Kroz otvoreni prozor lijeĉilista "Reumal" cijelom Fojnicom odjekuje barŝunasti glas mujezina i opominje na rani sabahski namaz, na obavezu da padnemo na sedzdu Svemilosnom gospodaru i uputimo Mu zahvalu na onome ŝto nam je Svojom miloscu dao. Jutarnja jesenja magla se poput duvaka sa lica tek dovedene nevjeste, polahko uspinje ka nebu i zamice za obliznje brdo. Ispod zlatnozutog lisca poleglih breza, ko neka tek stasala i stidljiva curica, podvlaci se ko suza bistra rjecica Fojnica, preko kamencica, ko preko bisera na netaknutom djevojackom grlu skakuce i sobom nosi neotvorenu dzevahir kutiju punu misticnih tajni proslog vremena.

"Allahu ekber" - mujezin opominje ko je Jedini Stvoritelj na ovom dunjaluku i Svemogući da nas sve jeretisa da smo različiti i likom i karakterom, da se samo Njemu trebamo klanjati i samo od Njega pomoć tražimo.

I ja se na sabahskom namazu zahvalih svom Gospodaru što me je počastio boravkom u ovom liječilištu da uživam u ovoj ljepoti i ovom rahatluku. Uvijek sam mislila da nigdje nema ljepše čaršije ni prijatnijih ljudi od naše pazarske, da imamo neprocjenjivo blago na domak grada našu ljekovitu Pazarsku banju. Ali svuda ima slične ljepote i sličnih ljudi koje mi, po kur'anskoj Odredbi trebamo kroz putovanja obići, upoznati i zavoljeti.

Tako se ja na proputovanju za Sloveniju i Njemačku gdje su mi planirane promocije knjiga, obretoh u Fojnici da u "Reumalu" izliječim vratni nerv, koji nesmotreno i slučajno u putu nagnječih. A ovdje u ovom liječilistu se ne osjećate kao gost, nego kao hasta kojoj ukućani strijepe i sve čine da im što prije ozdravite i usrećite ih svojim ozdravljenjem.

Ne znam šta bih prije istakla kao ljepotu liječilišta "Reumal", osmjehe prijemnih ljekara ovog moćnog objekta. Da li opisati čistoću itisona, urednih soba, zavjesa, toaleta, suđa...? Da li dočarati ukusne i obilne obroke (dva mesna) ljubazne servirke, dostojanstvenu tišinu u trpezariji, gdje se razgovori gostiju svode na šaputanje? Da li ljubazne i strpljive fuzioterapeute koji vas dočekuju sa osmjehom, ko leptiri trčkaraju oko vas, hrabre, savjetuju, ili recepcionare koji vam toplo požele ugodan boravak. Ne upamtih im svima imena, ali su u mojim očima itekako veliki, divni, fizioterapeuti: Kemo, Ivanka, Kenan i Bekir, momci lijepi ko zvijezde i uvijek na usluzi (Bekir čak i pjevuši dok vam stavlja magnet). Svi iz soba E1, E2, E3, E 4 poturaju vam jastuke sa uvijek čistom presvlakom. Nigdje džezve na vidiku ni prljavih šoljica, uposlenici doručkuju iza paravana u tišini, nema prepunih kanti za smeće, sve nekako funkcioniše do perfekcije. Pacijenti u hodniku tihi, čekaju svoj red. Polahko međusobno razgovaraju, razumiju se i isto misle. Svi uglavnom jednoglasno potvrđuju da u mladosti insan troši vrijeme na nebitne stvari i nevažne ljude, da dušmanski uništava zdravlje za ono dunjalučko, prolazno, da se komata i otima za sopstvenu moć, za šačicu vlasti, sudi se za čeperak zemlje, gubi brata za podjelu babovine, sa komšijom godinama ne priča oko polomljemog oluka, da se takmičimo u veličini izgrađenih vila, brojeva kupljenih stanova, luksuznih auta... A kraj nam je skoro svima isti da ovdje dođemo i liječimo oštećenu kičmu - tu tjelesnu šasiju, koja preopterećena našim iskoblukom jednom kvrcne i rashaviza nas da malo prikočimo. E tada imamo vremena da razmotavamo klupko iza nas i vidimo gdje smo mnogo hitali, gdje brkali, gdje previše zadrobili i sad sve to iz životnih ćasa kusamo, pa kako se kome zalomi.

Književnica Šefka Begović Ličina i recepcioner Nezir Selimović

Za zadivljujuću čistotu grada i "Reumala"ovdje u Fojnici mi rekoše da su zaslužni i čelni ljudi i građani koji savjesno čuvaju zemlju po kojoj hodaju, koja ih hrani i koja im je najčistije ogledalo svijesti i odgoja. Kako su neki moji fb prijatelji (učiteljica Esma Salčinović) saznali da sam ovdje, najaviše mi sastanak kod Naćelnika Opštine i dogovor za termin promocije mojih knjiga, što me je posebno obradovalo.

U tišini i ljepoti ovog divnog mjesta, na klupi ispod jedne breze, gledajući rječicu Fojnicu kako zamiče ispod lisca, uporedih je sa vremenom koje nam ko šimšik protutnji i malo nam vakta ostavi do kraja. Poželjeh da imam u nekom selu u prirodi jednu brvnaricu, gdje bih u ovom ostatku života dok još imam zdravlja i razuma, u osami pisala i mladim ostavila amanet da vrjednuju svaki dekik svog života, da odaberu prave saputnike i dobre insane za prijatelje, da ne dangube u nepotrebnom, da čuvaju dom i rod kao oči, jer ovaj život je prolazan, a to spoznaš tek onda kada više nemaš vremena da išta ispraviš.

A dok ja, inshallah, u narednim mjesecima budem pisala neku priču o drugom mjestu i drugim ljudima, rječica Fojnica će na radost svojih savjesnih sugrađana proticati i šaputati žal o proteklom vremenu paša i vezira.