---

Ovo je prvi dio priče o 80. godišnjem putu Bosne i Hercegovine od historijskog Prvog zasjedanja ZAVNOBIH u Mrkonjić Gradu 25/26.11.1943. godine. Ona traje sve do naših dana uz stalne pokušaja osporavanja njene samobitnosti, nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Akademik prof. dr. Adamir Jerković je govorio o ovoj temi na konferenciji koju je u Sarajevu 22/23. 11.2023. organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) u predvečerje velikog praznika naše Države pod nazivom:
Državnost Bosne i Hercegovine u XX i XXI stoljeću: istorijski izazovi i dostignuća u razvoju državnosti Bosne i Hercegovine. Objavljujemo prerađene i skraćene dijelove tog izlaganja.

---

Na današnji dan, 25. novembra navršilo se 80 godina od osnivanja ZAVNOBiH, kada je Bosna i Hercegovina dobila svoju međunarodnu ličnu kartu. Ona se može mjeriti s Poveljom Kulina bana. ZAVNOBiH je važno svjedočanstvo o kontinuitetu bosanskohercegovačke državnosti, bez koje danas Bosna i Hercegovina ne bi imala šansu da se bori za opstanak i za bolju budućnost.


Ne treba ponavljati šta je 25. novembar. Zvučat će kao ponovljena floskula da Bosna i Hercegovina nije postala ni srpska ni hrvatska ni muslimanska već i srpska i muslimanska i hrvatska. I kako god premetali ovo „srpska, hrvatska i muslimanska“, pa govorili nekim drugim redom, sve se svodi na isto – u Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) je ustanovljena abeceda o ravnopravnosti svih njenih naroda. Niti je iko u ovoj državi veći Bosanac i Hercegovac niti iko ima pravo trgovati njenom nezavisnošću i slobodom.

Svjesni pojedinci iz svih njenih naroda vjerovali su i tada u abecedu i azbuku Bosne i Hercegovine o tri „i“ („i.i.i.“). Ostali su odani velikoj ideji ZAVNOBiH-a zapisanoj u noći između 25. na 26. novembar 1943., kada je nakon skoro pet vijekova obnovljena državnost ove zemlje, kada je Muslimanu / Bošnjaku, Srbinu i Hrvatu i svakom drugom građaninu Bosne i Hercegovine dato pravo da bez ustezanja ljubi zemlju u kojoj su rođeni. Jer, takva je Bosna i Hercegovina, lijepa i čudesna zemlja, koja voli da se mazi, ali je strahovito ljuta na svakog ko joj ne da da živi. Bosna i Hercegovina hoće da živi, jer na to ima pravo po historijskom godu u koji je uplela hiljadu svojih ljeta, a zašto su se tog novembra 1943. zalagali bh. pripadnici antifašističkog pokreta. Oni su imali tešku i odgovornu zadaću da ubijede rukovodstvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) da Bosna i Hercegovina mora imati isti federalni status kao i sve druge zemlje koje su činile jugoslovensku federaciju i da ne dolazi u obzir ustavna konstrukcija prema kojoj bi Bosna i Hercegovina bila srpska ili hrvatska pokrajina. Ovakav jednoglasni stav imala je bh. delegacija u predvečerje ZAVNOBiH-a, u kojoj su bili predstavnici svih njenih naroda i koji su u izravnom razgovoru sa Titom iznijeli historijske i etničke razloge u prilog takve Bosne i Hercegovine. Tito je nakon 4-satnog debatiranja „presudio“ da Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna federalna jedinica.

Od tada do posljednjeg rata Bosna i Hercegovina živi svoj život kao ravnopravna članica jugoslovenske federacije a od 1992. kao nezavisna i suverena država. Protivnici njene državnosti ustali su, međutim, svim sredstvima ne samo da relativiziraju ovu historijsku činjenicu i istinu nego i da umrtve svaku priču o Bosni i Hercegovini ne priznajući joj njen historijski kontinuitet star nekoliko vijekova. Najprije je tzv. Skupština Republike Srpske, pozivajući se na tzv. Ustav Rs-a, na tzv. član 70. i na tzv. tačku 2, ponovo u Mrkonjić Gradu, ali 50 godina kasnije, 20. 7. 1993. godine, proglasila nevažećim odluku donesenu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Nacionalistički predstavnici srpskog naroda „utvrdili“ su da „između ustavnopravnih rezultata zapisanih na nevažećim odlukama ZAVNOBIH-a i Republike Srpske, kao Države zasnovane na originalnom pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje, ne postoji nikakav oblik državnopravnog kontinuiteta“.

Ovdje su falsifikatori historije svjesno zanemarili činjenicu da ZAVNOBIH nije donio nego je samo obnovio vijekovnu državnost Bosne i Hercegovine, koju je ona izgubila 1463. godine padom pod osmansku vlast. U dokumentima je precizirano da su granice Bosne i Hercegovine određene odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine.

Nakon stidljivog obilježavanja Dana državnosti tokom rata na teritoriji koju je držala Armija Republike BiH, Skupština Republike Bosne i Hercegovine je 28. februara 1995. donijela Zakon o proglašenju 25. novembra Danom državnosti RBiH, a ukaz je potpisao tadašnji predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, na osnovu amandmana LXXIII, tačka 1. stav 7.

Napadi na Bosnu i Hercegovinu

Devet mjeseci nakon toga, 21. novembru 1995. godine, u Daytonu (Ohio) je dogovoren mir u Bosnu i Hercegovinu koji je ovjeren 14. decembra Parizu. Od tada do danas „mirna“ je Bosna ali sa napetim, često dramatičnim situacijama, jer njeni protagonisti svaki na svoj način čitaju odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. U Federaciji BiH se danas obilježava 25. novembar dok se u manjem bh. enitetu Rs ovaj praznik potpuno ignorira. Kao savjetnik predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića često sam bio u proceduri koordinacije između kabineta članova Predsjedništva BiH i imao sam priliku da klasificiram čestitke koje su za 25. novembar dolazile Predsjedništvu BiH, između ostalog Momčilu Krajišniku a kasnije Živku Radišiću. Sjećam se tako telegrama predsjedniku SAD Billa Clintona, koje je primio srpski član odnosno predsjedavajući Predsjedništva BiH. Ovakvih čestitki bilo je mnogo. Ali, srpsko rukovodstvo je jednostavno zanemarivalo ovo. Pravili su se gluhi, a bili su i nijemi na čestitike iz inostranstva. Srpski kadrovi nisu mogli da ukinu narativ o Danu državnosti koji se obilježavao u Federaciji BiH, ali su bili ravnodušni prema datumu iz naše zajedničke prošlosti.
U miru je trebalo prevazilaziti stare podjele. Zbog apsolutne dominacije stranaca činilo se da država kreće naprijed i pored toga što je član Predsjedništva BiH u prvom mandatu bio Momčilo Krajišnik, istaknuti nacionalista iz prethodne ratne etape koji je u agresiji dijelio Bosnu i Hercegovinu. Sa dolaskom u Predsjedništvo Živka Radišića proces mirnog reintegriranja Bosne i Hercegovine je tekao prilično dobro, mnogo uspješnije nego prije njegovog izbora i mnogo bolje nego danas. Ovo s obzirom da su prilike u Bosni i Hercegovini nakon rata bile neuporedivno drugačije, ali i zbog potpune dominacije stranaca.

Foto: dam.media.un.org

Dolaskom Milorada Dodika u entitetu Rs na transporterima međunarodne zajednice, izgledalo je da je krenuo proces uspostave normalne države. Predsjednik Alija Izetbegović je od samog početka bio je skeptičan prema Miloradu Dodiku govoreći da on nosi samo masku. Nažalost ovo nisu prepoznavali njegovi zapadni pokrovitelji, stalno insistirajući kod Izetbegovića da prihvati Dodika kao relevantnog sagovornika, koji je u to vrijeme bio njihovo „mezimče“. U početku je Dodik pokazivao spremnost da radi na izlasku Bosne i Hercegovine iz začaranog nacionalističkog vrtloga, nazivajući kreatore Rs često pogrdnim imenima. Ovdje ću se danas prisjetiti njegove izjave o Srebrenici „da je to apsolutno bio genocid“ (2008.), koja se dijametralno razlikuju od Dodikovih sadašnjih ocjena kada kaže: "tamo (u Srebrenici,prim. autora) se nije desio genocid, to znamo svi ovdje u Republici srpskoj". Sličnih izjava mogli bismo još citirati. Ono što je u početku Dodik prihvatao bilo je, ustvari, samo „hvatanje zraka“ za buduće događaje u bosni i Hercegovini. Alija Izetbegović nije nažalost uspio da promijeni uverenje zapadnih diplomata o Dodiku kao nosiocu srpske politike u Bosni i Hercegovini. Od 2007. godine Dodik počinje najprije bojažljivo a onda sve očiglednije manifestirati svoj protivbosanski stav, sa tada „dalekim“ naznakama separatizma. U početku je to bilo njegovo ispitivanje učinka kazane riječi i sondiranje terena za događaje koji će uslijediti kasnije. Malo ko se unutar državnih institucija tome opirao. Nakon odlaska Paddy Ashdowna skrenuta je pozornost svijeta sa Bosne i Hercegovine pa je međunarodna zajednica nedovoljno odlučno reagirala na sve učestalije Dodikove prijetnje. Oni, kao i nesrpski kadrovi u vlasti Bosne i Hercegovine pogrešno su tumačili Dodikov „bunt“ kao zadovoljavanje unutrašnjih potreba u Rs-u.

Strategija negiranja BiH
Od tada do danas Milorad Dodik, koji se nametnuo kao srpski lider, pokušava suzbiti ovlasti Bosne i Hercegovine. Pri tom paralelno radi sa liderom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Draganom Čovićem. On se u uoči raspada SFRJ izjašnjavao kao predvodnik Ujedinjene jugoslovenske demokratske incijative (UJDI), ali se u međuvremenu „promijenio“ i sada se od Jugoslovena pretvorio u separatističkog Hrvata. U Bosni i Hercegovini te dvije različite strategije, u ratu suprotstavljene, imaju istu rezultantu – dokidanje države ili ako to ne mogu sada, onda postepeno oduzimanje državnih funkcija centralnoj vladi. U finalu država će se sama urušiti kao nemoguća i neodrživa tvorevina. Dodikov secezionizma je naročito vidljiv od 2011., nakon Drugog memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) . Ovaj dokument je postao orijentir za sve srpske zvaničnike, kao i za njihove satelite u Rs-u. Podsjećam da je ovaj nezvanični dokument, koji je priređen samo za internu upotrebu u Vladi Srbije s naznakom za “čitanje bez daljeg rasturanja” postao državotvorna strategija za nastavak projekta “Velike Srbije” i njegove finalizacije u miru. Glavne teze memoranduma su neprestano negiranje Bosne i Hercegovine kao države, njene perspektivnosti i održivosti. Ovo je obilato koristio Milorad Dodik kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, a za njim svi ostali. I tako sve do danas. Uputstvo iz Memoranduma 2 glasi (citiram):

“Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da Bosnu i Hercegovinu ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom.“ Prema Memorandumu 2 koji je autor imao u rukama piše još:

“Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta Bosne i Hercegovine maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju Rs-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija.“ Građani Bosne i Hercegovine nisu ni svjesni, jer ne poznaju temu, kakve sve opstrukcije preporučuju kreatori seperatističkih projekata koji su itekako živi u Srbiji. Evo jednog:

“Političari i državni funkcioneri Srbije će ubuduće zaobilaziti političare i institucije BiH što je god više moguće. Političari i državni funkcioneri Srbije trebaju što češće imati sastanke sa političarima iz Rs-a po protokolu definisanom za međudržavne susrete. (…) Ili, naprimjer, Visoki funkcioneri Rs-a i ostali građani bi tokom boravka u inostranstvu trebali izbegavati ambasade, konzulate i predstavništva BiH. Ukoliko im zatreba konzularna pomoć, onda bi se trebali obratiti DKP-ima Srbije bez obzira što formalno ne poseduju državljanstvo Srbije.” Ovako se danas ponašaju kadrovi iz entiteta Republika srpska. Stavovi iz Memoranduma 2 nažalost nisu dovoljno ozbiljno shvaćeni u bhosanskohercegovačkoj javnosti.


Bosni i Hercegovini se danas, kroz priče nacionalističog vođstva Srbije i Hrvatske, pokušava oduzeti njen suverenitet i teritorijalni integritet „zaobilaznim“ putem, pričama o Dejtonu, o tri konstitutivna naroda i slične sintagme, dok se ispod žita radi na njenom razbijanju. Na Bosnu i Hercegovinu se otvoreno atakuje svim sredstvima. Posljednji put to su učinili sredinom novembra (2023.) zastupnici i delegati iz Rs-a u Parlamentu BiH. Uputili su američkom Kongresu pismo puno lažnih kvalifikacija. Oni se obraćaju upravo zemlji čijeg su ambasadora Michael J. Murphya nazivali kretenom, idiotom koji svašta baljezga. Činjenica je da se sukcesivno, po nekom nepisanom pravilu u zavisnosti od globalnih dešavanja i političke situacije, Bosni i Hercegovini lijepi etiketa islamskog ekstremizma ili radikalizma sa jasnom namjerom proisteklom iz hibridnog rata. Ovakva etiketiranja, naravno, imaju za cilj da dodatno zamute odnose, a Bosnu i Hercegovinu predstave kao nemoguću i nametnutu državu.

Oni koristiti novu geopolitičku situaciju stvorenu ratom na Bliskom istoku. Podilaze Zapadnoj Evropi i Americi svojim antipalestinskim stavom, znajući da će Bošnjaci, kao žrtve iz rata, imati suprotan uklon. Cilj je predstaviti Bošnjake podržavateljima islamskog radikalizma, povezati ih sa ISIL-om. Naravno, ne pominju svoj direktan učinak na destabilizaciju prilika kroz stalno ugrožavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine, rušenju državnih institucija, pokušaju ukidanja Oružanih snaga, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje, kao i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH. Ovo je prema domaćem i međunarodnom pravu napad na ustavno-pravni poredak suverene i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine.

(Autor je bio savjetnik predsjednika BiH Alije Izetbegovića)