ovovog vakta!?
Danas imamo svoje minderpuze, onaj najgori ološ na javnoj sceni koji nam se naturi i vlada nama i našom sudbinom. Možda prolazimo kroz najteže iskušenje, Gospodaru naš, sačuvaj nas od naših nesavjesnih “lidera” ali i od nas samih!