Riječi su nemoćne pred njenom ljepotom.
Dok sam danas koračala njenim ulicama, mislila sam na ovu rečenicu.
Zaista, ta raznolikost, spoj kultura, klima i geografski položaj stvorili su pravi raskoš u ovom dijelu svijeta.


Ljubaznost njenih građana čini je još privlačnijom. Čisti pločnici, širok spektar boja prirode, mirisi... Ah, ti mirisi. Slikom pa i riječima možemo zabilježiti trenutke i prenijeti ih u potpuno drugi kontekst, osjećaji se mogu dočarati, približiti čak i onima koji nikada nisu bili u Španiji, ali mirise ništa ne može prenijeti. Mirisi prirode, cvijeća, jasmina, ruža... Miris lavande, opojnog maka, livadskog cvijeća... Miris pokošene trave i nekog bilja što potiče iz jednog malog sela u Hercegovini.

Ah, kako taj miris budi uspomene, oživljava asocijacije, vraća autoricu ovih redaka u neko daleko vrijeme kad su svi odrasli ljudi u njenom shvatanju bili mudri, svijet je bio siguran, a najveća radost bila je pronaći ljubičicu ili visibabe iz nekog dalekog hladnog kraja i donijeti majci u dječijem rukohvatu, a za uzvrat dobiti slani sutlijaš. I upravo tu, pored sjećanja na bjelinu riže i skuhanog mlijeka te na čistoću majčinog tanjira, vraćam se opet u Granadu da svjedočim njenom biseru, Alhambri.


Onaj ko je pokušao opisati čari Alhambre zaista je na gubitku vremena.
Ne postoji opis za tu staru damu, ona se može samo osjetiti svim čulima ljudskog bića. Ona je meni poput nauke, zastrto sunce, poput bogatog nakita, usamljene ljepotice... Alhambra mi liči na ženu, ali ne samo na jednu, nego na ženu kao simbol jednog svijeta koji se nasuprot muškom društvu svijet čini lakšim i ljepšim.

Alhambra mi je poput lijeka, mirisnih rajskih vrtova, poput velike vojske koja čeka zapovijed vojskovođe, hrabrog i nepoznatog mladića...
Nekog spremnog mladića koji može promijeniti tok rijeke, koji zna ploviti po kopnu, a preživjeti u moru...


Alhambra se voli, svi je prisvajaju, a ona ostaje neovisna. Dive joj se, a ona je nepokolebljiva. Čuvaju je, a ona je usamljena...

Ona je visprenost, živa, miriše na vrijeme koje nema kraja. Ona svjedoči i prkosi.
Nepokolebljiva je i ustrajna... Zaista je čudesna i biserana, lijepa i nadasve raskošna.
Dok ljudi misle da upravljaju njome, ona zapravo upravlja njima...


Alhambra je ostala zahvaljujući svojoj raskoši, a interesantno je da su je inkvizitori vidjeli kao nagradu za svoj trud, borbu koju su uložili da potisnu muslimane sa ovih prostora.
Od tada pa sve do danas, narodi Španije profitiraju od nje. Dnevno je posjeti osam hiljada ljudi, uredno plate ulaznicu da bi prošetali i divili se njenim graditeljima...
Danas u njoj nema života na način kao prije, osim dva hotela, od kojih je jedan sa jednom zvjezdicom, gdje jedna noć košta oko dvjesto eura...


Hotel u Alhambri ne prodaje usluge i servis, nego mjesto...

Prodaje ga historija, prošlost... Dok razmišljam o nasljeđu prošlih generacija, ne mogu a da se ne zapitam, šta mi ostavljamo iza sebe, osim priče o prošlosti...?!