Od onog 21. maja 2006. g., pa sve do ovih dana, je istorijsko razdolje u kome su se Bošnjaci uz to i nepogrješivi Albanci, na prostorima ove Crne Gore, možda po prvi put u dugom vremenu njihovog trajanja, istinski osjećali kao svoji na svome. Kada ovo kažem, usprotiviću se svakome ko politikantski ili suprotno istini, makar pokuša da ovo „svoj na svome“, svede na kakvu istrošenu nacionalnu frazu ili što drugo. Na protiv, prema ustavnom uređenju ove Crne Gore, Bošnjaci, Albanci i „manjine“ ili manje brojni narodi, stekli su status jake ustavne kategorije, bolje kazano, ali ne na riječ, priznato im je pravo državno-tvornih naroda u zemlji u kojoj, opet ustavno nema većinskog naroda. Tu realnost i pripisivanje atributa „manje brojni narodi“, u defakto nevećinskoj Crnoj Gori, kao otvorenu temu, ostaviću za neku drugu, ali ipak neophodnu debatu i priliku.

Ono što me je kao pojedinca, čiji se opredjeljujući sud možda očekuje, ako ne od koga drugog, ono sigurno od naroda kome pripadam, je da javno iznesem stav, bolje kazano apel, možda nalik onome koji sam naširoko, takođe prije 21. maja 2006.g. iznio u „Crnogorskom književnom listu“, tadašnjeg urednika Jevrema Brkovića, su najmanje tri razloga:

Iz vizure ovoga vremena, bez skrivanja ponosa na svoj narod, ne mogu a da ne razumijem toliki stepen kolektivne mudrosti, hrabrosti i odlučnosti kojom je bošnjački narod bio nošen 21. maja 2006. g. Vrijeme prije tog odlučnog dana, bolje kazano svojevrsnu ratno-retoričku prijetnju koja je tada trajala u glavama ljudi, pratila je poznata parola sazdana od istine: „Cetinje se brani u Rožajama – a Rožaje na Cetinju“. Konačno, kao rezultat težnji za mirnim životom u svojoj zemlji, desila se istorijska istina - na referendumsko pitanje koje je značilo, parafraziram, „opstati ili ne opstati“ rožajski Bošnjaci su do zadnjeg glasačkog listića „ovjerili“ svoju državno-patriotsku opredijeljenost suverenoj, multikonfesionalnoj, sekularnoj proevropskoj Crnoj Gori. Tim slijedom, potpuno je sigurno, u ukupnom zbiru glasačkog tijela, Bošnjaci iz svih krajeva ove države, neosporno bili su opredjeljujući, tada zadnji teg istorijsko-referendumskom rezultatu.

Tokom nastupajućih godina svojevrsnog prizivanja kolektivnog razuma i spontanog opuštanja od vremena devedesetih, desilo se puno toga, po mnogo čemu nevjerovatnog. Na najsvetijem mjestu države, što je u stvari parlamentarni dom, bez griže savjesti, srama i ljudskog morala, neki novi ljudi, koji uz to hoće da predstavljaju građane, ne trepnuvši javno odbiše da pravno zadokumentovane onovremenske zločine i genocid, nazovu tim imenom. Jedan među njima u međuvremenu, samozvani ili zvani, uz svoje rođeno, dodade ime „Vojvoda“. Tim vjetrom u leđa, u naletu euforije i zanosa o „tlu i krvi“- tada javno prizva novo vrjeme o vađenu oružja (na koga i zbog čega) i čitanje ideologije koju bošnjački narod pamti kao cijenu pogroma, nasilnog nestajanja i genocidnog uništavanja (ratna arhiva P.Đ. i D.M., R.K i R.M.) svega što su, vatra, nož i puška ne tako davno htjeli.

Treći razlog je ustavari moj lični strah, da se iz ko zna kojih razloga, ne ponovi istoriski već viđeno ili da se na ovom, rekao bih drugom istorijskom raskršću, kolektivno ne skrene u nepovratno politčki pogrešnom smjeru. Uz uvažavanje svakog pojedinca pripadnika bošnjačkog naroda, pritom svjestan da u tom narodu traje pamćenje o svemu onome što ga je zadesilo prije pa i devedesetih, zatim direktnih i indirektnih prijetnji predstavnika ultra-nacionalističkih pojedinaca, nove sportsko-političke ikonografije koja je sama po sebi svojevrsna najava i plasiranje kolektivne mržnje, straha i zla. Sve to prizvalo je moju jaku potrebu da ukažem i javno pozovem, prije svega pripadnike bošnjačkog naroda i druge narode islamske provinijencije, da iz ovog svojevrsnog istorijskog raskršća izađu mudro, politički i nacionalno bezbijedno, time i uz jasnu perspektivu budućeg opstanka na ovim prostorima.

Svodeći moj apel na konkretno, uz odgovore koji se sami po sebi nameću, pitam:

- da li u procesu konstituisanja izvršne vlasti, stati u red sa gandijevski lijeporječivim novim mladim i lijepim, nastalim ispod osvjedočeno istoga klero - ideološkog šinjela?;

- da li bošnjački narod ovih prostora, ima kakvu drugu garanciju osim proevropskog puta i sigurnosti koja izvire iz bezbjednosnog sistema NATO-o Alijanse?;

- da li interes toga naroda ima alternativu osim već utabanog puta multietničke, multikonfesionalne i sekularne države Crne Gore?
- konačno, da li je parpsektiva bošnjačkog naroda da Crna Gora nestane, da postane neka „banovina“ ili jedan od srezova susjedne nam države, da ne kažem mala moskovska Gubernija sa izlaskom na more?

Odgovor na sva ova pitanja nameće imperativ i obavezu, da oni koji sebe smatraju predstavnicima bošnjačkog naroda, na trenutak ostave po strani svoje usko-partijske i lične ineterese, tačnije istorijski trenutak nalaže dužnost donošenja mudrih nacionalnih odluka koje će poručiti da sa grupacijama koje negiraju nacionalne vrijednosti Bošnjaka, ne može i neće biti kompromisa, da ne može biti političkog kompromisa, na što između ostaloga obavezuju još uvijek svježa stratišta i stradanja u broju žrtava koji otkriva zlu nameru o nestajanju jednog čitavog naroda. Svaki drugi političko-državni eksperiment, bio bi hazarderski sa nepredvidivim ali svakako dugoročno teškim posljedicama.

---

Autor je advokat, izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---