Da bi jedno društvo, na istinski i djelotvoran način ušlo u preces suočavanja sa prošlošću, prije svega, nužno je, što je moguće više, objektivno sagledati stvarne uzroke i posljedice određenih dešavanja. Kako se zbog konkretnih dešavanja, ako su ona „mentorski“ instruisana sa određenih nivoa i struktura vlasti ili pak uzrokovana otrgnutim djelovanjem pojedinaca, potrebe ovog vremena nameću obavezu, da se ono suoči sa prošlošću, koja velikoj mjeri, još uvijek sprečava ili značajno ometa razumijevanje i suživot.

Društveni ambijent u kome bi kroz pravnu legislativu, naučne i obrazovne procese, bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov ka suočavanju sa prošlošću. Pravno uređeni proces lustracije, kroz koji bi se stekli uslovi faktičke distance sa strukturama i pojedincima za koje se može vezivati sve ono što bi bio cilj ljustracije, bio bi garant djelotvornog suočavanja sa prošlošću. Nezavisno i objektivno pravosuđe, koje podrazumijeva pročišćenje i odabir kadrova sposobnih da ponesu odgovornost onoga čime se bave, samo je jedan od uslova. Konačno, samo istinskim i stručnim htijenjem, kvalitetnim istraživanjem i zadokumetovanim istragama, mogu se očekivati pravedne sudske odluke o nečjioj nevinosti ili krivici.

Kako od svega toga, još uvijek, puno čega nema, ne iznenađuju me kontinuirane oslobađajuće presude ili presude kao produkt neutemeljenih i pravno loše profilisanih optužnica za zločine koji su se na ovim prostorima zaista događali. Upravo zbog toga, te nemušte presude, prije liče na „aboliciju“ ili spuštanje teških zavjesa ispred onih jakih struktura i pojedinaca, kojima je i te kako potreban svaki otklon prema svemu što može zasjenčiti njive prošlosti. Zbog toga, suočavanje sa prošlošću, za sada doživljavam, više kao deklarativnu a manje kao suštinsku namjeru o djelotvornom procesu.

Jedan dio bosanskih izbjeglica koji su uhapšeni na Crnogorskom primoriju i deportovani zločincu Karadžiću na nož

U vremenima koja su iza nas a za koja se vezuju brojni i nesporni zločini (žrtve to potvrđuju) ubijanja i masovnih protjerivanja civila, bar kada je riječ o događanjima na prostoru Crne Gore, prepoznatljiva su tri osnovna elementa:
- da su se oni događali na prostoru koje nije zahvaćeno ratnim dogadjanjima;
- da su žrtve, bar kada su u pitanju pomenuti zločini, skoro uvijek, u odnosu na vršioca zločina, ljudi druge vjere ili nacije;
- kao i da je u tom vremenu praktično na državnom ili vojno-policijskom nivou, stvoren ambijent u kome su zločni prećutno odobravani ili zataškavani.

Tako recimo, za zločin u Kaluđerskom lazu, javnost je saznala tek pet godina po njegovom izvršenju a o njemu se oficijelno šutjelo kao da se i nije dogodio. Sličan je slučaj sa zločinom pljevaljske Bukovice, sa onim u Morinju i svakako sa najtežim zločinom deportacije Bošnjaka. Ako je pored izvršenja zločina, isto tako zločin i njegovo skrivanje i ne gonjenje zločinaca, odgovor se sam po sebi nameće. Dakle, sve dok se crnogorsko pravosuđe, institucionalno i neselektivno ne osmjeli da valjano uradi ono što mu je posao, teško se u postojećem ambijentu može dogoditi da se na optuženičku klupu nađu oni odgovorni po komandnoj ili izvršnoj liniji, a o neposrednim izvršiocima da se i ne govori.

Ako se na dnevnom nivou zna koliko je vozačkih dozvola oduzeto ili podnijeto prekršajnih prijava za brzu vožnju, ne može me niko uvjeriti da tadašnje komandno državno rukovodstvo, preko dnevnih i resornih izvještaja, nije bilo upoznato o tako važnim događajima kao što su ubijanja i raseljavanja, te deportacije i predaje nedužnih ljudi u sigurnu smrt. Odgovor na ovo postavljeno i nametnuto pitanje, još uvijek očekujem od nadležnih pravosudnih institucija.


Vjerovatno u riješenosti države da oštećene zbog 22 ubijena civila u prvoj polovini 1999. g. na prostoru Rožaja, ne obešteti, ili zbog zavisnosti sudstva koje je moralo izvršavati naloge tada aktuelne vlasti, kako proizilazi iz stava Vrhovnog osuda (Su. I br. 123/10 od 25. 11. 11. g.) a koji je nižestepeni sud i ako možda nevoljno, morao slijediti, tj. da se parnični postupci iz ovog slučaja prekinu, navodno sve dok se kod bjelopoljskog Višeg suda ne okonča krivično sudjenje zbog ratnog zločina, time je na pravdu i pravičnost, spuštena svojevrsna rampa ili bolje kazano državnim ključem pravda oštećenih je zarobljena na neodređeno.

U događaju kada su pripadnici vojske 18. 04. 1999. g. na mostu u Kaluđerskom lazu ubili šest a teško ranili tri civila (Hadži Ahmetija, Špresu Zogaj i Hatmone Bajraktari), uslijedila je pravnosnažna presuda P-3739/05 od 02. 02. 11. g., u kom slučaju nije bilo prekida postupka i ako se i te kako znalo, da je u toku krivično suđenje za ratni zločin. U istoj koloni teško je ranjena Hatmone Bajraktari, ali njen slučaj prema stavu Vrhovnog suda koji je morao slijediti Prvostepeni sud, rješenjem P-1494/10 od 25. 01. 12. g., sudski je prekinut sa mogućnošću da se nastavi tek kada krivična osuđujuća presuda bude pravosnažna. Isti događaj, isto pravosuđe, pravda drugačija a ishod kome je nametnuto čekanje, kao što smo se već uvjerili iz serije sličnih, veoma neizvjestan. Razuman odgovor na sve to, ovovremensko turbulentno pravosuđe a ni borci za pravdu, ne mogu dati. Jedno je sasvim sigurno - ili je „Justiciji“ koja se sa neba kakvom greškom spustila na crnogorsko tlo, neko veoma moćan, skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsko-sudsku nemilost.

Za razliku od ovako selektivnog stava, u slučaju zločina nad civilima „Deportacije“, nije se čekalo na krivično suđenje, oficijelnu pravdu i njeno okončanje. U tom slučaju, bez prekida postupaka, pravosnažno su dosuđivane ili od države, kroz nesporna poravnanja, u velikoj mjeri, oštećenima su „velikodušno“ isplaćivane novčane naknade šteta, što u krajnjem i nije bilo loše. Na drugoj strani, da li je to bio pokušaj puštanja dimne zavjese na istinu ili na biografije onih kojima je do nedavno crnogorsko pravosuđe podnosilo radne izvještaje, prave odgovore može dati samo neko novo tužilačko-sudsko vrijeme ili vrijeme u koje smo već zakoračili.

Prepoznajete li zločince?

Slučaj selektivne pravde na najvišem nivou, kroz odluke Vrhovnog suda, vezuju se i za ratni zločin „Štrpci“ iz koga su oštećene porodice Babačić i Đečević ostvarile bitno različitu pravdu. U slučaju Babačić, podgorički Osnvni sud majci dosuđuje štetu u iznosu od 20.000 €, bratu 15.000 € (P-3145/05), Drugostepeni sud presudu potvrđuje a Vrhovni sud odbija reviziju. U slučaju Đečević, Viši sud u Podgorici (Gž-2173/04) iz istog događaja i pravnog osnova, preinačava prvostepenu presudu pa štetu majci i bratu dovodi u ravni sa presudom iz slučaja Babačić, da bi je Vrhovni sud (Rev. 217/05) preinačio umanjući majci i sestri bol za jedinca sina, odnosno brata kome se još uvijek ne zna grob, za po 5.000 €. Kako je presuda nakon njene pravosnažnosti a prije odluke Vrhovnog suda, izvršena, oštećeni su nepravednom presudom Vrhovnog suda dovedeni u situaciju da dio naknade za bol, vrate državi Srbiji koja je tužena. Da li ovakvoj pravdi treba kakakv komentar osim kvalifikacije i rama za ružnu sliku o pravdi - „subjektivna, selektivna i neujednačena“.

Iz dva aviona Jugoslovenske vojske 25. 03. 1999. g., nad rožajskim selom Besnik, krajnje bahato ali selektivno, izbačene su kasetne bombe (međunarodno zabranjeno sredstvo ratovanja), koje su dan kasnije, raznijele tijelo nedužnog dječaka Dacić Senada. Podgorički Osnovni sud usvaja tužbeni zahtjev za naknadu štete, koju Viši sud u Podgorici nakon osam mjeseci ukida radi ponovnog suđenja. Osnovni sud ponovo usvaja tužbeni zahtjev a na odluku Drugostepenog suda čekalo se preko godinu dana. Konačno, Osnovni sud po treći put usvaja tužbeni zahtjev i oštećenoj porodici Dacić dosuđuje pripadajuću novčanu naknadu. Slijedeći veoma kontroverzni odbačaj krivične prijave i stav Drugostepenog suda koji je insistirao na utvrđenje krivice, oštećena porodica je tako zaključanom pravdom „poražena“. Mada je bezbroj stručnih komentara koji argumentovano zatvaraju krug tako urušene sudske pravde, ujedno ovo je očigledan primjer ispoljene instancione pravne nesigurnosti, što može biti posljedica zle namjere, neznanja ili riješenosti da se pravo osujet.

Iz slučaja zločina Kaluđerski laz, zbog ubistva dječaka Sokola Ljaića, Viši sud u Podgorici po drugi put ukida presudu kojom Osnovni sud u Podgorici po drugi put usvaja tužbeni zahtjev. Drugostepeni sud, slijedeći uistinu nerazuman stav, traži da se utvrdi kako je Soko ubijen, i ako se pouzdano zna da su ga ubili pripadnici tadašnje vojske. Ako je Soko sredinom aprila 1999. g. ubijen zajedno sa Ramom Ljaićem i Tone Husaj, dok su se sa konjem, koji je takođe ubijen, kretali iz pravca kosovske Rugove prema Rožajama, a sve se dogodilo bez svjedoka i preko nišana vatrom iz vojničke puške, uz to i na prostoru koji je tada isključivo kontrolisala vojska, nerazumno-apsurdnim stavom Drugostepenog suda, prvostepeni sud je stavljen u nerješivu dilemu, tj. da li on uopšte i na osnovu čega, može utvrditi kako je Soko poginuo. Epilog takvog sudovanja uz imperativni nalog Drugostepenog suda da se postupak prekine jer navodno treba čekati okončanje krivičnog suđenja za ratni zločin koje se tada dogadalo u Bijelom Polju, je svojevrsno stavljanje ključa na istinu, na pravdu, na nezavisnost sudstva i na sigurnost građanina pred sudom.

Kroz neminovnost i imperativ ove Crne Gore, da se kroz odgovarajuću legislativu i učinkovito, suoči sa vremenom iz teških devedesetih, u tom naumu i sistemu, pravosuđe mora biti ne samo oslonac već na tom putu, jedna od najačih državnih poluga. No ako to isto pravosuđe i to njegova najviša instanca, produkuje pravne „dileme“, neće ili nije u stanju da prepozna, da se devedesetih na prostoru CG (Rožaja) dešavao neviđeno-strašan teror vojske nad građanima, da prema stavu Vrhovnog suda, ubijanje ljudi, uništavanje imovine, raseljavanje čitavih naseobina, zlostavljanje pojedinaca i slično, navodno nije akt nasilja (što je jedan od zakonskih uslova za naknadu štete) usmjeren protiv državnog uređenja, onda je to isto sudstvo zapalo u svojevrsnu pravnu kontradiktornost. Tako recimo, u krivičnom postupku tužilaštvo optužuje izvjesne osumnjičene, sud potvrođuje optužbu i sudi za ratni zločin, da bi u parničnom postupku to isto tužilaštvo, a sada država, preko zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG, osporavalo zločin i žrtve, čime je najviša sudska instanca nametnula dilemu o tome da li su u pitanju akti nasilja i terora, što je bio jedan od pravnih osnova tužbi.

Na suprot stavu najviše sudske instance, složićemo se da su najveće vrijednosti svake države čovjek, zaštita života gradjana i imovine, što su uostalom temeljne ustavne kategorije. Nasrtaj na čovjeka u vremenu kada se suludom politikom državnog, vojnog i političkog vrha, rastače država, neselektivno ubijanje građana ali u tom slučaju isključivo Albanaca koji su bježeći od terora i ubijanja, došli na tlo Crne Gore, nije drugo ništa osim akt terora i nasilja nastao iz vjersko-nacionalističkih i političkih pobuda usmjereni preko čovjeka kao žrtve time i protiv državnog uređenja. Crnogorskom pravaosuđu je i te kako doboro poznato, da se ubijanje nedužnih civila pravno može nazvati genocidom, zločinom protiv čovječnosti, protiv civila i slično, a zajednički naziv i sinonim za sve to je nasilje i teror. Međutim, za Vrhovni sud očigledno (rješenje Rev. – 934/11 od 22. 12. 11. g.) nisu nasilje i protivustavni akti upadi vojske u mirna domaćinstva rožajskih sela nastanjena Albancima, oduzimanje i uništenje njihovih imovina, rušenje objekata, oduzimanje poljoprivredne mehanizacije, zimnica, stoke i stvari, uništenje porodičnih relikvija, premlaćivanje građana i sve drugo što je nesumnjivim dokazima zadokumentovano. U tim okolnostima nesumnjivog terora i nasilja koje ničim nije izazvano, izvršen je ratni zločin nad albanskim civilima.

Hadži Ahmeti i svi drugi znaju, da je on bio samo jedna od žrtva nasilja i terora nastalog kao posljedica djelovanja otrgnutih djelova vojske. U njegovom slučaju (strijelni kanal mu je sprijeda prema pozadi kroz grudni koš) za preživaljeni duševni, fizički bol i strah, Prvostepeni sud dosudio mu je 15.000, Drugostepeni je taj iznos umanjio za 3.000 €, da bi Vrhovni sud ukinuo i jednu i drugu presudu radi ponovnog suđenja, u kome je navodno nužno utvrditi da li se radilo o aktima terora i nasilja usmjerenog protiv državnog uređenja. Ako je djelovanje te vojske i tadašnje državne politike produkovalo nebrojene ljudske žrtve, a ljudi čine državu i sistem, Kumanovski sposrazum, NATO intervencija, Ustavna povelja i sve državno-statusne promjene iz toga vremena, sve to pa i ubijanje civila iz nacionalističkih pobuda, nije ništa drugo već nasilje i teror usmjeren na državno uređenje. Prema tome, svako kruto procesno vezivanje tužbi i suđenja za naknadu štete i njihov ishod i uslovljavanja krajnje neizvjesnim ishodom krivičnog suđenja za ratni zločin, uz činjenicu da tužbama za naknadu štete nije tuženo personalno ni jedno lice iz krivičnog suđenja, odlučivanja po tužbama za naknadu šteta iz slučaja „Kaluđerski laz“, kroz nerazumnu pravdu očigledno i neprimjereno sračunatu na klasičnu opstrukciju pravde, ne može se drugačije razumjeti osim kao poraz sudske pravde. Isto tako, „filigranskim“ nalozima nižestepenim sudovima, da se teror i nasilje odvoje od nasilja usmjerenog prema državnom uređenju (što su pravni kvalifikativi osnova), sa najviše sudske instance projektovana je očigledna namjera da se u mjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda zarobe sudskim odlukama, na neodređeno.

---

Velija Murić, adv. – izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---