Kad dani počnu izmicati
sve brže i brže
godine počnu u nepovrat da jure.
Trepavice osijede.
Niz vrat se spusti još poneka
hedonistička želja
u vidu zagrljaja
onog bez ijedne izgovorene riječi
i dodira što majskom vjetru sliči.
Uspomene niz krvotok poteku
i teku
neprestano teku.
To je sve što na kraju
životne drame
ostane pohlepnom čovjeku.

Anela Fetić, rođena u Bihoru, Bijelo Polje, regija Sandžak, Crna Gora.
Piše poeziju i prozu. Poezija joj je pomogla da, onima koje voli, pokloni dio svoje ljubavi: stih satkan od iskrenosti i dubokih osjećanja.

Voli miris tek odštampane knjige i nježno rominjanje kiše u jutarnjim i večernjim satima. Najveća inspiracija za pisanje su joj ljudi koji znaju za stisak šake, za suptilnu emociju, šetnja kroz zelena prostranstva, gledanje leta ptica, zalasci sunca… Zadržati vjeru i ono malo dijete u
sebi – to je najveći uspjeh jednog odraslog čovjeka.

Autorica je knjige pjesama "Žena bez kišobrana", Avlija, Rožaje 2023.