Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne
Ilustracija
IZ HISTORIJE PLAVSKO-GUSINJSKE OBLASTI: MRTVI GROBOVI
Procitaj komentar

Autor: Doc. dr. sc. med. Safet Lješnjanin
Objavljeno: 31. January 2024. 18:01:57
Grob / mezar je spomenik smrti i mjesto tame. Njegova suprotnost su život i svjetlost. Svijetli grobovi spajaju ove dvije krajnosti. Oni su veza između početka i kraja, neprekidno kolo koje sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Simbol su prolaznosti, zaborava i potpunog nestajanja, ali i znak pamćenja i vjekovne mudrosti. Oni svijetle duhovnošću i predstavljaju kolijevke novih snaga i mjesta oko kojih se skupljaju novi naraštaji. Ljudi odlaze, ali njihova djela ostaju. Svijetli grobovi prenose duh jednog naroda sa koljena na koljeno i daju smjernice budućim naraštajima kamo treba da idu. Oni su podstrek novim generacijama da nastave tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Čovjek ne nestaje svojom smrću. On živi sve dok živi sjećanje na njega i dok ima onih koji ga pamte. Neki ljudi žive vječno, kroz djela koja su iza sebe ostavili i njihovi grobovi nikada neće prestati da svijetle.
Hodajući grobljem / mezarjem, našao sam puno »mrtvih grobova«. To su grobovi kod kojih se niko ne zaustavlja, niko ne prouči fatihu, niko ne pali svijeću, niko ne ostavlja cvijeće. Nema poruke i nema ljubavi. Kako je tužno naići uz grob i to mrtav. Oni nas ozbiljno opominju. Zar je moguće zaboravljeni u srcu i zaboravljeni u molitvi. Teško je!
Da se neko ko je bio otac, majka, brat ili sestra, može tako zanemariti, zaboraviti i zapustiti? Ti grobovi zapravo više govore o živima nego sami o sebi. Ti grobovi govore o mrtvim porodicama, o mrtvim odnosima, o živim mrtvacima. Ti grobovi optužuju. I takvih ima. Sa tugom sam primijetio da je takvih grobova po našim grobljima sve više. Većina tih grobova samo za bajramske dane je posjećena i možda malo ili nimalo uređena a tokom cijele godine su zapušteni i prepušteni vremenu. Kako će biti onima čiji su to grobovi?
Zatim sam primijetio zanemarene grobove. Ti me najviše bole. Naime, radi se o grobovima ljudi koji su zadužili ovaj grad, narod i čiji potomci ne znaju da su njihovi najmiliji sahranjeni na grobljima u Plavu i Gusinju. Nema se ko brinuti za te grobove.
Mnogo je grobova u našoj opštini koji su obilježeni sa pojednim kamenom “nišanom” i zna se da je to grob tog i tog čovjeka, a ko je taj čovjek i odakle je, kada je poginuo ili zašto je tu sahranjen, možda još po koji starac zna i ubrzo ostaće samo da su to “mrtvi grobovi”.
Upravo ti “mrtvi grobovi” daju opomenu svojim bližnjim a ima i takvih grobova da njihovi najbliži i ne znaju ni gdje su grobovi njihovi. Upravo to me je podstaklo da napišem nešto o tri čovjeka koji leže u tim “mrtvim grobovima”, a koje niko ne posećuje, a mnogi ljudi ovog kraja i ne znaju čiji su to grobovi ili ko su bili ti ljudi što su tu sahranjeni.

Možda neko kad pročita ovaj tekst dozna upravo da su kosti nekog njegovog bližnjeg sahranjeni u plavsko-gusinjskoj dolini i da ih posjeti i da to više ne budu ”mrtvi grobovi”.

Možda će se još neko sjetit da napiše nešto o tim grobovima, a ja ću pisati o svom kolegi doktoru Ismailu Tadžiku-Čerkezu, partizanskom kuriru Eminu Zečeviću i vojniku Mehu Kamariću.


I. Doktor Ismajl Tadžik – Čerkez


Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potiče sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što znači gorštaci ili, prema nekim tumačenjima, stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 miliona. Većinom žive na teritoriji Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Evropi i SAD-u.

Doktor Ismajl je bio ruski vojnik i bio je član Sovjetske komunističke partije (SKP). Od invazije Njemačke na Rusiju, Čerkezi su se uključili u Rusku vojsku i učestvovali na skoro svim frontovima. Doktor Ismajl je bio raspoređen kao ljekar u jednu vojnu formaciju u kojoj su bili većinom samo Čerkezii. Inače Čerkezi važe za jako ratoboran i hrabar narod. Tokom borbi sa Njemcima, početkom 1943. godine, jedna vojna formacija Čerkeza je bila komplet zarobljena od strane Njemaca. Njemcima koji su vodili krvavu bitku za Staljingrad trebalo je što više vojnika. Pošto su zarobljenici bili islamske vjeroispovjeti a spremala se Peta ofanziva i bitka na Sutjesci, svi zarobljenici su prebačeni na front u Bosnu u sastva njemačkih jedinica koje su se tada borile na tlu Jugoslavije.
U jesen 1943. godine, kapitulacijom Italije u Gusinje i Plav dolaze Njemci a sa njima i jedinica u kojoj su većina bili Čerkezi, jer su Njemci smatrali da će lakše uspostavit kontakt sa lokalnim stanovništvom koje je većinom islamske vjeroispovjesti preko jedinice u kojoj su Čerkezi a čiji je ljekar bio doctor Ismajl.
Kako su Čerkezi bili islamske vjere, zatražili su od njemačkog komandanta da im dozvoli da klanjaju petkom džumu, što im je isti i udovoljio.
Kako su uspostavili dobru saradnju sa lokalnim džematlijama, počeli su se raspitivati da li u Plavu i Gusinju ima komunista, jer su među zarobljenicima bila u Gusinju i dva člana SKP, a u Plavu doktor Ismajl i nastojali su po svaku cijenu da se povežu sa komunistima i pobježu iz njemačkog zarobljeništva.
Poslije dužeg vremena opipavanja ruski komunisti iz Gusinjske čete uspjeli su da se povežu sa partizanima i uslijedio je dogovor o njihovom bjekstvu ali zajedno sa četom u Plavu u partizane, no sve to je išlo teško, jer uvijek se nađe neki špijun.
Evo što pišu hroničari partizanskog pokreta Plava i Gusinja o ovom događaju:
„Senzacionalna i najveća pozadinska akcija, koja je uopšte izvedena na čitavoj teritoriji Andrijevičkog sreza u toku rata, bila je akcija predaje partizanima na slobodnoj partizanskoj teritoriji Sreza, četrdeset Čerkeza koji su kao zarobljenici služili u njemačkoj vojsku. Ova akcija je izvedena sredinom jeseni 1943. uz saglasnost i direktive Sreskog komiteta KPJ-Andrijevica. Direktive Sreskog komiteta prenosio je pozadincima Gusinja Mustafa Memić i Salih Šujak.
U Plavu i Gusinju nalazile su se dvije njemačke čete, većinom zarobljenici Rusi-Čerkezi, inače po vjeroispovjesti muslimani.
U Gusinju je rukovodio četom jedan jedini Njemac, koji je bio neka vrsta komesara.
U četi su se nalazila i dva člana SKP(b).
Partijske knjižice su vješto i brižljivo čuvali. Jedan se zvao Burhanov. Bio je intelektualac.

Drugi, komandir čete Mir Muhamed, i ako član SKP (b) bio je prilično religiozan i češći posjetilac muslimanskih bogomolja - džamija (i čitava četa češće je išla na molitvu / namaz - pa će kroz tu okolnost da se koristi momenat u vezi akta predaje - pr. ČĆ). Mir Muhamed je postao i zet gusinjski, oženivši se jednom muslimankom.
Pomenute čete iz Plava i Gusinja učestvovale su u oktobarskoj ofanzivi na slobodnoj partizanskoj teritoriji niz Lim i Zlorečicu.
Burhanov je preko svojih dostavljača saznao imena simpatizera i pripadnika NOP-a. na traženje poveze s partizanima Burhanov je usredsredio svu vještinu, pa je oprezno pristupao i počeo da se druži i interesuje o događajima sa grupom pozadinskih radnika iz Gusinja (Osman Čekić, Salih Šujak, Medo Pirović, Saka Hodžić i drugi - pr. ČĆ).
Pozadinci su se plašili provokacije i bili su vrlo oprezni. I Burhanov i Mir Muhamed su sve otvorenije i najzad sasvim otvoreno se izjasnili pred Čekićem, Šujakom i Pirovićem da imaju namjeru da se povežu sa NOP-om, ukoliko budu postojali uslovi i izvjesna pomoć. Naravno, partizani su još upornije odbijali takvo povezivanje pa su, ujedno, o tekućim stvarima obavještavali drugove koji su dali direktivu o ovom poduhvatu.
Na kraju je uslijdio zadatak da se pozadinci-partizani otvoreno povežu s Burhanovim i Mir Muhamedom. Trebalo je zaista biti toliki virtuoz i staviti sve na kocku. Taj prvi uvod u povezivanju trebali su da ostvare Osman Čekić i Saka Hodžića. Tako su sa jednoga dana našli ponovo u društvu i taj dan je propao. Strah je bio jači od postavljenog zadatka. Čak, Čekić i Hodžić nosili su se mišlju, pošto su bili van grada s Mir Muhamedom, da ga likvidiraju. Strah od odmazde njemačke čete s jedne i svjesni postavljenog zadatka za povezivanje s druge strane, osujetili su te njihove planove. Mir Muhamed je primjetio da se nešto teško zbiva s ovom dvojicom, da su strah i sumnja prepreka da se počne s uvodom u razgovore, pa ih je ljubazno pozvao da skupa pođu u njemačku komandu. Kriza se ponovo obnavljala (Osman je trebalo da bježi kroz prozor njemačke komande, ali zbog ostavljanja maloljetnog druga Hodžića odustao je od te namjere -pr. ČĆ). Na kraju, kada se definitivno raščistilo s dilemom neizvjesnosti i isčekivanja, partizani su izjavili, da oni, iako nijsu pripadnici NOP-a ipak mogu da naprave povezu.
Još prije ovih razgovora u Gusinju su došli Božo Savović, Mustafa Memić i Aljo Hot i konferisali u jednoj sobi, dok su se Prenk Caljo i njemačka komanda čete nalazili u drugoj sobi jedne te iste zgrade.
Njemačka špijunaža namirisala je donekle akciju koja se sprema, pa je uhapsila Osmana Čekića i tražila podatke o svemu. Kako njemačka obavještajna služba nije uspjela da dođe do podataka. Čekić je pušten na slobodu i nastavio započeti posao.
Nastavilo se sa kontaktima kao i sa partizanima koji su ilegalno imali svoju bazu u Gusinju, sve dok je Andrijevica ponovo bila slobodna.
Po nalogu Sreskog komiteta Memić i Šujak su podrobno ispitali ovu situaciju. Preko Osmana Čekića i Sliha Šujaka, Memić se sastao sa Burhanovim. Dogovoreno je o načinu prebacivanja pojedinaca, ali s odlaganjem u vremenu. Pridobijena je i čitava četa i bila već spremna da krene istim putevima, kojima je tu skoro-prije kratkog vremena išla kao neprijatelj u ofanzivu protiv partizanskih jedinica na slobodnoj teritoriji, na teritoriji koja sada treba da ih primi kao pripadnike NOP-a.
Uslijdilo je čekanje od puna dva dana da bi četa krenula u zajednici sa četom iz Plava ali, jedna doza sumnje se obistinila. Četa iz Plava nije došla! Njemačka špijunaža pohvatala je konce i razotkrila zavjeru, pa je hitnom intervencijom iz Peći preduprijedila akciju, tada je četu iz Plava vezanu sprovela za Peć i napokon postrijeljala (u ovoj plavskoj četi nalazio se neki ljekar, član SKP (b) koji je doturao partizanima sanitetski materijal i stavio se na raspolaganje za lijčenje ranjenih boraca Plavsko-gusinjskog bataljona. Ishak Laličić bio je ranjen u prvoj partizanskoj akciji protiv četnika u Cecunima, pa je i sam koristio ovu vrstu ljekarske pomoći. Na kraju, kada je izgledalo da je Laličić izgubljen zbog neliječenja kao ilegalac, dotični ljekar je krijući došao iz Plava i nesebičnom intervencijom uspio da konačno spasi smrti teško ranjenog borca Laličića - pr.ČĆ).
Obaviješteni o situaciji njemačke čete u Plavu, četa Čerkeza iz Gusinja se namah spremila (njenom rukovodiocu Njemcu, koji je ubijen pri kretanju čete iz Gusinja, rečeno je da se dobilo naređenje o pokretu čete - pr. ČĆ). a Mir Muhamed, njen komandir, pred ogromnim iskupljenim narodom Gusinja održao je govor, zahvalio se i četa je krenula iz grada. Predvođena komunistima Gusinja, ona je još jednom, i posljednji put, priješla već poznate terene Grebena i stupila na tlo oslobođene partizanske teritorije.
Spoljnom intervencijom Njemaca, koji su sa nešto teškoća, nešto kasnije prispjeli u Gusinje, takoreći poslije već uspješno završene akcije, pohvatano je nekoliko osumnjičenih rodoljuba, muslimana i pravoslavnih i internirali za Austriju, Njemačku i drugim mjestima“.
U četi koja je bila u Plavu nalazio se doktor Ismajl, kako je lično liječio, Njemca komandira čete u Plavu, koji je bio ranjen u borbana niz Limsku dolinu. Kako je njemački komandat znao da će svi Čerkezi biti svi strijeljani po dolasku u Peći, donio je odluku da ga nagradi strijeljanjem perd strojem svojih drugova Čerkeza u zanak zahvalnosti za trud i znanje koje je Ismajl uložio liječeći ranjenog komandanta Njemca. Želio je da ga on lično ubije i da mu se na taj način zahvali i da doktor Ismajl bude sahranjen u Plavu po svim vjerskim obredima i da mu se zna grob.
Prije odvođenja čete za Peć, doktor Ismajl je strijeljan od strane njemačkog oficira i isti je pozvao plavskog hodžu i naredio da se doktor sahrani po svim vjerskim obredima na glavno muslimansko groblje u Plavu - Hrankovića groblju, a grob su mu iskopali njegovi drugovi Čerkezi koji su mu i klanjali dženazu a nakon ukopa odvedeni su svi za Peć i svi strijeljani i sahranjeni bez obilježja - groba, čak se ne zna ni mjesto gdje su strijeljani.

Tako je doktor Ismajl u znak zahvalnosti što je liječio Njemce ali i komadanta njemačke jedinice koja je bila stacionirana u Plavu i Gusinju, kao nagradu dobio da bude strijeljan i to pred drugovima i da bude sahranjen po muslimanskim običajima na muslimanskom groblju i da mu grob bude obilježen. Možda zvuči žalosno ali znajući vrijeme kada se to dogodilo, to jest da je bijesnio Drugi svjetski rat i da se mnogim izginulim ne zna ni imena ni groba, ovo je zaista velika nagrada u tom trenutku bila. Svi njegovi drugovi koji su odvedeni za Peć su strijeljani a da im se ne zna ni groba ni imena, čak se ne zan ni mjesto strijeljanja. Za razliku od drugova Ismajl je sahranjen po svim vjerskim obredim na muslimanskom groblju i otrgnut zaboravu vremena.
Sahranjen je na Hrankovića groblju odmah na početku groblja, kada se ide od Plava prema Metehu, gdje je kasnije izgrađena prva kapija za ulaz u groblje. Godine 2007. Opštinski odbor saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore podigli su spomenik doktoru Ismajlu i otrgli jedan ljudski život sa dalekog Kavkaza od zaborava, a ja lično sam ga uvrstio i u Monografiju o zdravstvu Plava i Gusinja da se ne zaboravi jedan ljekar koji je pored ostalih liječio i narod ovog kraja.


II. Emin (Alije) Zečević

Zečević (Alije) Emin, rođen 1918. u Visokom, Musliman, pekarski radnik, u NOB od 10.08.1943. u brigadi od 9.9.1943. godine, 3. Bataljon, borac, poginuo 27.7.1944. na Sjekirici (Plav), gdje je i sahranjen. (Milorad Gončin i Stevo Rauš. Prva krajiška udarna proleterska brigada. Vojnoizdavački zavod, Beograd; 1981. Str. 439).

U ljeto 1944. godine NOVJ kontrolisala je pojas od Andrijevice do Brodareva i pripremala se za odlučujući upad u Srbiju. Da bi odklonila takvu opasnost, njemačka komanda Jugoistok počevši od 18. jula do 01. avgusta 1944. Godine preduzima operaciju Draufganger (“Drznik), koju su partizani nazivali “Andrijevačka operacija” sa ciljem protjerivanja partizanskih snaga sa tog prostora i da ih potisnu prema Durmitoru.
Međutim, jake partizanske snage posle 8 dana neprekidnih borbi, uspjele su da nanesu težak poraz Njemcima i praktično, Njemci su bili opkoljeni na potezu Andrijevica-Murino.
Peko Dapčević se sa svojom divizijom nalazio iznad Velike u rejonu planine Sjekirice i samo se čekao trenutak kada će stići komanda opšteg napada na Njemce.
Međutim 27.07. 1944. stiže do partizanskih komandanata u Murini pismo od Vrhovnog štaba za Peka Dapčevića. U pismu Vrhovnog štaba je sugerisano komnadantu Operativne grupe divizija generalu Peku Dapčevića, da sa tri divizije krene još u toku dana (27.07.1944.) u pravcu Srbije, zbog teške situacije u kojoj su se našle tri divizije pod komandom Koče Popovića na sektoru Lebane - Medveđa. To pismo je predato od strane predpostavljenih komandanata Eminu Zečeviću da ga ponese do Peka u što kraćem roku, jer Emin je bio i borac i kurir a nada sve hrabar i neustrašiv borac. Računalo se pošto je musliman da će lakše uspjeti da se probije kroz vulnetarske straže lokalnog stanovništva koje su obezbeđivale sektor Šabova glava - Čakor - Prijedolska Ćafa.


Emin je krenuo iz Murine prema Čakoru na mazgi i imao je novu pušku. Došavši blizu Čakora spazili su ga vulnetari koji su bili na Nizamskoj kuli, a ni on se nije krijo jer je imao spremljenu priču da je partizan, da je iz Bosne, musliman, i da ide da se poveže sa ocem koji je u partizanima negdje u okolini Rožaja. Vulentari su povjerovali u tu priču i propustili su ga ali je lokalni komandant dao mu pratnju od dva vulnetara da ga prebace do njihove naredne straže. Međutim ljudi koji su ga pratili od Nizamske kule prema Čakoru, vidjevši njegovu novu pušku i pun ranac municije kada su došli u zadnji potok računajući od Dijela ili prvi potok kad se ide od Čakora putem prema Dijelu su ga ubili, samo zbog puške i ako je on uporan bio da ga ne strijeljaju da bi dostavio pismo, stalno ponavljajući da je musliman iz Bosne i da je jedinac. To sve nije mu pomoglo i ubili su ga meteški vulentari.
Kada su na Nizamskoj kuli začuli pucanj, znali su da se nešto desilo i druga patrola je otišla da vidi šta se desilo da nisu napadnuti. Međutim čovjek koji ga je ubio je rekao da je Emin pokušao da pobježe i zato ga je ubio i uzeo mu pušku a mazgu su pustili. Na to mjesto je odnah sahranjen, znači prije prvog potoka od Čakora putem za Dio, odmah ispod puta nekoliko metara i grob je bio obilježen za dugo jednim većim bijelim kamenom.
Vrijeme je učinilo svoje, stariji ljudi su pomrli, čobana nema a i oni što su znali đe je grob, nisu znali čiji je, jedino da je to grob nekog partizana iz Bosne.
Kako se niko nije našao da grob obnovi ili podigne spomenik, jedina uspomena na Emina Zečevića biće ovaj tekst ako ga ko pročita a možda i neko se sjeti da to mjesto obilježi ili neko od njegovih nekad se bude interesovao za njegov grob. Možda je razlog što nije obilježen i to što piše da je poginuo na planini Sjekirici a to je dosta daleko od njegovog groba.
Ipak za to ubistvo januara 1946. godine, OZNA je organizovala potjeru za vulnetarima koji su se još skrivali po zemunicama Babe, Jelenka i Hridskih krša i ubila osobu koja je ubila Emina Zečevića.


III. Meho Kamarić - vojnik


Vojnik Meho bio je rodom iz Bosne, iz Gornjeg Teslića, opština Teslić. Tek što je navršio 23 godine života, poginuo je od zločinačke ruke albanskih agenata i diverzanata, početkom oktobra 1950. godine. Tako je Meho vječno ostao u koloni smjelih, na granici svoje domovine. Njima zlikovcima u vrijeme najveće hajke i kampanje IB-e zemalja protiv naše zemlje oduzeše mladi život, i ako ni on, kao ni svi oni koji padoše na granici, nikome ništa nijesu urdaili, jedino što su vjerno služili svome narodu i svojoj domovini.
Meho je rođen 1927. godine u siromašnoj seljačkoj porodici. Zbog siromaštva i okupacije naše zemlje školu nije nikada pohađao niti završio. Kao mladić bio je veoma bistar i otresit. Naučio je da sam čita i piše. Bio je najstarije dijete u brojnoj porodici Ibra i Zilke Kamarić, još od malih nogu isključivo se bavio čobanstvom i nadničenjem, vrijedno pomažući svojim roditeljima u obradi veoma malog imanja. Zbog siromaštva, isto kao i njegov otac bio je primoran da kod imućnijih susjeda za suhu koru hljeba radi i nandiči, često od zore do mraka. Meho je rat zapamtio kao nešto veoma strašno, kao vrijeme u kojem su se po Bosni razne vojske gonile i pregonile, kad se na svakoj strani pucalo, ubijalo, klalo, žarilo i palilo, pljačkalo i otimalo, kad se više bilo gladno, nego sito, kad se o slobodi sanjalo i maštalo i kad se ona željno očekivala, kao ozeblo sunce. U 1943. godini četnici mu zvjerski ubiše oca i strica, a kuću i sve što su imali zapališe i sravniše sa zemljom. Njegova majka Zilka ostade sa svoje šestoro sitne djece na goloj ledini, da ih podiže i da se muči, a Meho kao najstariji, u neku ruku postade glava porodice. I ako vrlo mlad, s obzirom na sve što su preživjeli, znao je da procijeni ko se bori za svoj narod, a koje neprijatelj i sluga okupatora, pa je sa puškom u ruci uzimao učešća u pojedinim manjim akcijama sa patrizanskim jedinicama. Tako je kao dobar poznavalac terena i aktivista, jedne noći vodio partizane na grad Teslić.
Kad je navršio 20 godina, Meho pođe na odsluženje kadra u Jugoslovensku narodnu armiju. U to vrijeme vojni rok se služio pune tri godine, a zbog teške situacije na našim granicama mnogi su ostajali i duže od toga, kakav je slučaj bio i sa Mehom. Pošto je završio predviđenu obuku, raspoređen je u granične jedinice. S obzirom da nije pohađao ni osnovnu školu, iz daleke Bosne nije mogao ni znati da postoje: Plav, Gusinje i Prokletije, gdje dobi novi raspored i dođe da služi. Za vrijeme trogodišnjeg služenja Armije samo jednom je 20 dana bio na godišnjem odmoru kod porodice. Kad se, nakon korišćenja odmora, rastao sa svojima, nije mogao ni pomisliti da će im to biti posljednji sastanak i rastanak.
Prvi put Meho dođe u Gusinje negdje početkom 1949. godine. Ostao je u sjećanju kao zgodan, visok, crnomanjast, kovrdžave kose, zdrav kao drijen, lijepo građen, prava bosnaska delija. Budući vrlo diciplinovan i u svakom pogledu uredan, druželjubiv i nesebičan, drugovi su ga brzo zavoljeli i posebno cijenili. Bilo je pravo zadovoljstvo i razonoda biti sa njim u društvu, pričali su njegovi drugovi, pogotovo u vremenu i uslovima u kojima su tada živjeli i radili graničari. Meho je uvijek bio spreman za šalu, za lijepu riječ i razonodu, da svoje drugove nasmije, raspoloži i razveseli. Iz komnade iz Gusinja bi raspoređen na graničnu karaulu Ćaf Bor. Ta karaula se nalazi u planinskom predjelu ogranka Prokletija, na prilično visokoj nadmorskoj visini, dosta udaljena od naseljenih mjesta. U ono vrijeme, ovo je bila ljetnja karaula, koju su graničari koristili s proljeća, tokom ljeta i do kasne jeseni, dok ne padnu snjegovi, dok se zimi, kad granicu zatrpaju veliki snjegovi, ta karaula napuštala, a ljudstvo se povlačilo na susjednu karaulu u selo Vusanje, odakle je bilo podesnije vršiti kontrolu i obezbeđivanje granice. Na tom graničnom terenu Meho je ostao pune dvije godine. Za to vrijeme, kao uostalom i svaki graničar, upoznao je u tom kraju svaku stazu i bogazu, svaku stopu granice i svaki kamen. Poznavao je sve to bolje nego svoj kraj gdje se rodio i odrastao. Dugi boravak na tom terenu učinio je da se potpuno privikao takvom načinu života.
Meho je u Armiju ostao tri godine i dva mjeseca. Pošto se primakao dan kada će konačno odslužiti Armiju i poći svojoj kući, on napisa pismo majci i zatraži da mu pošalje civilno odijelo. Početkom oktobra 1950. godine dobi obaveštenje od pošte u Gusinju, da mu je od majke Zilke stigao paket. Preostalo mu je bilo 48 časova služenja JNA. Sa pošte u Gusinju Meho je paket podigao 3. oktobra, a naveče je ostao na karauli Vusanje. Te noći, pošto je isprobao civilno odijelo i vidio kako mu stoji, duže je razgovarao sa Dragom Vučetićem, komandirom stanice milicije iz Vusanja, koja se nalazila u neposrednoj blizini karaule. Između ostalog Meho je Vučetiću rekao, kako za 48 časova odlazi kući, kako je proveo lijep život na granici, da mu se žao rastati sa drugovima, sa kojima je dugo vrijeme dijelio i dobro i zlo, a posebno mu je žao što mu se za vrijeme dugog boravka na granici nije ukazala prilika da se sretne sa ubačenom bandom iz Albanije, jer “ bi ih žive uhvatio”.
Sjutradan se Meho vratio na svoju karaulu u Ćaf Boru i naveče, kao i obično što je rađeno, bi raspoređen sa još jednim graničarom u zasjedu. Vođa zasjede, kao stari graničar, bio je Meho. Od njhove karaule zasjedno mjesto je bilo udaljeno nešto oko dva kilometra, lijevo od Ćaf Bora prema selu Jasenica. Od granične linije bili su udaljeni svega stotinak metara. Inače čitav taj kraj je brdovit, planinski, većinom obrastao šumom, izbrazdan dubodolinama i sa proplancima. Ta zadnja Mehova noć u zasjedi na granici, između 4 i 5 oktobra, bila je mračna. Negdje ispred zore počela je da pada kiša. Za svo vrijeme, kao i uvijek, bili su budni i na oprezu. U svitanju zore nisu žurili da se povlače, prosto kao da su nešto predosjećali, ostali su prkovani za zemlju i produžili da osmatraju čitav teren. Kad je svanulo, kiša je bila prestala i sunce je počelo da obasjava vrhove Prokletija, kada je susjedna zasjeda ugledala na albanskoj strani mali bijeli barjačić, izdignut visoko na drvetu, kako njime neko maše i na taj način nekome na našoj strani daje određene znakove i signale. Meho sa svojim drugom ove signale nije mogao da vidi, jer su bili od njih zaklonjeni. Ispostavilo se da je barjačićem mahao jedan oficir albanske obaveštajne službe i na taj način davao ugovorene znake grupi diverzanata koju je ranije bio ubacio u našu zemlju, stavljajući im do znanja da je granica na tom pravcu slobodna i da je mogu preći. Taj albanski oficir je sa same granične linije najverovatnije cijele noći, a sigurno u zoru i tokom jutra, budno osmatrao našu teritoriju i pratio da li će se i kada će se povući naše noćne zasjede. Pošto nije vidio nikoga od naših graničara da se povlači, sigurno je zaključio da na tom pravcu nema našeg obezbeđenja, pa je bijelim barjačićem ubačenoj grupi diverzanata koji su se iz unutrašnjosti već bili vratili u taj reon, davao znak da je granica slobodna. I baš tada, nakon njegovog mahanja barjačićem, Meho i njegov drug iz dubine naše teritorije, na udaljenosti od nekih 300-400 metara, ugledali su dva lica kako se slobodno kreću preko jednog proplanka u pravcu granične linije. U početku Meho je zaključio da se radi ili o ubačenim albanskim diverzantima, ili pak o nekim IB-e bjeguncima koji imaju namjeru da pobjegnu u Albaniju. Kretanje ova dva lica nije bilo tačno u pravcu Mehove zasjede, već malo ulijevo od njih. Od momenta kada su ih primijetili njihove oči bile su uprte i sva pažnja usmjerena u pravcu ova dva lica. Pošto su se poprimakli, vidjeli su im uniforme i puške, pa na osnovu toga dolaze do zaključka da se sigurno radi o ubačenim agentima iz Albanije. U tim momentima, od pojave ovih lica, dok ih prate i zaključuju da se rdai o albanskim diverzantima, Meha obuzima neko posebno raspoloženje. Jer, u pojavi albanskih agenata, tu neposredno ispred njih, Meho je izgleda vidio “svoju šansu”, kojom će demantovati svoju izjavu predhodnog dana u Stanici milicije u Vusanju pred komandirom Vučetićem kako mu se nije ukazala prilika da se sretne sa bandom iz Albanije. I zaista šansa im se bila ukazala. U određenom trenutku Meho i njegov drug mogli su iz svojih pušaka, ako ne obojicu, ubiti bar jednog od njih. Međutim, očito da Meho sa time nije bio zadovoljan. On ostaje dosljedan onome što je već rekao, a to je, da bi albanske agente žive hvatao ako bi se sa njima susreo. Zato on ostavlja svoga druga u zasjednom mjestu, a on se prikriven brzo prebacuje ulijevo, tačno na pravcu đe će agenti da naiđu. Tako se našao nad jednom liticom, visokom 5-6 metara, odakle je imao dobar pregled čitavog terena, pa mu albanski agenti nikako nisu mogli proći, bilo sa lijeve, ili sa desne strane, a da ih on ne vidi u neposrednoj blizini. U tom momentu albanski agenti su se nalazili u šumi, baš ispod te litice. I oni kao da su nešto osjetili, kao da su posumnjali da se neko u nihovoj blizini nalazi, pa su se pritajili i ne pojavljuju se ni na jednoj strani. To čekanje kada će se i na kojoj strani agenti pojaviti Mehu se učinilo i suviše dugo. On nema strpljenja duže da čeka i da koristi svoju prednost što se nalazi u zasjedi, što nije morao on da se kreće, već to moraju činiti diverzanti, pa u velikoj želji da što prije dođe do željenog rezultata, ustaje i nadnosi se nad liticom ispod sebe kako bi ustanovio gdje se agenti nalaze i da li se negdje vide. Albanski agenti kao da su čekali baš taj momenat. Čim se Meho pojavio i nadnio nad liticom, agenti otvaraju vatru na njega i on smrtno pogođen pada sa litice u neposrednu blizinu albanskih agenata, koji uzimaju njegovu pušku i trčećim korakom prelaze graničnu liniju, koja im je inače bila veoma blizu. Tako hrabri graničar Meho Kamarić pade od zlikovačke ruke 5. oktobra 1950. godine u rejonu Mala Šćapica, 200 metara sjeverno od graničnog kamena B-21.
Svog omiljenog druga Meha graničari istog dana preniješe u Gusinje. Opremiše ga kako dolikuje hrabrom i obukoše mu odijelo koje mu je majka, prije njegove pogibije, poslala. I usmjesto skorog Mehovog dolaska i radosti, nesrećnoj majci Zilki, braći i sestri stiže tužni telegram kojim ih Mehovi drugovi obaveštavaju da je Meho hrabro i časno poginuo na braniku svoje domovine. Kod Mehove porodice, srodnika i komšija zavlada velika tuga i žalost. Njegova porodica obavijesti graničare u Gusinju da nisu u mogućnosti Mehove posmrtne ostatke prenijeti i sahraniti u rodnom mjestu, niti na vrijeme stići da prisustvuju njegovoj dženazi. Zbog toga graničari doniješe odluku da svog druga sahrane tu u Gusinju, u neposrednoj blizini, baš tu na granici gdje je i svoj mladi život dao. Svu organizaciju oko sahrane preuzeli su Mehovi drugovi, graničari i organi vlasti iz Gusinja. Kao dobrog druga, čovjeka i graničara svi su ga istinski i od srca žalili i oplakivali.
Narednog dana 6. oktobra, na Mehovu sahranu okupilo se čitavo stanovništvo Gusinja i okoline, a posebno omladina, graničari, KNOJ-evci i službenici unutrašnjih poslova da ga ožale i isprate do njegove vječne kuće i da mu odaju zadnju dužnu poštu. Njegove posmrtne ostatke do varoškog groblja na rukama su nosili graničari i omladinci. Nad njegovim odrom održali su zapažene govore predstavnici organ vlasti i Partije, kao i predstavnici graničnih jedinica. Počasni puščani plotuni odjekivali su gusinjskom dolinom. To je bila zadnja vojna počast hrabrom Titovom graničaru Mehu Kamariću, koji vječno ostade na braniku svoje domovine.
Da bi sačuvali uspomenu i sjećanje na svog dobrog druga Meha, njegovi drugovi graničari podigoše mu divan spomenik od crnog mermera, skroman kao i što je on uvijek bio. Karauli Ćaf Bor, na kojoj je Meho služio, dadoše ime “ Kamarić”. Tako je prozvana i čitava bliža okolina gdje se nalazi karaula. Već decenijama uspomenu na hrabrog graničara čuvaju građani Gusinja i okoline, a posebno graničari dok je postojala vojska koja je čuvala granice naše domovine.
Dolazili su na Mehov grob, njegova braćai najbliži srodnici. Međutim, njegova majka Zilka nije mogla nikako da mu dođe i nikad nije obišla Mehov grob. Ona je živjela sa uspomenama i velikim brojem slika koje su joj sinovi donosili iz Gusinja kada god su posjećivali Mehov grob i spomenik.

U Plavu, 08.11.2023. godine
Tekst priredio: Doc. dr. sc. med. Safet Lješnjanin

VRH



Ostali prilozi:
» ČETIRI GODINE OD SMRTI AKADEMIKA MUHAMEDA FILIPOVIĆA
Prof. dr. Husein Muratović | 27. February 2024 14:25
» BOSANSKA PRIRODNA STRATEGIJA
Dr. Mesud A. Ramić | 26. February 2024 02:54
» LUKSEMBURG, KOZIJE MLIJEKO I MED
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 23. February 2024 20:25
» KOJA INSTITUCIJA ILI KOJA PERSONA ŠTITI I PROVODI ODLUKE US BIH
Dr. Muharem Štulanović | 23. February 2024 14:05
» TVSA I RASPAMEĆIVANJE BOŠNJAKA I DRUGIH PATRIOTA KANTONA SARAJEVO
Nezim Halilović Muderris | 23. February 2024 14:00
» ZAŠTO „MI“ NEMAMO SVOJE „JA“
Sead Zubanović | 22. February 2024 20:27
» UMSKE PERVERZIJE PROF. DR. JASMINE AHMETAGIĆ
Šemso Agović | 22. February 2024 15:20
» OSMANSKO CARSTVO DONOSI ISLAM U BOSNU
Mehmed Meša Delić | 21. February 2024 16:32
» ŠEHER SARAJ‘… U NOVI PAZAR, A ZENICU U SJENICU
Aziz Hurem | 21. February 2024 16:25
» HEROJSKA EPOPEJA PLAVLJANA I GUSINJANA
Akademik dr. Ferid Muhić | 20. February 2024 17:10
» BOŠNJACI U DIJASPORI - LJUDI VELIKOG SRCA
Hfz. Haris Kalač | 20. February 2024 15:36
» SOLIDARNOST U SJENCI STRAHA ZAJEDNIČKA BORBA ZA SANADINA VOLODERA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 19. February 2024 15:15
» DRŽAVNIM KLJUČEM ZAROBLJENA PRAVDA
Velija Murić | 19. February 2024 02:56
» ZABLUDE ZATOČNIKA NJEGOŠEVOG GENOCIDNOG ZAVJEŠTANJA
Akademik dr. Ferid Muhić | 15. February 2024 18:33
» NERMIN ŠABIĆ ĆUPO - BORIM SE I DALJE
Harun Hodžić | 12. February 2024 18:06
» (NE)RAZVIJENA SVIJEST O SEBI I SVOJOJ DOMOVINI
Mehmed Meša Delić | 12. February 2024 16:32
Ostali prilozi istog autora:
» KO JE BIO MULLA AGAN KOJIĆ
07. November 2017 01:18
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif