Dugo trpim nad surovom činjenicom da se književnost BiH ruši poput kuće lošeg domaćina, dok samozvani graditelji i oni takvim označeni, od nadri književnih kritičara, pohlepno i bez valjane građe dograđuju „spratove ka nebu“ na toj, ionako ruševnoj kući. Žirirajući na zvučnim književnim konkursima (zvučnim po imenu, najčešće svjetionika književnosti iz prošlosti, op.a.) razbacuju se nagradama, redaju „graditelje“ napisanog na zvjezdano nebo i time završavaju misiju a da ne ostane djelo.

Neshvatljivošću napisanog, makar si u književnosti proveo skoro pola vijeka, ostaješ zapanjen, šta više zabrinut, kako će to razumjeti čitalac. Taj zaboravljeni „klin“ u hramu književnosti, kojem se, odveć naivno pokušava servirati žabokrečina u pozlaćenoj čaši. Zaboravlja se činjenica da je čitalac uvijek kompetentan, a često i kompetentniji od pojedinih „bikova koji sjede“ u žiriju, da ocijene vrijednost napisanog. Čitalac je svjetionik u moru napisanog kojem se treba i mora iznova okretati, ako se misli stići na drugu obalu, a to znači biti čitan i pročitan. Zasigurno je ovaj „fenomen“ (jer se nakaradluci u novije vrijeme tako zovu, op.a.) najizraženiji u poeziji, gdje se sve češće piše u korist lične zadovoljštine, samopojavnosti, redanjem riječi koje u konačnici treba da budu pjesma, naravno bez smisla. Tako se pisanija gura da niz govorni aparat ostavi ljigav trag, u htijenju da bude pjesma. O etici unutar napisanog nema niti govora. Zarad želje u javnom primjećivanju, noseći oreol „umjetnika“ izvještačeno baš kao silikonske grudi, stiže se do kategorije nedefinisanosti koja je još prije više od dvadeset godina zahvatila muziku. Jer ono što se ne da kategorisati niti u jednu književnu vrstu. Uzmemo li da se poezija smatra najstarijom književnom vrstom, ono što se uradi nabrzinu, s nogu, bezidejno, ali trendovski prihvatljivo jer ne traži znoja može se zvati jedino turbofolk! Zaključujem, da poremećen sistem vrijednosti inficira sve pa i književnost. I ne pitajte šta je pisac htio da kaže, jer će te ga duboko uvrijediti poštovani čitaoci. Nesvjestan da je to pitanje upućeno njemu, taj „vrli pisac“ će vam još držati pridiku, ismijavati vas zbog neznanja, nazvati vas svim i svačim, zarad vaše neupućenosti u nove, gluho bilo, savremene poetske izričaje. Gađajući vas otrovnim strijelama, uvredljivo će braniti svoj brlog, mašući „novocivilizacijskim normama o “slobodama“ u svim gadostima koje čini. Svu tu perverziju nazvat će „umjetnička sloboda“. Za posmatrače ona je nadmašila slobode animalnog svijeta. To što se takvim izričajem bez forme i jasnih kontura, o umjetničkom da i ne govorim, gubi književni identitet, a jezik poprima obrise naricanja kafanske cajke, udaljavajući poeziju od književnosti, njima nije zabrinjavajući znak. Naprotiv, samo bezobrazan iskorak u tvrdnji da je i to umjetnost. Završit ću mišlju koju je ostavio francuski filozof, književnik i dobitnik Nobelove nagrade, Albert Camus: “Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun.“

Ovu kolumnu napisao sam u julu 2017. godine, nadajući se da će se stanje u književnosti popraviti bar malo. Naprotiv! Konvertiti u književnosti nalik su propalom režiseru što na Drini u čamcu pjeva četničke pjesme i pevaljkama koje su također konvertirale i moralno bankrotirale. Ovih dana ponavlja se ista priča. Jeftine zahvalnice, pijavično selfiranje i koji poljubaca, neka se nađe. Samo to nikada neće biti poezija, ali kako to jedna reče, “to je sad normalno.” Bolesno hranjenja libida onih koji na drugi način nisu ostvareni u vlastitim životima i popunjavanje rupe na cesti nečijeg rupljivog života, koliko god to pokušavali naslikati, nije književnost.

Moja prijateljska reakcija za koju sam prozvan i nacionalistom, i nekom ko je razočarao, bila je tako mi Boga dobronamjerna i samo zarad očuvanja bosanskohercegovačke književnosti od upada rušitelja iz Zagreba i Beograda. Oni željni pojavnosti po svaku cijenu to ne mogu razumjeti. Obraćao sam se tada predsjedniku Društva pisaca BiH koji više nije među živima i još uvijek aktuelnom predsjedniku BZK “Preporod” koji i dalje “druguje” sa organizatorom tih sijela, nije se desilo ništa. Rekli bi “ujeo vuk kenju”! (Poslovica je izvorno u muškom rodu, op.a.)

Inertnost Društva pisaca BiH, i onih koji bi po difoltu morali brinuti za književnost BiH, razlog su da nakon telefonskog poziva “zemljaka” od prije koji mjesec koji me nagovarao da konkurišem u Društvo pisaca gdje je “zemljak” član Skupštine, kako bi mogao lobirati za moj prijem, kažem odlučno NEĆU! Ponavljam i sad! Da imam devet života a ne samo ovaj jedan koji je ako Bog da u zadnjoj fazi i gledam da ga potrošim u dobru i za dobro, za što mi ne treba ničije lobiranje, ne bih prihvatio. Svjestan da nemoral može biti prosut na ulice i među zidinama šehera, ali to nije i nikada neće biti umjetnost, nastavljam pisati po uzoru na mog dragog pjesnika pa makar me neko čitao i pedeset godina poslije smrti. Neću se nikad svrstati tamo gdje ne osjećam identitet čovjeka prije svega, zatim identitet Bošnjaka, svoju vjeru islam, svoj bosanski jezik i bosanskohercegovačku književnost kao umjetnost koja je na ovim prostorima uvijek imala bistri izvor koliko god ga mutili oni sa strane. Perverzija, kao nus produkt moralnog sunovrata u književnosti koja je trenutno na sceni, trajat će taman koliko i one turbo folk pjesme i njihovi izvođači. I šta poslije???