Konferencija u švajcarskom Davosu ugostila je polovinom prošle godine nekadašnjeg vrlo uticajnog čovjeka iz američkih administracija Henry-a Kinssingera. Ovaj stogodišnjak ispratio je u svojoj karijeri bezbroj ratova u kojima su Amerikanci umiješali svoje prste. Njegova ruka je potpalila mnoge sukobe u svijetu, a onda kada se povukao u penziju bio je rado viđan gost i u Pekingu i u Moskvi, kod nedemokratskih vođa tih zemalja. Postoji izreka, sličan sličnom se raduje. Kissinger se u svom govoru u Davosu zadržao na rusko-ukrajinskom ratu i odmah izazvao oštre reakcije Ukrajinaca i njihovog predsjednika Volodimira Zelenskog koji se upitao da li je ovaj „stogodišnjak“ pobrkao godine. Jer, očigledno u svom kalendaru nije vidio 2022. nego 1938. godinu i da se Kissingeru priviđa da govori ne u Davosu nego u Münchenu kada su Britanci i Francuzi u ime Evrope predali Hitleru Sudetsku oblast. Nijemci su tako dobili trećinu Čehoslovačke čime su Britanci i Francuzi, koje nije bilo briga za nezavinost treće zemlje, kupili tuđom teritorijom kratkotrajni mir. On će se na kraju pretvoriti u sukob svjetskih razmjera. Hitlera, dakle, nije smirila politika appeasementa zapadnih vlada. Vidio je slabost i strah Pariza i Londona pa je godinu dana nakon mirovnog sporazuma iz Münchena napao Poljsku. Podijelio je ovu zemlju sa komunističkim SSSR-om, čime je počela svjetska klanica.

Ovo je da pojednostavim (uočio je to Zelenski), predložio Henry Kissinger kao rješenje za ratni sukob Rusije i Ukrajine. Tako je uzbudio duhove u Ukrajini, ali i u drugim zemljama, koje opravdano strahuju u nagodbe velikih sila u vezi s njima. Kissinger je pred publikom u Davosu mrtvo-hladno, bez ilakve empatije, predložio davanje teritorijalnih ustupaka Rusiji kako bi se okončao rat u Ukrajini - „stausa quo ante belum“. Prevedno, tražio je uspostavljanje situacija kakva je postojala prije rata, prije početka ruske invazije, kada je Moskva faktički kontrolirala Krim, a neformalno Lugansk i Donjeck, dvije oblasti koje su se u januaru 2014. pobunile protiv svoje matične države Ukrajine. Njima je ruski predsjednik Putin, koji ima sličan profil kao i Kissinger, priznao nezavisnost tri dana pred početak invazije na Ukrajinu. Istih primjera ima mnogo u povijesti. U maloj digresiji treba kazati da je „staus quo ante belum“ u suprotnosti sa pravilom „uti possidetis“ (lat. kako posjedujete, ili bosanski rečeno „šta je ko jamio ‒ jamio je“), gdje svaka strana zadržava teritoriju i imovinu koju posjeduje na kraju rata odnosno to je načelo iz međunarodnog prava (iz XIX st.) na temelju kojeg se unutrašnja razgraničenja između administrativnih jedinica priznaju kao državne granice u času sticanja nezavisnosti. U najkraćem, predsjednik Zelenski je razumljivo odbacio mogućnost teritorijalnih ustupaka kakve je predlagao ovaj arhitekta američkih smutnji po bijelom svijetu u periodu predsjednika Niksona i Forda.

Kissingerova negacija Bosne
E, sada, nakon priča o Ukrajini i ponudi formula da se ona razbuca, govorimo o Kissingerovim neprijateljskim opservacijama prema Bosni i Hercegovini. Ovakva razmišljanja Kissingera o davanju teritorijalnih ustupaka Rusima izazvala su u Bosni i Hercegovini lavinu negativnih komentara. U sjećanju ljudi ostala su njegova nipodaštavajući stavovi prema perspektivama mira u Bosni i Hercegovini i njegovo loše mišljenje o Bošnjacima koje je gledao kao narod drugog reda. U najkraćem on je smatrao Bosnu i Hercegovinu za vještačku tvorevinu koja nikada u historiji nije ni postojala. Nije da nije znao, ali je odbijao činjenicu da je bosansko kraljevstvo starije i od srpske i od hrvatske srednjovjekovne države i da je kao Corpus separatum egzistiralo u Austro-Ugarskoj. Prema Kissingeru u Bosni bi se trebalo stvoriti muslimansku državu kao dio konačnog rješenja nacionalnog pitanja svih naroda. Po toj uprošćenoj formuli Srbima i Hrvatima bi trebalo dopustiti da se pripoje Srbiji i Hrvatskoj.

"Sadašnja izborna travestija u Bosni stoga treba biti napuštena“. Zaključuje „da jedini razuman izborni proces... bio bi plebiscit u svakoj etničkoj regiji (u BiH, prim. autora) o jednostavnom izboru između multietničke Bosne i nekog oblika podjele. Ako bi većina u svakoj regiji bila za jedinstvenu Bosnu, sadašnji izborni proces bi mogao biti ponovo pokrenut. U očekivanju ishoda takvog plebiscita, američke i NATO snage trebale bi biti ograničene na svoju sadašnju misiju nadzora prekida vatre" – govorio je Henry Kissinger i već prema citiranom stavu, jasno je na kojoj je poziciji bio.
On je smatrao da čak „ako mi (misli na SAD) i pobijedimo, ne možemo ostati u trajnoj okupaciji“. On kao da nije Amerikanac u demokratskom značenju te riječi. Od stotine različitih nacija Amerikanci su napravili građansku državu i za većinu ljudi u BiH u tom pogledu Sjedinjene Države su inspiracija, jer im je strana nacionalna isključivost. Uvredljiva je Kissingerova tvrdnja da ne postoji ni bosanski jezik ni bosanska kultura. On je sve ovo hladno, bez emocija, predatorski prekrižio.
Prigovorio je zapadnim zemljama koje su „glupo priznale“ Bosnu i Hercegovinu kao državu 1992. godine.
On je pokazao koliko neće da razumije Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su muslimani (Bošnjaci) izgubili svoj zemljišni posjed u XX vijeku. Oni su imali 91% zemlje. To znači da su bili vlasnici 4,55 miliona hektara od 5 miliona kolika je bila površina Bosne i Hercegovine 1910. godine. Agrarnom reformom izvršenom u srpskoj, unitarnoj Kraljevini Jugoslaviji 1918‒1919. i Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji u DFJ iz 1945. godine Bošnjacima je oduzeto 2,5 miliona hekatara zemljišta. Procenat 91 %, koliko su imali 1910. godine pao je u 1991. na 20,5 %, znači na 1,05 miliona hekatara. Na tom osnovu postavlja se onda logično pitanje kako su Srbi ekonomski slomili muslimane ako su, kako kaže Kissinger, bili „pod muslimanskom dominacijom“. Da ovdje ne pominjemo ko je držao stvarnu vlast Jugoslaviji, čak i u socijalističkoj SFRJ. Prebrojimo koliko je bilo muslimanskih generala u zajedničkoj vojsci, ambasadora i saveznih funkcionera itd. Quantite negligeable! Zanemarljiv broj.
Kissinger je preminuo. Ipak, zbog istine, treba reći da je dugo bio dijelom svjetske historije. Tokom hladnog rata njegova politika prema zemljama Trećeg svijeta bila je izrazito loša. Krvavi puč u Čileu 1973. protiv demokratski izabranog predsjednika Salvadora Aljendea osmislio je upravo Kissinger a radila CIA. Zbog njegove umješanosti u hadnoratovsku operaciju Kondor sredinom 70-ih, Kissinger je dobijao sudske pozive za svjedočenja, ali i optužbe iz mnogih zemalja. Na njih se nije odazivao. Kissingeru je prijetilo i hapšenje u Brazilu 2001. godine nakon čega je brazilska vlada povukla poziv da održi govor u Sao Paolu. Nisu mu mogli garantirati diplomatski imunitet. Iz njegove biografije zna se da je podržavao Bushovu intervenističku politiku prema Iraku 2003. i Afganistanu (2001‒2021) i niz drugih antidemokratskih poteza.

Kissinger je već odavno američka prošlost, On je bio avet rata, politički neosjetljiv čovjek koji „razumije“ snagu velikih, ali ne želi da zna za slabe i male. Uz njegovu smrt vjerujem da Bošnjaci neće izgovoriti „de mortius nihil nisi bene“. Kome nije jasno značenje ovih riječi neka potraži prevod u latinskom izrazu pojmova.