Započinjući ovaj tekst dugo sam razmišljao šta napisati o prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, a što već nisam govorio. Prvi sam poslije smrti Alije Izetbegovića napisao knjige o njemu. Od mene se to i očekivalo s obzirom da sam bio njegov savjetnik i intimus tokom mog rada u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović je bez sumnje najveća politička ličnost u novijoj historiji i najznačajnija pojava u ukupnoj povijesti ove zemlje. Bio je hrabar i odlučan borac za nezavisnost i cjelovitost Bosne i Hercegovine, iako su ga njegovi protivnici označavali protagonistom njene podjele, što je naravno daleko od istine. U ratu je bio lider i personifikacija otpora agresiji. Zahvaljujući njemu sačuvali smo nezavisnost, integritet i slobodu. I to nije samo moja ocjena. U poslijeratnoj obnovi nije bio smetnja uspostavi demokratskih vrijednosti i civilnog društva, jer je procijenio da bi BiH bilo lakše bez njegovog direktnog učešća u vlasti pa se odlučio povući sa mjesta šefa države. On je svoje saradnike pitao šta misle njegovom povlačenju iz politike i moj savjet je bio da to učini. Čin ostavke, odricanja od vlasti, mogu uraditi samo najveće ličnosti. Naravno da mi bila čast raditi s njim i za njega." Ovako sam ukratko opisao moju saradnju sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem 20. oktobra 2000. godine, dan poslije njegove smrti što je ostalo zabilježeno na stranicima Wikipedie. Ovo sam izrekao u trenucima svekolike bosanskohercegovačke boli za prvim predsjednikom nezavisne Bosne i Hercegovine, kojemu sam bio savjetnik do posljednjeg dana u Predsjedništvu BiH 14. 10. 2000. godine.

Ove 2023. godine navršilo se 20 godina od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika nezavisne Bosne i Hercegovine. Pisati o njemu je težak zadatak. Jer, najprije riječ je o državniku koji je obilježio nemirno 20. stoljeće. Zbog te činjenice spisateljski poduhvat je posebno težak, a drugo, svjedočiti o historijskoj veličini kojem ste bili savjetnik, prvi saradnik i prijatelj, vodi te u opasnost da napišeš suviše sladunjavu priču, eventualno pitku za poklonike njegovog djela ali koja nedovoljno služi historijskoj istini. Uz sve to, Alija Izetbegović je imao i dosta neprijatelja, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego i u svijetu koji su oduvijek bili neskloni muslimanima. On je po svojoj vokaciji bio borac za zaštitu muslimanskih interesa u svijetu kao i bošnjačkog nacionalnog bića. Dakle, morate računati i na protivnike Alije Izetbegovića, koji sve što napišete u korist prvog predsjednika BiH navale po pravilu autoru na njegovu štetu. Nije me briga šta ti i takvi misle i pišu. Važno je da napišem istinu i samo istinu. Zbog generacije mladih ljudi koji će u budućnosti predvoditi Bosnu i Hercegovinu. Nije me briga za one koji su očigledno prespavali atrofiju i urušavanje socijalizma kao svjetskog poretka. Oni nisu „vidjeli“ da je raspadom Jugoslavije počela krvava otimačina Bosne i Hercegovine iz Beograda i Zagreba te da u toj zlokobnoj projekciji svijeta mjesta za Bošnjake i nije bilo. Kao što ga nema ni danas. Takve nikada neću moći okrenuti ka istini, iako su morali vidjeti tu zlokobnu navalu čak i ako su im oči bile vezane, jer su živjeli u tom nesretnom vremenu. Njima je to uzaludno pričati.

Historijska istina
U nesaglasju istovremene podrške njegovom djelu i osporavanja historijskih vrijednosti, odlučio sam, kao i uvijek u životu, da istina bude moja deviza. U mojim knjigama naprimjer, samo ću nabrojati najznačajnije: trilogiju Alija izbliza (I-III), Sjećanja na Aliju Izetbegovića, The role of Aliya Izetbegović in the independence of Bosnia and Herzegovina..., nikome nisam preporučio ta djela ako unaprijed sumnjaju u moje namjere, ali sam ih darovao punim srcem svima koji vjeruju u ono što pišem. Nastojao sam da one budu iskrene i mislim da sam postigao taj zahtjev koji sam postavio samom sebi. Kako čitalac ne bi ostao u uvjerenju da sam se uvijek slagao sa njegovim stavovima, posebno oko nekih nepromišljenih medijskih poteza, koji su prije svega njemu štetili, a on ih je povlačio bez obzira na cijenu, želim da kažem da je takvih oprečnih mišljenja tokom veoma korektne saradnje s njih bilo podosta. Ali, odnos iskrenog poštovanja prema njemu zauvijek je ostao. Kao i njegov prema meni. Znao sam da je kao demokrata volio drugačija mišljenja, ali sam uvažao činjenicu da on na kraju donosi završne poteze. Slično mišljenje o Aliji Izetbegoviću je imao i američki ambasador Thomas Miller, koji u mojoj knjizi Sjećanja na Aliju Izetbegovića piše:
„Oduvijek sam znao da je Predsjednik samo „svoj“ i da, iako ni jedan političar nije ravnodušan prema svojim pristalicama, Izetbegović je imao snagu, izgled i osobnost da uradi ono što je on smatrao najboljim...“

O Aliji Izetbegoviću akademik Adamir Jerković je napisao veliki broj knjiga

U mojim knjigama nijedan tekst nisam uljepšavao, ako ne računam jezičko dotjerivanje sagovornika kojima bosanski jezik nije bio maternji. Suština se, međutim, nije mijenjala, ostajala je uvijek ista. Pri tome bilo mi je kristalno jasno da sam tek dotaknuo jednu temu i jednu ličnost i da ovo nije kraj mojim istraživanjima, kako je napisao akademik dr. Omer Ibrahimagić. On u pogovoru knjige Sjećanja na Aliju Izetbegovića kaže da sam dao neprocjenjiv dokument za utvrđivanje historijske istine o predsjedniku Alije Izetbegoviću i Bosni i Hercegovini u njenom najtežem periodu kada se vodila međunarodna i domaća bitka za opstanak njene multietničke strukture i prava sva tri njena ravnopravna naroda na cijelu BiH na njenom putu za Evropsku uniju. Na tome ću naravno istrajavati, kako od mene očekuje naučna zajednica, pri tome mislim na dobronamjerne naučnike društvene misli u Bosni i Hercegovini i svijetu. Ovo već i zbog poražavajućih riječi koje su izrekli dvojica lidera tadašnjeg zapadnog svijeta John Major (Džon Mejdžor) i François Mitterrand (Fransoa Miteran), prvi britanski premijer a drugi predsjednik Francuske Republike. Od prvog to saznajemo posredstvom njegovog pisma iz januara 1993. državnom sekretaru Hogu „...neophodno je, da se nastavi sa prevarom 'Vanes-Owenovim' mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje“.

François Mitterrand u maju 1993. godine povodom zahtjeva Francuskoj da vojno interveniše protiv srbijansko (srpske) agresije kaže Bernardu Leviju:
„Dok sam živ, čujete li me, dok sam živ, Francuska nikada neće zaratiti protiv Srbije!!!“
Upravo zbog toga ja nikada neću prestati da istražujem djelo Alije Izetbegovića, kako to od mene decidno traži stariji kolega akademik dr. Omer Ibrahimagić. Očekuju me zakazani susreti i sa drugim predsjednicima, premijerima, ministrima vanjskih poslova tadašnjeg vremena, ali i javnim ličnostima sa kojima je Alija Izetbegović vodio službene razgovore ili se naprosto družio.

U Palestini bi prepoznao Bosnu i Hercegovinu
U sadašnjoj ukupnoj svjetskoj politici interesantno bi bilo razmotriti kako bi se ponio Alija Izetbegović prema krizi koja je zahvatila palestinski narod sa tenedencijom njegovog potpunog uništenja, da je recimo nekim slučajem živ. Iako je teško govoriti o tome, ipak sam potpuno uvjeren da bi se Izetbegović dosljedno borio za pravdu i da bi osudio Izreal za osvetnički napad na Palestinu, jer bi ga sigurno doživio kao onomad izvršenu agresiju na Bosnu i Hercegovinu u kojoj su počinjeni stravični ratni zločini i genocid nad golorukim Bošnjacima. Ovo što se sada dešava palestinskom narodu je bez sumnje očigledna ratna agresija i genocid, koji kako dani odmiču, podsjeća na njemački napad na Jevreje u II svjetskom ratu, sa namjerom etničkog čišćenja i provedbom Nakbe 2 nad narodom Palestine. I nemojte misliti da bi Alija Izetbegović nijemo sjedio i davao benigne i neupotrebljive izjave za štampu. I pored jasne naslonjenosti bh. politike na SAD on bi jasno iznosio svoje prijedloge koji se ne bi vjerovatno poklapali sa planovima Amerikanaca. Alija Izetbegović je bio prije svega dobar čovjek sa vlastitim mišljenjem i musliman koji je u Islamu nalazio zahtjeve humanosti i ljudske pravde. Islam je, zapravo, bio smisao njegovog života. Ta velika nadahnuta ljubav nije isključivala ljude drugih konfesija, o čemu svjedoče njegovi brojni saradnici. U misao mi dolazi p. Nikola Kovač, Srbin iz Trebinja, kojemu je Alija Izetbegović povjerio dužnost ambasadora u Francuskoj. I brojni drugi primjeri.
U aktuelnoj situaciji gdje nepravda caruje nad pravdom, gdje izraelski fašizam dominira nad demokratskim vrijednostima, Izetbegović bi kao vjernik pošao od kur'anskog ajeta:
„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao...“.
Ne čine li to danas cionisti u stanovnicima Gaze, onima koji nisu učestvovali u isprovociranim ubistvima u sukobu Izraela i Hamasa i zbog toga nisu skrivili ovakvu agresiju koji provodi cionistička država. Na takvu nepravdu on ne bi mogao ostati samo gluhi posmatrač koji aminuje odluke čak i svojih saveznika ako su počinjene suprotno moralu i čovjekoljublju.
Poznavao sam dobro predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića. Najveći dio svog ukupnog vremena provodio sam radeći s njim u njegovoj blizini, pa mogu svjedočiti o velikom poštenju tog čovjeka, kojemu danas ni najgori neprijatelji ne bi mogli prikačiti korupciju. Znate li da su njegovim htijenjem članovi Predsjedništva BiH imali manje plate od majora Vojske BiH, kojima su bili izravno nadređeni. Nastojao je da bude sasvim običan predsjednik, bez ikakvih privlegija, ne dajući službenim vozačima da upotrebljavaju sirene na cesti (kao što gledamo danas), tražeći da voze po propisima, što je uključivalo stajanja na semaforima i mjestima za prelaz pješaka. O ovome ne govore protivnici Alije Izetbegovića.


Spriječio bi demontažu Bosne i Bošnjaka
Od njega sam naučio presudne lekcije života, one kojih u knjigama nema. Imponovala je njegova spremnost da od svojih najbližih saradnika čuje mišljenje, mada je na kraju odluke donosio sam. Ali, taj dar, koji, nažalost, današnji lideri nemaju ili ga imaju sve manje, govori najbolje o njemu.
Bez Alije Izetbegovića je nezamisliv prošli vijek, veliko i okrutno stoljeće u kojem su počeli i završili svi veliki svjetski i regionalni ratovi, počev od Balkanskih preko Prvog i Drugog svjetskog, sve do hladnog rata, a koji su se doticali i Bosne i Hercegovine. To je vrijeme u kojem su Srbi, izvršili agresiju na hiljadugodišnju zemlju Bosnu i Hercegovinu i počinili strašan genocid nad Bošnjacima Srebrenice i na drugim mjestima Bosne (Tomašica, npr.) u ovom prljavom ratu koji se vodio do istrebljenja Bošnjaka, to jest muslimana. Ali, i vrijeme u kojemu drugim sredstvima, mnogo sofisticiranijim, još traje agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja se sasad izvode uz direktnu podršku Zapada preko bošnjačke „trojke“ koji prate bez pobune i skoro potpuno nezainteresirano demontažu nacionalnog državnog bića Bosne i Hercegovine. Ovi su tako postali najobičnija pastorčad nacionalističkih srpsko-hrvatskih stranaka SNSD-a i HDZ-a. Da pri tom ne pominjem ekvilibristiku šefa OHR-a Christiana Schmidta i drugih zapadnih ambasadora i njihovih vlada koji su uz nečasne radnje pravili nemoguću konstrukciju u Bosni i Hercegovini u kojoj Bošnjaci predstavljaju više od polovine stanovnika, a danas se ne pitaju ni za što. Pitate li se da li bi ovakvo rasprodavanje i nipodaštavanje Bošnjaka dozvolio Alija Izetbegović? Naravno, nikada. On je pripadao vremenu u kojem je živio i, voljeli ga ili ne, ostavio je snažan pečat na njemu. Naredni dani moraju biti u znaku okupljanja oko velike ideje prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića a to je višenacionalna zajednica naroda ove države u kojoj Bošnjaci ne traže privilegirano već mjesto koje neće biti tijesno nikome i u kojoj svi građani treba da osjećaju ravnopravno na cijelom njezinom teritoriju.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)