Za čovjeka koji izgubi osjećaj za mjeru u ophođenju prema svom okruženju pa postane nasilan, nadmen i bezobziran, ljudi kažu da je pohasijao i da mu takvo ponašanje neće na dobro izaći. I istina je. Takvim pojedincima se, u relativno kratkom vremenu, zaista i dese neke veoma ružne stvari. Široka je lepeza tih događaja sa negativnim predznakom u kojima se pomenuti nađu. Od bolesti u porodici i raznih drugih nevolja, do smrti, saobraćajne nesreće ili rastave braka, finansijskog bankrota i mnogih drugih nedaća i nesreća... Zaista se u životu uvijek žanje ono što se i posije. Ova zakonitost važi, kako za pojedince, tako i za cijele narode! Iskreno govoreći, dok posmatram ono što se dešava u državi Srbiji i manjem bosanskohercegovačkom entitetu, tu bezobraznu isključivost koja tamo vlada i postaje žestoki totalitarizam, taj vladajući šovinizam koji je podobro zagazio u fašizam, vidim tragediju koja će se tom narodu sigurno desiti, jer laž, bezobrazluk, bezobzirnost i bahatost će ih garantovano odvesti u propast. Nije to moje mišljenje, to je Božija zakonitost.

Godinama tražim odgovor na pitanje, zašto srpski narod uporno čini zlodjela koja će ga odvesti u ambis? Kakav je to generator koji proizvodi mržnju u njemu? Da li je svjestan bezdana u koji srlja? O čemu su razmišljali pripadnici tog naroda dok su pucali u hiljade ljudi koji su imali poveze na očima i ruke vezane žicom? Šta oni osjećaju dok kolju tuđu djecu i siluju pa najčešće, poslije toga, ubijaju njihove majke? Ko je usmrtio čovjeka u njihovim srcima? Gdje je taj narod sahranio svoje emocije? Kako mogu, nakon svega, slaviti osuđene, dokazane ratne zločince i crtati murale sa krvničkim likovima? Za sva ova i još hiljade sličnih pitanja, odgovor je jedan, kriva je Srpska pravoslavna crkva! Ona, odnosno njeni vjerski službenici su promotori zla. Umjesto ljubavi, koju bi trebala podrazumijevati vjera i biti njen sinonim, ovo nazovi pravoslavno sveštenstvo zagovara isključivo netrpeljivost i mržnju spram drugog i drugačijeg. Zarad svog statusa u društvu i benefita koje mu on donosi, SPC je postala lokomotiva zla koja za sobom vuče prljave vagone politike, vojske, nadri nauke, navodne umjetnosti, zla i šunda svih vrsta. Ona nameće obavezu stalnog širenja granica Srbije po svaku cijenu i na toj matrici, kroz vijekove, predvodi kolonu mržnje i smrti koja je slijepo slijedi.

Evo samo jednog primjera kako oni „uzgajaju“ tu tešku duševnu bolest. U svim svetosavskim crkvenim dvorištima, povodom božićnog praznika, pali se badnje drvo. Crkveno pojašnjenje ovog obreda je da se na takav način simbolično odbacuje bog šume imena „Badanj“ koji je svetosavcima, dok su bili u mnogoboštvu, bio najdraže božanstvo. Tako se oni, svake godine, sjećaju svog nekadašnjeg neprežaljenog boga!? Ali, to nije sve. Jednom od zapaljenih grana, za vrijeme procesa, sveštenik udara po nastalom žaru, koji iz tog razloga enormno varniči, govoreći: „Koliko iskri, toliko zrna žita, koliko iskri, toliko turskih glava!“ Poslije hljeba, kao nasušne životne potrebe, odmah je na redu mržnja jer zna se da su za njih, od Njegoša, Bošnjaci ustvari Turci, koje treba ubijati na svakom koraku! Naravno, uz blagoslov i unaprijed obećani oproštaj crkve.

Beogradski intelektualci su 1989. godine, pošto im se vrh svetosavske crkve nije odazvao na poziv za okrugli gdje je trebao objasniti smisao pojedinih vjerskih obreda, kao što je ovaj, javno nazvali svetoslavlje, koje je isključivo vjera samo Srba, paganstvom zaogrnutim plaštom pravoslavlja!

Knjiga „Kremansko svjedočanstvo“ u kojoj su navedena proročanstva čuvene srpske proročke familije Tarabića, koja je navodno predvidjela pronalazak televizije, telegrafa i telefona, društvene događaje poput smjena na srpskom prijestolju kao i dolazak na čelo zemlje crvenog cara sa zvijezdom na čelu, krajem dvadesetog vijeka je cenzurisana. Iz nje je izbačen dio u kome je napisano da su Tarabići govoreči o velikom, trećem svjetskom ratu, rekli da će pečeni ljudi padati sa neba iznad Srbije, a po njegovom završetku Srba ostati živih onoloko, koliko može stati pod krošnju stabla jedne šljive! Drugim riječima, predskazana im je tragedija ogromnih razmjera, a danas vidimo i zbog čega!

Posljednje predavanja o proročanstvu Tarabića, održao je 1995. godine u beogradskom Domu sindikada jedan od njihovih potomaka. Po završetku te sesije, predavač je pretučen na ulici i u besvjesnom stanju odvezen na VMA. Razlog nasilju bilo je to, što je dotični spominjao krošnju one šljive o kojoj su govorili njegovi pretci? Mnogobrojni posjetioci su uz galamu i psovke napustili dvoranu kada je on to učinio. Uglavnom i ovaj događaj je potvrdio činjenicu da su Srbi istinoljubiv, miroljubiv i pravedan narod kao što to nekad govorili Ćosić, Milošević i Karadžić, a danas to isto tvrde Vučić i Dodik! Iz tog, a i mnogih drugih razloga, srpskom narodu je, ali malo morgen, sigurno zagarantovana svijetla budućnost!