U šarolikom jatu pisaca, Šemso Agović je istinska rara avis - rijetka ptica. Od onih najrjeđih: pisac sa misijom. Ova knjiga je izvještaj o rezultatima njegove plemenite, dugogodišnje i nesumnjivo, najznačajnije misije. Svaki od ukupno šezdeset sedam tekstova predstavlja prilog autentičnom tumačenju jedne iste knjige - Gorskog vijenca i Njegoševih zatočnika; Ivana Mažuranića, Ive Andrića, Skendera Kulenovića, Danila Kiša. Utoliko, ova knjiga zapravo predstavlja svojevrstan Prilog kritici Gorskog vijenca. Iako ukupan broj radova posvećenih Njegoševom Gorskom vijencu obuhvata nekoliko desetina hiljada naslova, broj ozbiljnih kritičkih pristupa, manji je od jednog promila – jedva da bi se moglo navesti desetak priloga, što ovaj prilog Šemse Agovića čini još značajnijim.

Razlog ovakve uzdržanosti književne i intelektualne kritike prema ovom Njegoševom spjevu nije teško pogoditi. Za sve vlasti na ovim prostorima, kritikovati Njegošev Gorski vijenac bilo je i ostalo isto što i kritikovati svetinju - dirnuti u Njegoša isto je što i dirnuti u sveca! Od kada je objavljen (1847. godine), do danas, ovaj spjev (pamflet, kako ga naziva Šemso Agović), stoji na samom vrhu ideološki nedodirljivih simbola o kojima je svaki pokušaj kritičkog govora, makar i šapatom izrečen, strogo kažnjiva tabu-tema. Sudbina profesorice srpskohrvatskog jezika, Mubere Mujagić, koja je u otvorenom pismu redakciji NIN-a početkom 80-tih godina prošlog vijeka, izrazila mišljenje da se, kao neprikladni, iz školske lektire izbace Njegošev Gorski vijenac i Mažuranićev spjev Smrt Smail-age Čengića, bila je žalosna. Reakcija tadašnjih vlasti bila je inkvizitorski nemilosrdna, sa ciljem da trajno utjera strah u kosti svakome ko bi pomislio da ponovo dirne u ovog „sveca“ i njegovu „svetinju“. Profesorica je izbačena s posla, njena knjiga koja je već bila primljena u štampu, skinuta je sa spiska za objavljivanje, a kada je, uz pomoć jednog učenika pokušala da je objavi u sopstvenom izdanju, učenik je direktno iz učionice odveden u ludnicu.

Iako je u međuvremenu dobila niz književnih nagrada i najvećih priznanja, profesorica - Mubera Mujagić je umrla u velikoj bijedi, bez penzije i bilo kakvih redovnih primanja. Za ilustracijuo kakvoj ojesnikinji je riječ, njena prva zbirka poezije (1973), proglašena je za najbolju knjigu poezije te godine. Iste godine, ova knjiga je prevedena na engleski, njemački, talijanski, turski, grčki, albanski, makedonski, bugarski, francuski, slovenski, danski i azerbejdžanski jezik. Tagore Institut u Madrasu (Indija), 1988. godine štampao je izbor njenih pjesama na engleskom jeziku, od kojih je jedan broj objavljen u Antologiji svjetskih pjesnika. Uz mnoga druga priznanja, Mubera Mujagić je dva puta (1984:1986.) za svoje poetske knjige osvojila prvu nagradu Evropske akademije i Veliku zlatnu medalju Mediterana.

I pored svega, 2008. godine, na njenu dženazu niko iz Društva pisaca BiH nije došao. Da je umrla od lepre (gube) – došli bi! Guba je guba, ali ideološka inkvizicija je – ideološka inkvizicija! Iako je te 2008. godine prošlo gotovo 30 godina od njenog pisma NIN-u, strah da bi se prisustvo na njenoj sahrani moglo shvatiti kao podrška diranju u Njegoša i u Gorski vijenac, još je bio jednako jak. Uostalom, kao što je jak i danas. Mnogi tekstovi iz ove knjige Šemse Agovića, lociraju primjere niza istaknutih imena naučne i kulturne javnosti sa ovih prostora, koje taj isti strah od ideološke inkvizicije sprečava da priznaju činjenicu da u Gorskom vijencu postoji obilje eksplicitnih primjera drastičnog govora vjerske i nacionalne mržnje. To što ne smiju priznati - to je strah. Bojati se, ljudski je. Može se i oprostiti. Ali to što taj govor mržnje u Gorskon vijencu, pokušavaju negirati kao takav i još ga i pravdati, to je primjer moiralne konstipacije i dijareje poltronstva i koristoljublja, e da bi se ulagivali rulji islamofoba i uvukli vlastima.

AKADEMIK DR. FERID MUHIĆ: Ovom knjigom Šemso Agović je sebe, uz kvalitete ubojite ironije, oštroumnih doskočica, nenadmašnog polemičara, potvrdio i kao velikog znalca Gorskog vijenca. Ne bi me začudilo da ga i na pamet zna. Ali znalac Šemso je u duši i veliki humanist, čovjek koji ukazuje na društvenu štetnost stalnog recikliranja Njegoševog zavještanja, na pogubne posljedice promovisanja tog genocidnog pokliča u svetu obavezu! Veliku je temu otvorio Šemso Agović ovom knjigom, prozvao je svakoga ko se, ovako ili onako, o ovom Njegoševom spjevu u javnosti oglasio.

Nepotkupljiv i čestit, bez želje da se ulaguje prvima i bez straha od drugih, u svim tekstovima sabranim u ovoj knjizi, Šemso Agović ide korak dalje i ne samo što se ne zaustavlja na tome da Gorski vijenac nazove neprikladnim štivom, nego navodi desetine primjera Njegoševog brutalnog govora vjerske mržnje i eksplicitnih poziva na genocid nad svojim vjekovnim susjedima, muslimanima Bošnjacima.

Pokušaj apologije genocidne suštine Gorskog vijenca, svodi se na notorno olinjalu tezu da ovu knjigu treba treba čitati iz hronološki imanentne perspektive – hronološki! – ili čak pozivanjem na univerzalni zakon kongruencije (??).
Nikakvo, pa ni takvo čitanje ne može osporiti činjenicu da se Gorski vijenac, od 1847. godine do danas, tumači iz hronološki transcendentne perspektive i to prvenstveno u ključnim izlivima vjerske mržnje i kulturoloških uvreda kojima obiluje ovo djelo. Upravo ova hronološki transcendentna perspektiva čini Gorski vijenac trajno akutelnim. Više nego i jedan drugi tekst, Gorski vijenac i danas revitalizira istu mržnju prema islamu i regeneriše iste uvredljive stereotipe muslimana, konkretno Bošnjaka, kao da se od vremena njegovog objavljivanhja, ništa nije promijenilo. Gorski vijenac i danas istim vokabularom i istim narativima, podsjeća njegove zatočnike da posao koji je započeo Njegoš, još nije dovršen! Opominje ih da taj posao, koji je vremenom prerastao u Njegoševo zavještanje, treba dovršiti onako kako je Radoje „Rade“ Tomov Petrović, poznatiji kao vladika, vladar i pjesnik Petar II Petrović Njegoš, zavještao: genocidom, Njegoševim rječnikom rečeno - istragom poturica, što znači da treba totalno istrijebiti muslimane iz svoje sredine, do poslednjeg!

Pokušaj da se Njegošev apodiktički formulisan poziv na totalno istrijebljenje (istragu) muslimana relativizira ukazivanjem na tadašnje historijske i društveno-političke okolnosti, dominantan u arsenalu apologeta ovog genocidnog spjeva, ostaje pucanj u prazno jer previđa činjenicu da je ubistvo, po svojim posljedicama, apsolutni čin. Ubistvo je ubistvo, bez obzira kada je počinjeno i iz koje se specifične društveno-historijske perspektive posmatra. Ubistvo znači – smrt! - a smrt je transtemporalni čin. Uvijek jednoznačan, svugdje istoznačan, uvijek definitivan, svugdje neopoziv! Ništa ne može promijeniti činjenicu da je daleko najmasovniji genocid u povijesti (definisan kao holokaust), počinjen nad domicilnim, autohtonim stanovništvom sve tri Amerike u kom je u relativno kratkom periodu, na najrazličitije načine pobijeno oko 100.000.000 ljudi^[1] i danas genocid i da će to zauvijek ostati; da je to isto i genocid nad autohtonim narodom (aboriđinima) Australije: da je genocid nad muslimanskim i jevrejskim stanovništvom Španije i Portugalije, okončan 1492 godine - genocid; fa je holokaust Jevreja u Drugom svjetskom ratu – genocid, odnosno, holokaust; genocidi da su izvršeni tokom agresije na BiH 1992-95 i danas genocidi; fa je aktuelni genocid na Palestincima u pojasu Gaza – genocid! Sve su to događaji koji se nikakvim tumačenjem iz perspektive društveno-historijskih okolnosti u kojima su se desili, ne mogu opravdati, ni prikazati kao nešto drugo osim onoga što su realno predstavljali: eksterminaciju, istrijebljenje – istragu cijelih naroda!
U konkretnom primjeru, Gorski vjenac jeste eksplicitan poziv na eksterminaciju, istrijebljenje, istragu svih muslimana Crne Gore - iz vjerske mržnje! Za sljedbenike Njegoševog zavještanja, Gorski vijenac i danas znači u dlaku isto što je značio tada! Poziv na istrijebljenje. muslimana Bošnjaka, samo sada proširen sa Crne Gore na cijeli Sandžak i BiH! Da se ovaj spjev i danas tako razumije, prihvata, tolkuva, potvrđuje činjenica da se na kućama Bošnjaka u nekim gradovima Crne Gore, svako malo, ispisuju psovke i prijetnje (uz neoficijalnu himnu SANU, člana M. Bećkovića: “Ćeraćemo se još“) na račun muslimana („Turaka“), kao podsjećanje da nije zaboravljena obaveza definitivnog ostvarenja Njegoševo zavještanja, formulisanog u svoj njegovoj divljačkoj brutalnosti::
“Istrijebiti gubu iz torine!“
Ovom knjigom Šemso Agović je sebe, uz kvalitete ubojite ironije, oštroumnih doskočica, nenadmašnog polemičara, potvrdio i kao velikog znalca Gorskog vijenca. Ne bi me začudilo da ga i na pamet zna. Ali znalac Šemso je u duši i veliki humanist, čovjek koji ukazuje na društvenu štetnost stalnog recikliranja Njegoševog zavještanja, na pogubne posljedice promovisanja tog genocidnog pokliča u svetu obavezu! Veliku je temu otvorio Šemso Agović ovom knjigom, prozvao je svakoga ko se, ovako ili onako, o ovom Njegoševom spjevu u javnosti oglasio. Svojim upornim ukazivanjem na katastrofalne posljedice dosadašnjeg veličanja vjerske mržnje u ovom Njegoševom spjevu, podstakao je sve ljude sa ovih prostora da ozbiljno preispitaju veliku historijsku laž na kojoj je ta mržnja zasnovana. Ujedno, podsjetio ih je na činjenicu da je isti spjev bio inspiracija cijelog niza genocida izvršenih nad muslimanima Bošnjacima, od tada do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine. Poziv koji u svoj njegovoj grozomornoj ogavnosti, efektno prikazuje Šemso Agović kada navodi angedotu o profesoru koji učenicima postavi pitanje:
„Koji je najbolji stih u Gorskom vijencu?“ Đaci u mukloj tišini samo gledaju nadređenog. A on slavodobitno odgovara:
„Istrijebimo gubu iz torine!“
U ovoj rečenici sabrana je suština Gorskog vijenca. Njen jedini argument je - osveta! Kao biva, oni su 500 godina nas trijebili kao „gubu iz torine“, došlo je vrijeme da mi njih istrijebimo! Tvrdnja o „500 godina turskog ropstva“, opšteprihvaćena i duboko uvriježena kao nepobitna istina - to je najveća laž i podvala Njegoševa. I ujedno, to je najveća zabluda svih generacija sa ovih prostora, kako onih koji bi da „istrijebe gubu iz torine“, tako, na žalost, i onih koje treba istrijebiti, koje tretiraju kao guba u torini! Nasuprot ovoj laži, historija pokazuje da tokom tih 500 godina postijanja Osmanske države na Balkanu, niko nikoga nije trijebio iz torine - što nepobitno potvrđuje da nije bilo nikakvog “turskog ropstva“. Istina je da su svi stanovnici Osmanske države, kao države zasnovane na islamskim zakonima, bez obzira na rasu, religiju, naciju, kulturu i jezik, bili tretirani kao pravno jednaki, obuhvaćeni zbirnim nazivom - milet! - građani jednakih prava pred zakonima te države.
Da je Osmanlijama bio cilj da istrijebe hrišćane kao „gubu iz torine!, istrijebili bi ih do posljednjeg. Kao što je istina i da su, kojim slučajem uloge bile obrnute - da su Njegoš i njegovi sljedbenici bili u ulozi Osmanlija - oni bi bez predomišljanja, „istrijebili gubu iz torine!“ Ali za razliku od Njegoša i njegovih zatičnika, Osmanlije nisu bili opsjednuti slijepom vjerskom mržnjom. Njihov ideal je bio stvoriti veliku državu čiji će zakoni važiti za sve njene stanovnike, a svi narodi slobodno slijediti svoju kulturnu tradiciju, ispovijedati svoju vjeru, govoriti i svoj jezik. I stvorili su jednu od najvećih i najtrajnijih imperija na tri kontinenta i sedam mora u kojoj su se đžamije, crkve, katedrale i sinagoge uzdizale svugdje gdje je bilo vjernika muslimana, grčkih ortodokdnih hrišćana, rimo'katolička – kršćana, Jevreja. Često u istom gradu ili čak, na istom trgu jednog grada. Ni najokrutniji tiranin ili despot nikada nije ni pomislio da istrijebi sve stanovnike svoje države, jer ni jedan nije bio toliko lud da ne vidi šta bi se desilo ako bi istrijebio cijeli narod! Ali fanatik Njegoš, zaslijepljen vjerskom mržnjom jeste ne samo pomislio, nego je upravo to pokušao učiniti sa muslimanima unutar svoje sredine, a potomstvu ostavio zavještanje da dovrši započeti posao!
I takvo štivo, sa takvom porukom, i danas treba po svaku cijenu ostati u školskoj lektiri! Svaka velika imperija nužno je podrazumijevala mulli-nacionalni i multi-vjerski sastav stanovništva. Što veća imperija to je kulturološka i religijska raznovrsnost njenih podanika veća. Da je Osmanska država garantovala i poštovala vjerska, nacionalna i kulturna prava svih svojih građana, potvrđuje brojne nepobitne činjenice: i poslije 500 godina provedenih u sklopu ove velike imperije, svi narodi, pripadnici mileta, sačuvali su svoj jezik, običaje, kulturu, nesmetano su otvarali škole na svojim jezicima, dok o garantovanoj slobodi javnog i privatnog praktikovanja sopstvene religije, rječito govori činjenica da je sjedište pravoslanog svijeta, Vselenska Patrijaršija, kroz cijeli ovaj period ostala u Istanbulu i nesmetano djelovala na cijelom području države. mnoge crkve i manastiri koje je ova država zatekla, ostale su nedirnute do danas, dok je preko 9o% procenata postojećih crkvi i manastira na Balkanu izgrađeno tokom postojanja ove države - jedan dio čak i novcem iz državne kase, a neke, kao crkva Svetog Ilije u Mariovu (Makedonija), direktno novcem samog sultana, konkretno, Abdulhamida.
Niko od onih koji vape za osvetom nad „Turcima“ (Bošnjacima muslimanima), ni jednog trenutka se nije ozbiljno upitao: Na čemu se svetiti Turcima!? Na tome što je hrišćansko stanovništvo u periodu od gotovo 300 godina živjelo u uslovima društvenog mira, napredka i harmonije (Razdoblje u historiji opravdano nazvano Pax Ottomanica), u okrilju najmoćnije države u Evropi i jedne od najvećih svjetskih sila svog doba!? Upravo u tom periodu, u kom je oko 30% stanovnika Zapadne Evrope izgubilo život u najkrvavijim intra-religijskim ratovima katolika i protestanata, Reformacije i seljačkih ustanaka, hrišćansko stanovništvo Osmanske države živjelo je najmirnijim, najbezbjedijim i najboljim životom, ne samo u cijeloj Evropi, nego u svojoj cijeloj historiji. Uz najveći prosperitet u svojoj historiji, u tom periodu je registrovan i najveći demografski porast nemuslimanskog, prvenstveno hrišćanskog stanovništva, zahvaljujući i činjenici da hrišćani nisu imali vojnu obavezu, niti su išli u ratove, koje je Osmanlijska država često vodila i u kojima su ginuli samo muslimani. S druge strane, u ovim ratovima Bošnjaci muslimani su imali tako velike gubitke da je u mnogim područjima došlo do njihove demografske stagnacije, pa i do demografskog pada.
Oni koji veličaju Njegoša, zaboravljaju da je sam Njegoš u više navrata, direktno organizovao likvidaciju najistaknurtijih Bošnjaka muslimana. Najpoznatija dva slučaja njegovog doprinosa svetom cilju da se „istrijebi guba iz torine“ odnose se na slučaj u kom je Njegoš na zadatu riječ pozvao na pregovore bošnjačke prvake, njih 61 na broju. Iako im je bilo dojavljeno da ne idu jer ih Njegoš namjerava sve pogubiti, Bošnjaci su odlučili da ipak odu na Cetinje. “Ako on i pogazi svoju riječ, mi smo riječ dali da ćemo doći i riječ svoju nećemo pogaziti“. Sutradan, sa kule u Cetinju, na kolcima je osvanulo je 60 glava bošnjaćkih prvaka. Spasio se samo jedan beg koji je usnio tako strašan san da ja odlučio da ne ide na Cetinje. Njegoš je pogazio svoju riješ, ali je taj čin proslavio kao svoju veliku i značajnu pobjedu. Imao je svoje razloge za takvu ocjenu. Bio je to najuspješniji poduhvat u njegovom životnom projektu “Trijebljenja gube iz torine“.

Drugi primjer je naručeno ubistvo Smail-age Čengića. Suprotno od slike koju je o njemu stvorio Ivan Mažuranić u spjevu “Smrt Smaik-age Čengića“, kao surovog i nepravednog nasilnika koji je nemilosrdno ugnjetavao svoje čipčije, historijski podatci potvrđuju da je Smail-aga Čengić bio pravedan i velikodušan prema svojim čipčijama, dok je istovremeno na bojnom polju važio kao najveći junak svog vremena. O onom prvom svjedoče izvještaji francuskog i ruskog konzula koji su 1837. godine posjetili Smail-agu na njegovom posjedu. Izvještaji oba konzula ističu da je posjed Smail-age Čengića najbolje uređen i da su seljaci koji rade na posjedu, najzadovoljniji od svih koje su imali prilike posjetiti u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori! O ovom drugom, svjedoči podatak da je Smail-aga Čengić bio nepobjediv ratnik i da je na megdanu, uz mnoge druge crnogorske junake, posjekao i sedam Petrovića, Njegoševih stričevića. Da bi se osvetio, Njegoš je organizovao veliku akciju smišljenu da namami Smail-agu Čengića u klopku. Čak i na ovom primjeru se vidi da je riječ o mržnji a ne o osveti. Ubistvo iz podmukle zasjede, nije pravična osveta za poginule na časnom megdanu. O osvetoljubivom kjarakteru Njegoša, najrječitije govori slijedeći zapis:
„Smailagina šešana (duga puška) ostala je kod uskočkog harambaše Petra Kršikape. Kad mu je vladika zatražio, on je odgovorio: »Kaluderu ne treba puška, treba junaku da s njom bije dušmanina srbskoga imena, a ako ti baš treba puška, eto ti po Bosni i Hercegovini dosta aga i begova, pa idi skidaj, ako ti basta!«
Nakon takvog odgovora vladika naredi Novici Ceroviću, te on pošalje Ijude da dovedu Kršikapu. Izaslanici vladičini prevare Kršikapu i svežu njega i njegova sestrića. Po nagovoru Novičinu vladika naredi da se obojica ubiju u Petrovu Selu, što je i učinjeno. Tako je eto, radi Smailagine šešane. na vjeri ubijen po naredbi vladičinoj čuveni junak i uskočki harambaša Petar Kršikapa.“ ^[2] Prema tome, nepobitna istina je da su sve priče o navodno pravednoj, ili barem, historijski dokumentiranoj opravdanoj „osveti Turcima“, odnosno muslimanima na Balkanu, potpuno neosnovane! Ni jedan narod na Balkanu se nema na čemu svetiti ni Turcima, ni Osmanlijskoj državi, ni muslimanima Balkana!
Šemso Agović - pisac sa plemenitom misijom - ovom knjigom je obavio velik i neprocjenjivo dragocjen posao. Razbudio je društvenu savjest, detektirao je jedan od najsnažnijih generatora vjekovne hronične zategnutosti međunacionalnih odnosa na ovim prostorima i locirao izvor inspiracije svigh genicuida počiunjenih nad muslimani Bašnjacima od tada do danas. Ujedno, ovom knjigom jasno je naznačio put izlaska iz mraka religijske mržnje i agresivnog etno-nacionalizma. Prijedlogom da se iz školske lektire isključi Gorski vijenac, ukazao je da u korijenu treba sasjeći ideološko-politički izmišljen mit “osvete Turcima“; da se samo naučnim argumentima i historijskim dokumentima može trajno izbrisati ova pogubna zabluda, a s njom i ideološki fabrikovana floskula o navodnoj hipoteci “turskog ropstva“; da će ovakva sistematska društvena akcija osloboditi ovu i sve naredne generacije epigonskog sindroma da su dužni dovršiti jezivo zavještanje “trijebiti gubu iz torine“ – taj najcrnji prišt govora vjerske mržnje – i da če istovremeno, današnje muslimane Bošnjake osloboditi neopravdanog konpleksa izmišljene „turske krivuce“! Paralelno, cjelokupnu javnost, posebno one koji su prihvatili poziv vladike Njegoša na genocid kao zavještanje i svoju svetu obavezu, suočiti sa činjenicom da je Njegoševo zavještanje inspirisano samo i jedino vjerskom mržnjom i da je ta mržnja bila neosnovana i neprihvatljiva tada, isto kao što je i danas i kao što će vjerska mržnja uvijek biti. Ovaj najpreči društveni zadatak je od najveće, životne važnosti za budućnost i međunacionalne odnose u svim sredinama u kojima se, kroz školski sistem, nekritički i bezrezervno veliča Gorski vijenac
Uz sve ostalp, ova knjiga Šemse Agovića sadrži i jednu izuzetno značajnu univerzalnu humanističku poruku: Ako ćemo već trijebiti gubu iz torine, trijebimo onu najopasniju: gubu agresivnog genocidnog nacionalizma i vjerske mržnje, posijanu na stranicama Njegoševog spjeva, najprije naslovljenog Istraga poturica – kasnije preimenovanog u Gorski vijenac!

FUSSNOTE:

^1] Historičar Dejvid Stanard (David Stannard) procjenjuje da je istrijebljenje (Njegoševa istraga) indigenih stanovnika Amerike kištalo života oko 100.000.000 ljudi.
Vidi: David E. Stannard (1993). American Holocaust: The Conquest of the New World. Oxford University Press. str. 146:"...the total extermination of many American Indian peoples and the near-extermination of others, in numbers that eventually totaled close to 100,000,000."
(“…totalno istrijebljenje mnogih indijanskih naroda Amerika i skoro totalno istrijebljenje drugih, u krajnjem zbiru iznosi približno 100.000.000”. Zanimljivo je da Stanard koristi termin holocaust, iako su Jevreji insistirali daje jedini holocaust onaj izvrpen nad Jevreijma od nacističke Njemačke.
^2] »Naše Doba« br. 37. od 11. V. 1894.