S obzirom da se približava 31. maj - Dan obilježavanja „Bijelih traka“ (31.maj), postavlja se pitanje: čime se Bosna mora braniti da joj se ubuduće ne dogodi isti ili sličan scenarij? Jer, ovaj fašistički događaj je, nažalost, prvi sramni čin koji se planirano dogodio 1992. godine u Prijedoru i okoloni nakon Drugog svjetskog rata. Četnici nisu bili u stanju da smisle ništa manje sramno od nacista, koji su im očito bili uzor u ovom i drugim gnusnim zločinama, sve do zločina genocida. Istina, umjesto žutih, četnici su Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru i okolini nasilno nametnuli bijele trake. I umjesto da se stide tog fašističkog čina, sljednici njihove politike i danas brane ono čega se častan čovjek mora da stidi. Stoga svi probosanski ljudi moraju memorirati ovaj i slične događaje. Jer, zaboraviti ih, značilo bi sva gorka iskustva baciti kroz prozor. Država BiH mora se braniti isključivo istinom, jer naše komšije i susjedi već duži period kontinuirano primjenjuju strategiju laži s ciljem da BiH predstave kao nemoguću Državu, koju treba podijeliti po njihovim interesnim sferama. Zato samo naivne iznenađuje silna halabuka na domaćem, ali i na međunarodnom planu, koju provodi velikosrpska politika u povodu Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici. I umjesto da se presuđenom zločinu genocida poklone do crne zemlje i da od potomaka žrtava traže oprost, nosioci velikosrpske politike besramno napadaju sve one koji se zalažu samo za obilježavanje i poštovanje sudski presuđenih činjenica. Pri tome, njihov primarni fokus je ne samo negiranje genocida, već i države BiH i blaćenje bošnjačkog naroda, bez obzira što je nad njim izvršen najveći zločin (genocida) nakon Drugog svjetskog rata. Sva politika zvaničnika Srbije i Rs svodi se na podmetanja, zamjene teza i ortodoksne laži. Iako bi bilo ljudski normalno da se rukovodstvo Rs-a izvini Prijedorčanima za sva zlodjela koja su im učinili i da kažu „nikad više bijele trake“, siguran sam da taj sramni događaj neće ni pomenuti. S tim u vezi postalja se pitanje: kako da se danas postave probosanske snage i koje argumente da koriste? Odgovor na prvi dio pitanja već su definisali i uspješno realiziraju naše Ministarstvo vanjskih poslova, profesor Lagumdžija i članovi Predsjedništva BiH Bećirović i Komšić. Odgovor na drugi dio pitanja, odnosno koje argumente koristiti sada, ali i u budućnosti u odbrani Države, zahtijeva šire obrazloženje i to posebno zašto se Bosna mora braniti prvenstveno istinom.

Tokom zadnjeg rata (1992-95.) politiku nestanka Bosne podržavala je većina evropskih zemalja ne dajući oružje Bošnjacima da brane goli život i prepuštajući da eventualno dio njih preživi od donirane hrane kojoj je u većini slučajeva bio istekao rok upotrebe. Računica domaćih i inostranih nacista bila je jasna, ali i pogrešna. Naime, računali su da će dva miliona Bošnjaka-muslimana s lakoćom protjerati i/ili pobiti, budući da se oni ne mogu goloruki odbraniti. Međutim, prevarili su se jer u svoje prljave kalkulacije nisu uračunali bosanski inat, hrabrost i odlučnost da Bošnjaci brane samo svoje po svaku cijenu. Pri tome, promotori ove politike zaboravili su „da samo jaki razlozi čine jaka djela“ (Šekspir). Konstatacija da je istinito ono što tvrde filozofi („da život treba gledati unatrag da bi se razumio“) potvrđena je više puta u BiH. Međutim, ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje, pitao se M. Selimović. Odgovor je jasan: Bošnjaci su uvijek željeli (i žele) otići samo u normalnost i da ih se poštuje. Ta tačka normalnosti je njihova država BiH za koju su vezani i kojoj se vraćaju kao dijete majci. Oni su davno otkrili, ali, nažalost, po ko zna koji put moraju svijetu pokazati da su spremni umrijeti za svoju državu BiH. Jer, u suprotnom, oni nisu vrijedni življenja. To je istina koju moraju spoznati i prihvatiti i mlade generacije, odnosno moraju shvatiti da je istina najdragocijenija stvar koju imamo i koja najbolje mora da „cvjeta“ u BiH. Ove zahtjeve za istinom (i BiH) mladi moraju postaviti sebi, jer ako naprave prvu grešku (zaborave BiH), napraviće i drugu grešku i neće imati uporišnu tačku (državu BiH) kojoj će se s ponosom moći vratiti. Znam da će većina njih s pravom reći da Državom vladaju pohlepni i nemoralni ljudi, koji lične i uskostranačke interese stavljaju iznad interesa Države, da nema socijalne pravde, dobre zdravstvene zaštite, kvalitetnog obrazovanja, da korupcija više cvjeta što je viša pozicija vlasti, itd., itd. Međutim, mladi moraju shvatiti da ako žele promijeniti stanje, moraju krenuti od sebe. Jer, može li se iko sjetiti kada to vremena u Bosni nisu bila teška i kada novca nije bilo malo?! Za promjenu stanja, u prvom redu, potrebno je imati znanje, jer je ono najveća moć u rukama odvažnih, hrabrih i moralnih. Istina, bilo je perioda kada su Bošnjaci hrabro jurišali, ali u pogrešnom pravcu (kada su se borili za tuđe interese). Zbog toga je u BiH jedan od najvećih grijehova neznanje i nepostojanje državotvorne svijesti (i politike). Usto i danas bošnjački političari znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu, u prvom redu vrijednost Države. Da bi se stanje racia u BiH promijenilo, običnom narodu dubina ispravnog prosuđivanja mora postati shvatljiva, jer će tek tada odbaciti isprazno fraziranje stranačkih poglavica i njihovih trabanata. Unutrašnja sloboda mora postati stvaralačka energija, konkretizovana opšte društvenim razvojem BiH.


Stanje u Bosni mora se promijeniti. Ono se može promijeniti na izborima ili pobunom. Nažalost, historija je pokazala da su se značajne promjene u Bosni događale uglavnom pobunama i ratovima. Čini mi se da za BiH vrijedi tvrdnja libanskog filozofa Halila Džubrana, koji kaže „da je život bez pobune kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suhoj, neplodnoj pustinji. Život, pobuna i istina jesu Sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati“. Ovaj filozof dalje tvrdi da je „život bez slobode kao tijelo bez duha. Sloboda bez misli je poput nakazna duha. Život, sloboda i misao su vječno Trojstvo koje ne prolazi, niti iščezava“.

Stara mudrost kaže, ako želiš promijeniti svijet, kreni od sebe. Ako u jednoj državi vlada mir, sramota je biti siromašan i neobrazovan; ako u jednoj državi vlada haos, sramota je biti bogataš i čovjek na položaju, kaže Konfučije. Nažalost, u BiH danas postoje sva četiri navedena atributa. Usto, veliki problem je što tzv. probosanske snage ne znaju što hoće (osim ličnog i uskostranačkog interesa), a najveći problem je kada ne znaju što mogu, jer ne koriste znanje koje mnogi Bosanci nesporno imaju. Stoga Bosanci konačno moraju shvatiti da se mogu spašavati (i spasiti) kolektivno, a ne individualno i pri tome igrajući svoju, a ne tuđu ulogu. U ovoj igri nema neutralnog, jer se neutralno nalazi na površini. Pri tome izlazak iz subjektivnosti svakog od nas mora se odvijati putem objektivizacije i shvatanjem da se ne hvatamo za neuhvatljivo, već za znanje, rad, hrabrost i moral.

Češki književnik M. Kundera pitao se „zbog čega zapravo da govorimo istinu i šta nas na nju obavezuje?“. Tako Hegel navodi da „prijateljstvo zasnovano na istini može postojati samo među onima koji su po moći jednaki“, a u BiH je, nažalost, puno nejednakih i onih koji ne govore istinu. Kant navodi da se „dužnost prema samome sebi sastoji u tome da čovjek očuva ljudsko dostojansrvo u vlastitoj ličnosti“, a da dostojanstvo ne postoji bez istine. „Sve potisnute istine postaju otrovne“, kaže Niče. Nažalost, u BiH postoji mnogo potisnutih istina, koje su često puta rezultirale najopasnijim otrovom, odnosno masovnim ubijanjem nedužnih ljudi, kojima su prije toga stavljane bijele trake da bi mete bile ne samo obilježene, već i ponižene.

F. Bekon navodi da „lukavi ljudi preziru nauku, priprosti joj se dive, a mudri se njome koriste“. U BiH nauku nipodaštavaju oni koji bi ju najviše morali cijeniti. Rošfuko tvrdi da se „odluke treba držati ne zato što je dobra, već zato što je donijeta“. Nažalost, u BiH odluke se ne poštuju, niti se one podržavaju, bez obzira bile dobre ili ne, ako nisu u ličnom i uskostranačkom interesu. Čelnici na vlasti u BiH nikako da prihvate istinu, kako reče Dostojevski, „da prije nego što kažeš ljudima kako treba da žive, pokaži to na svom primjeru!“ Da bi se uspjelo u BiH, potrebna je radna disciplina, iskrenost i istrajnost, koje ljude dovode do uspjeha. Pri tome, važno je da u društvu postoji pravda, iako je ona bez moći bezmoćna, a moć bez pravde je tiranska, tvrdio je Paskal. Nažalost, svi navedeni atributi kod nas su upitni. „Da bi bio ispravan čovjek, on se mora postiditi i pred psom“, kaže Čehov. Kod nas se čovjek na funkciji ne stidi ni kada laže pred hiljadama ljudi, jer nema sopstvenu vrijednost i obraz, pa nije ni za očekivati da će priznati vrijednost drugome. Ono što bih izdvojio, a šta bi bilo poželjno da prihvate ljudi na funkcijama u BiH, jeste da se bar pokušaju pridržavati čuvene izreke A. Kamija, koji je svojevremeno izjavio: „Nemoj ići iza mene; možda te neću znati voditi. Nemoj ići ispred mene; možda te neću znati slijediti. Naprosto, idi pored mene i budi mi prijatelj“. Činjenica je da nominalno najodgovorniji ljudi u Bosni ne znaju voditi ljude, ni Državu, ali ih narod ipak slijedi, iako oni (političari) ne pomišljaju da narod ide uporedo sa njima i da on (narod) bude bar donekle u istoj materijalnoj poziciji sa njima. Stoga je čudno da mi često činimo sve da ne uradimo ništa ozbiljno za Državu, dopuštajući da nerad drži govor radu. Jer, koga ne možeš naučiti da leti (ispravno vodi narod), nauči (natjeraj) ga da što brže padne (sleti s vlasti).

Nakon osvrta na Kunderino pitanje, odnosno odgovora koje su dali desetine svjetskih poznatih filozofa i književnika, ipak smatram da je najbolji odgovor na Kunderino pitanje, konkretizirano na BiH, dao akademik Mustafa Cerić, koji tvrdi da je „prvi i najvažniji koncept kojeg moramo biti duboko svjesni nacionalno, državno i politički je „koncept istine“, istine koja mora biti osnovni stub našeg duhovnog i moralnog bića, iz koga treba da proistekne naš koncept života, naš koncept politike, kao takve. Uistinu, kaže autor, „ono čega se danas najviše bojim je to da nas oni (ili mi sami sebe) izbacuju iz tog koncepta“. Nadalje, akademik Cerić tvrdi da „nikad nije bilo toliko iznesenih neistina kao danas, da laž nikad nije bila toliko bestidna, toliko sistematična i toliko subverzivna, kao danas i zbog toga joj neki malodušni među nama ne mogu odoljeti, pa u laži vide svoj životni uspjeh, prije svega svoj politički uspon. No, odustajanje od istine, kao životnog, a time i kao političkog koncepta može nas najviše koštati u pogledu našeg imuniteta naspram ove zarazne bolesti, koja se u zadnje vrijeme prenosi iz našeg komšiluka i širi oko nas, oko naše Države, nacije, vjere, jezika, kulture, davne i nedavne povijesti, tj. našeg ukupnog državnog, nacionalnog i političkog bića“. Stoga ovaj autor s pravom zaključuje „da taj i takav politički koncept, koji se bazira na istini, prije svih među nama samima, ma koliko ta istina bila gorka, za razliku od koncepta laži, ma koliko ta laž bila slatka, mora biti naš koncept“. Akademik Cerić nadalje tvrdi da tu „vidi razlog za podjele i cijepanje među nama zato što smo izgubili vjeru i vjerovanje u međusobnu riječ, u riječ onih u koje bismo mi Bošnjaci/Bosanci morali imati i vjeru i povjerenje da nas vode pravim putem u moralnom i političkom smislu“, odnosno da nam se opet ne bi dogodio dan „Bijelih traka“, Srebrenica i bezbrojna druga stratišta.

U kontekstu navedene teme i uopšte politike, koju je neophodno provoditi u BiH, postavlja se pitanje: šta je danas sa intelektualcima BiH? Budući da je znanje moć, čovjek sa znanjem morao bi biti moćniji od čovjeka koji nema znanja. Međutim, znanjem bogatiji čovjek morao bi biti slobodniji i hrabriji, s obzirom da intelektualac bez slobode i hrabrosti nije intelektualac, već sluga vlasti (Zukorlić). Nadalje, mnogi intelektualci u BiH su priljepak svakoj vlasti ili su se povukli u konfor šutnje. Stoga, za njih vrijedi Ajnštajnova teza „da ako želite izbjeći kritiku, ne recite ništa, ne radite ništa i budite ništa“. Zaključujem: nijedan cilj nije toliko uzvišen da bi opravdao nečasna sredstva, odnosno gaženje istine. Jer, „Dan bijelih traka“ mora nas neprestano upozoravati šta nam se opet može dogoditi ako potisnemo istinu i svoju i sudbinu naroda kojemu pripadamo, prepustimo ljudima od ličnog interesa.

Ako bih se morao opredijeliti za neku od navedenih teza i konkretizirati ju na sebe, onda bih od svih njih najradije odabrao onu koja kaže da je najviša sloboda kada nikome ne pripadaš, osim svojoj Državi i svojoj Naciji, odnosno kada te niko ne može držati u interesnim šemama.