Razgovor sa Antom Musićem Tucetom iz Lumbarde: ‘Sa vrničkim kamenom gradili smo vile u Veneciji i Dubrovniku, Aja Sofiju u Carigradu i Partizanski spomenik u Mostaru’

Zahvaljujući gospodinu Roku Markovini, umirovljenom profesoru strojarstva u Splitu, dugogodišnjem stanovniku Mostara, moga rodnog grada na Neretvi u Hercegovini, koji nas je povezao i organizovao, idemo na razgovor sa Antom u Lumbardu, njihovo zajedničko rodno mjesto, i dok se smještamo u prijatnom dvoru roditeljske kuće porodice Markovina, njegova supruga Zina već iznosi kavicu i tortu od vanile. Oko nas razdragano trčkara Špiro Dalmatinac, kućni ljubimac njihovog sina Dragana, profesora i pisca, miriše cvjeće i dalmatinske trave, stablo limunova i mandarina pravi nam ugodan hlad, septembar je, nije prevruće, i baš ugodno za druženje i lijepe razgovore.

Dolazi Ante, stidljiv je, kaže: ‘ne bi pred kamere’, ali se uskoro opušta i počinje interesantna priča.

Govorim mu da jedna grupa nas Mostaraca entuzijasta i volontera okupljena oko projekta Partizansko.info, na čelu sa Minjom Pješčić pokušava da otrgne od zaborava korčulanske mestre kamenoklesare koji su gradili Partizanski spomenik u Mostaru, da želimo da ih upoznamo ako su još uvijek živi i voljni za razgovor, i da im se zahvalimo na radu na jednom od najljepših memorijalnih spomenika ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u svijetu, koji se nalazi u mnogim udžbenicima urbanističko arhitektonsko skulptorske literature, a sve u svrhu digitalnog predstavljanja ovog značajnog spomen groblja koje spada u najugroženije lokalitete evropske kulturne baštine zbog čestih skrnavljenja, s ciljem da se popravi i zaštiti.


Evropa Nostra, panevropska organizacija za zaštitu kulturnog i prirodnog naslijeđa, dodala je Partizanko groblje u Mostaru na svoju listu sedam najugroženijih lokalitata kulturne baštine za 2023. godinu. Podsjećanja radi, ovaj spomenik je januara 2006. proglašen spomenikom od nacionalnog značaja, kao najveći antifašistički spomenik na Balkanu, nastojeći da se prizna njegova historijska i umjetnička vrijednost.

Kažem mu da sam imala čast da intervjuišem Bogdana Bogdanovića u Beogradu marta 1992., a potom Drago i ja u Becu jula 1995., prvi intervju baš kad su počele devastacije spomenika, ali da nećemo ovog puta o samom spomeniku i ratu nego o njegovim kolegama kamenoklesarima i njegovom iskustvu rada na ovom projektu.

Obred obozavalaca kamena
‘Preduzeće ‘Klesar’ sa ostrvca Vrnika blizu Lumbarde napravilo je ponudu za izradu ovog spomenika, počinje Anto, dobilo je posao i angažovalo koručulanske meštre uz nekoliko Dubrovčana, a zidarske poslove radilo je neko preduzeće iz Posušja čije ime sam zaboravio.
Direktor Klesara bio je Jakov Tvrdeić Turo. Vrnički kamen je veoma dobar i obradiv a koristili su i kamen iz Hercegovine koji se vadio sa područja između Metkovića i Čapljine, zbog istih klimatskih uslova kao u Mostaru.
U Mostar se sa Vrnika prevozio poluobrađen kamen a vraćala se ‘savura’ šljunak istim brodovima u Račišće na Korčuli.

Voditelj radova je bilo Preduzeće za parkove i nasade Mostar, a svakodnevno je sa nama bio Ahmet Ribića, inače i član uprave Veleža pa je bio popularan, koji je kontaktirao sa Bogdanom, nama i Barbom. Dolazio je i Asim, zaboravio sam mu prezime, oni su vodili dnevnik završenih komada kamena, jer se po njima i plaćalo, za ono vrijeme veoma dobro.

Barba Nikola Miko Lipanović, zvani Balaun je bio nas rukovodilac, koji bi rad počinjao pjesmom pa bismo mu se svi pridružili kao jedan, i onda su svi pjevušili bez riječi istim ritmom i snagom, podjednakom jačinom i brzinom obrađivali kamen da budu svi jednaki i to se posebno dopadalo meštru Bogdanoviću.

U svojim sjećanjima u knjizi “Ukleti neimar”, to klapsko pjevanje Bogdan je detaljno opisao kao neki Obred obožavalaca kamena, činilo mu se da se pojavljuje duh iz kamena, pa je sve činilo neku mitsku kosmičku atmosferu. Ja sam upravo tako i naznačila moj intervju sa Bogdanovićem “Kosmički simboli Bogdana Bogdanovića”, objavljen u mostarskoj Slobodi 24. marta 1992., rađen u njegovom beogradskom stanu, u predvečerje rata u Bosni i Hercegovini.

‘Barba je’, nastavlja Ante, ‘dalmatinski naziv za strica, djeda, ili staratelja. Stanovali smo u jednom montažnom objektu blizu gradilišta, kupali smo se svakog dana u Gradskom kupalištu blizu hotela Neretve, a tu je bio i bazen u kome smo plivali i opustali se nakon napornog rada. Imali smo i kantinu u kojoj je izvršna kuharica bila Zdravka sa Širokog brijega, koja nam je pravila hercegovačke specijalitete, zapamtio sam i volio japrak, a dobijali smo svakog dana i bocu vina koju bismo razblažili vodom i tako smo gasili žeđ u vrelim mostarskim danima, a mi Dalmatinci ne možemo bez bevande’.


Tu prekidam našeg sagovornika i pitam ga čija su vina bolja, hercegovačka ili korčulanska, a on će bez razmišljanja, ‘naša’. Dok se smijemo, kažem mu da sam još kao studentkinja radeći sa stranim delegacijama iz Beograda ponekad posjećivala Hepočke vinograde iz kojih su se Titu i stranim državnicima slale odlične Žilavka i Blatina, pa smo i mi često u našoj porodici dočekivali goste sa domaćim vinima iz rodnoga kraja.

‘U neposrednoj blizini bio je i Zdravljak’, prisjeća se Ante, ‘u kojem je radila Hajrija, a smjenjivali smo se svakodnevno ko će ići u kupovinu, svi bi smo mu davali spisak šta da nam kupi. Nije nam bilo mrsko ići u Zdravljak’, mangupski se smješka Ante, dok ga mi zadirkujemo kako je lijepo zapamtio Zdravku i Hajriju sve ove godine, a on nastavlja.

‘Stariji radnici radili su teže i složenije oblike, razna i zahtijevna udubljenja i ispupčenja, mi mlađi i neiskusniji radili smo lakše poslove, uglavnom na kamenim cvjetovima ispisivali smo imena poginulih, jer za jedan cvjet trebalo je dva do četiri dana, zavisi od dužine imena i prezimena, jer smo sve radili priručnim alatom, koristili smo šablone i išli abecednim redom, bilo je ukupno 718 cvjetova.


Radili smo u kontinuitetu 7 do 8 mjeseci, a dolazile su nam u posjetu i naše supruge, djeca, roditelji, jer je cjeli pošao trajao 5 godina, i završen 1965. godine.’
Zajedničkim naporima, a ponajviše Ante i Roka, sastavili smo spisak klesara sa Korčule:

Klesari iz Lumbarde:
1. Ante Jurjević Antunića
2. Nikola Miko Lipanovic Balaun
3. Stjepan Jurjević Skorin
4. Ilija Šestanović Kristić
5. Stjepan Šestanović
6. Kristić Siromah
7. Ante Kriletić Barbare
8. Ive Lozića Zane
9. Ante Milina Lave
10. Stanko Musić Crnej
11. Ante Musić Tuce

Iz Zrnova:
1. Berislav Bere Curac Goga
2. Jure Curac Goga
3. Jakov Curac Skajko
4. Ante Brčić Abel

Sa otočića Vrnik Skoj:
1. Jure Kučija Marinice
2. Mauro Fabris
3. Vinko Braco Fabris Skojar

Iz Vele Luke:
(njih se Ante ne sjeća, ovo su im nadimci, moguće da su bili iz Dubrovnika:
1. Mikele
2. Brada

Iz Dubrovnika
1. Vinko Dragojević (koji se tu oženio i ostao u Mostaru
2. Ivo Biočin.
‘Ja sam zanat učio u Školi učenika u privredi u Korčuli, nastavnik nam je bio Marin Sain Nosa i odmah nakon škole, otišao sam u Mostar na ovaj pošao što mi je donijelo dosta iskustva, a bila nam je i čast raditi na spomeniku. Sada samo starije generacije to pamte, dok mlađe ne znaju, sve je palo u zaborav. Sada ima malo učenih klesara koji se školuju u Pučišćima na Braču, moj unuk je jedan od njih. Ja sam svoj nadimak vjerovatno dobio po pra pra djedu koji je bio kovač pa je stalno nešto tucao radeci sa uzarenim željezom. Još da kažem da me za Mostar vezu i lijepa sjećanja na boravke u kući Rokovog oca Stanka Markovine, stručnjaka za duhan koji nam je pokazivao grad, a često smo boravili i u Biskupiji koja je bila veoma lijepa. Mostar je bio prvi grad u koji sam otisao sa otoka, bio je lijep i prijatan za život, a njegovi ljudi su nas poznavali i bili prijateljski prema nama. Saznao sam da su moji pretći Musići rodom iz Drežnice iz okoline Mostara koji su se doselili na Korculu, pa je i to bila neka veza među nama.


Drugi dio našeg druženja sa Antom bio je u njegovoj kući u koju nas je pozvao na piće i da mu upoznamo suprugu i familiju. Divna kamena kuća na uzvišici iznad mora odiše čistocom i Antinim rukotvorinama. Prije svega, on ju je sam svojim rukama izgradio, a potom i ukrasio. Kameni dupini, hobotnice, morski konjici, puževi, zvijezde, ribe i rakovi dočekuju nas veselo, kao da iskaću iz samog mora, a po zidovima njegove slike u ulju, kuca pradjedovska, motivi sa krsa i otoka. U dvorištvu na kaminu njegovi izumi kako da se brze i bolje peče janjetina na drvima, kao i ribe i ostala mesa, a pokazuje nam i hvataljku koju je takođe projektovao i sam napravio. Njegova žena Neda se smješka i klima glavom na Antine dosjetke, a na pitanje ‘gdje ti je dupin’ po kom si poznat među prijateljima Ante odgovara ‘u moru’. Rastajemo se u dobrom raspoloženju i ponavljamo:
Hvala ti Ante na vrijednom radu na Partizanskom spomeniku u Mostaru, kao i svim tvojim kolegama, korčulanskim i dalmatinskim klesarima. Sad ćeš uči u istoriju i na elektronske portale, pa će i tvoji unuci moći da te vide kad te požele.

Bogdan Bogdanović 1997. godine:
“Jedne noći odlučio sam da krenem gore, na gradilište. Iz daljine je dopirala pesma, saglasje glasova, hor bez reči. Korak po korak, pristigao sam. Gledao sam iz prikrajka, iz mraka: acetilenske lampe ili možda još prošlovekovne karbituše (Karbidslampe, Karbidlicht), jetko svetlo i još jetkije senke. A na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje. Pesma očigledno usaglašava ritam i jačinu udarca. Kad melodija počne da se “penje” (sad već svi pevaju), zvuk udarca postaje zaglušno jak… kad otpočne “spuštanje”, udari postaju blaži.

Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac… “Zašto pesma nema reči?” – pitao sam jednom. Odgovori su bili jednostavni i ubedljivi: “Nema ih, nikada ih nije ni bilo!” Ili: “Tako su je i naši stari pjevali!”

Tekst objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.:
Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora?
“Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.

Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.
Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam običaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?”

Izvori:
1. Minja Pješčić, Partizansko.info
2. Intervju sa Antom Musićem Tucetom, Lumbarda, 16. septembar 2023.
3. Intervju sa Rokom Markovinom, Lumbarda, 16. septembar 2023.
4. Selena Seferović, Razgovori i intervjui sa Bogdanom Bogdanovićem u Beogradu 24. marta 1992. i jula 1995. u Beču.
5. Fotosi i video zapisi Dragoljub Batar, Lumbarda, 16. septembar 2023.

Snimci: Dragoljub Batar,
Lumbarda, otok Korčula, 16. septembar 2023.