Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


DEJTONSKI MIROVNI SPORAZUM JE UKORIJENJEN U BERLINSKOM KONGRESU IZ 1878.
Procitaj komentar

Autor: Prof. dr. Šaban Nurić
Objavljeno: 10. July 2024. 15:07:26
Ciklično ključanje balkanskog kazana je ovih dana na rubu da prekipi i ponovo regiju uvede u sukobe i bezumno ponašanje balkanskih plemena, ponovo je potpaljivač vatre ispod kazana velikosrpska politička i srpskopravoslavna crkvena popovska bratija potpomognuta petom kolonom izdajnika i podrepaša svrstanih u petu kolonu iz susjednih država Bosne i Hercegovine, Crne Gore, velikim dijelom iz Sjeverne Makedonije i razumljivo sa Kosova iz srpskih enklava.
Orkestrirano svi kao nešto brane od nekoga Dejtonski mirovni sporazum a bez izuzetka ga skoro pa podjednako, u praksi, osporavaju i krše. Svi tzv. faktori tih političkih i pljačkaških vagabunda kao da su doživjeli amneziju i utonuli u zaborav da međunarodni sporazumi svih nivoa, pa i ovaj Dejtonski, imaju snagu sve dok ih njihovi potpisnici ne derogiraju i ne donesu drugi, to je pravilo, pravo i pravda definisana Međunarodnim javnim i humanitarnim pravom.
Kao gljive poslije kiše se pojavljuju i nekakvi politički i vojni analitičari sa Balkana, (shic gdje se školuje ta pamet???, čast izuzetcima). Svi kao imaju konačna rješenja a što bi narod rekao …nevjesta ni smjesta. Niko ne govori ili vrlo rijetki da nas niko ništa ne pita od svjetskih relevantnih faktora koje fakultativno nazivamo međunarodna zajednica. Pođimo redom:
Prošlo je blizu 150 godina od Berlinskog kongresa i Balkan je ponovo mjesto gdje se odmjeravaju snage današnjih globalnih sila, ili dvije političke vizije svijeta. Iluzija je da Srbija dugoročno može ostati neutralna i neintegrisana u euroatlantsku sigurnosnu strukturu, a biti okružena zemljama koje su dio tog poretka. Još veća je zabluda da jedan dio Bosne i Hercegovine, njen manji i siromašniji entitet, može zaustaviti integraciju Bosne i Hercegovine u NATO i Evropsku uniju. Postavlja se pitanje, šta upućuje na takve tvrdnje i da li one imaju utemeljenja? Nedavna prošlost nas upozorava da je u širem geopolitičkom kontekstu Berlinski proces bio ustvari evropski odgovor na aneksiju Krima od strane Rusije, koja se desila nekoliko mjeseci ranije iste te godine.
Kako se razvijala dinamika odnosa između Rusije i Ukrajine u posljednjem desteljeću sa lošeg na gore, tako su paralelno rasle i napetosti na Zapadnom Balkanu. Takav stav se iznosi javno od nosilaca najviših funkcija u Beogradu, kao i njihovih sljedbenika u Banja Luci. Puno govori činjenica da još od 1844. godine i Načertanija Ilije Garašanina Srbija gaji ambicije za širenje na prostor Bosne i Hercegovine, mada Načertanije izvjesno nije autorstvo Ilije Garašanina i srpske državne i crkvene pravoslavne politike u nastajanju već vjerovatno velikobritanskih nalogodavaca i zapadnih interesnih grupa kojima je Garašanin bio samo “kurir” za Srbiju i Balkan.
Prva prilika za širenje Srbije nakon Načertanija ukazala se na Berlinskom kongresu 1878. godine gdje su zasjedale tadašnje velike sile krojeći novu geopolitičku mapu Evrope. Učesnici Kongresa bili su Njemačka kao domaćin, zatim Velika Britanija, Francuska, Italija, Austrougarska, Rusija i Osmansko carstvo. Prisutni su se složili i odlučili da Bosna i Hercegovina pređe pod upravu Austrougarske, koja je kasnije 1908. godine i anektirala Bosnu i Hercegovinu u svoj ustavno-pravni poredak. Naravno, složila se i Rusija. Niko nikoga sa Balkana i iz BiH ništa nije pitao.


Mapa Balkana nakon Berlinskog kongresa 1878.


Srbiji u Berlinu nije dozvoljeno širenje zapadno od rijeke Drine, čime je Drina potvrđena kao duboka granica na razmeđu svjetova, koja je i prije toga kroz historiju dijelila Istočno i Zapadno Rimsko carstvo od 4. vijeka, zatim istočnu i zapadnu crkvu od 11. vijeka. Ostale su zabilježene riječi na marginama Berlinskog kongresa njemačkog kancelara Bizmarka, da Srbija treba držati daleko prste od Drine i prekodrinskih prostora. O ovome tatašnju Srbiju niko ništa nije pitao.
Prošlo je blizu 150 godina od Berlinskog kongresa i Balkan je ponovo mjesto gdje se odmjeravaju snage današnjih globalnih sila, ili dvije političke vizije svijeta. Sa jedne strane to je Euroatlantski svijet predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, a sa druge koncept Rusije. U poređenju sa 1878. godinom i Berlinskim kongresom, ipak postoji jedna suštinska razlika. Glavna granica gdje su se dodirivili svjetski utjecaji kroz historiju, tj. na rijeci Drini, sada je pomjerena daleko na istok na rijeku Dnjepar u Ukrajini. Zapadni Balkan se nalazi duboko u pozadini NATO-a i Evropske unije, gdje sigurnosni rizici postoje, ali su puno manji nego što su bili 1878. godine kada su se na Balkanu sudarala tri velika carstva: Austrougarsko, Rusko i Osmansko. Ipak, i u takvim postavkama većeg rizika, tadašnji zapadni lideri su preuzeli kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom i potvrdili rijeku Drinu kao granicu.
Trenutno na Balkanu rastu tenzije između Srbije i njenih susjeda jer se paralelno sa situacijom u Ukrajini pokušava destabilizovati jugoistočno krilo Evropske unije i NATO-a. Posebno je to izraženo u BiH i na Kosovu, gdje zapadni saveznici pojačavaju svoje prisustvo novim trupama, teškom mehanizacijom i artiljerijom. Ako se uzme u obzir da su ostali susjedi Srbije u NATO-u, onda je očigledno da jačanje vojnih snaga u BiH i na Kosovu znači ponovno potvrđivanje granice između dva svijeta, ovaj put Euroatlantskog, i neutralne Srbije koja ne želi biti članica Sjeveroatlantskog saveza. Ako se tome doda nedavno premještanje jedinica Hrvatske vojske blizu granice sa Srbijom, i slanje dodatnih savezničkih trupa u Bugarsku, dolazi se do jednostavnog zaključka da se oko neutralne Srbije učvršćuje euroatlantski poredak. Poruka bi bila vrlo jasna i precizna, da će ostatak Balkana prije ili kasnije postati dio euroatlantske porodice država. Tek tada će nastupiti istinska demokratizacija u Srbiji koja će potisnuti antieuropsku politiku i pokrenuti proces pridruživanja porodici drugih evropskih država.
Opetovano o tome Srbiju ništa neće pitati oni iz zapadnog dijela medjunarodne zajednice, ma šta to značilo. Dakle, odluke Berlinskog kongresa 1878. godine donosile su se u puno složenijoj geopolitičkoj situaciji. Austorugarska je tada u svom sastavu imala prostor današnje Slovenije i Hrvatske, a onda je dobila i Bosnu i Hercegovinu. Danas su Slovenija i Hrvatska članice Europske unije i NATO-a, a zašto BiH nije? Da li nedostaje hrabrosti i odlučnosti u Briselu da se donesu odluke kojima će se konačno i formalno BiH integrisati u Evroatlantski svijet? Danas je to puno jednostavnije, bez obzira na određene izazove koji stoje na tom putu.
Drugo, sasvim identična situacija se desila u Aneksionoj krizi 1908. godine kada je Bosna i Hercegovina kao okupiran prostor pripojena Austrougarskoj kao njen državnopravni teritorij. Prvi svjetski rat je počeo na Drini 1914. godine tako što je Austrougarska napala Srbiju, nakon što je u Sarajevu izvršen atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, a 20. stoljeće, makar ono evropsko, završilo je također na Drini kada je počinjen genocid u Srebrenici 1995. godine koji se ove godine prigodno obilježava i u sjedištu OUN-a u New York-u.
Treće, Wersajska tvorevina, Kraljevina SHS (Kraljevina Jugoslavija) je bez ikakvih stvarnih saglasnosti domaćih faktora formirana i data kao poklon Srbiji za savezništvo u Prvom svjetskom ratu. Ni Srbi nisu pitani dali poklon prihvataju.
Četvrto je sve ono što se izdešavalo kada su 1941. godine Njemačka i ostalih nekoliko članica Trojnog pakta, bez dasu pitani domaci faktori Kraljevine istu podjelili i voljom okupatora stvorili neke nove marionetske države, (NDH i Nedićevu Srbiju). Veći dio je bez ikakvih domaćih saglasnosti stavljen pod okupacionu vlast ili priključen Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj i Albaniji. Tito je uspio, stvorivši NOV i borbom na terenu da se izbori da za trajanja svoga života pokuša stvoriti neku novu Jugoslaviju bez mrznje i hegemonističkih tendencija kako Srba tako povremeno i Hrvata nad ostalim južnoslovenskim narodima. Tito je odbijajući Rezoluciju Inforbiroa i rekavši NE staljinu 1948. ustvari isto to rekao i zapadnim saveznicima. Ojačao je svoju poziciju i autohtonu politiku u odnosu i prema Istoku ali i prema Zapadu.
Uspjeh Titove politike se ubrzano počeo topiti odmah u desetljeću poslije njegove smrti. Titova Jugoslavija se raspala u krvavom ratu koji je međunarodna zajednica dozvolila, a izvođači su bili nasljednici upravo ideja onih klerofašističkih tvorevina koje su vladale na terenu Jugoslavije u periodu 1941-1945. Pokazala se tačna procjena učesnika na Teheranskoj konferenciji održanoj 1943. da Jugoslavija kao cjelina ni u kom obliku nemože opstati. Zaključci Berlinskog kongresa i aneksione aktivnosti su se pokazali tačnim. Wersajska i Titova Jugoslavija su bile samo historijske epizode na Balkanu.
I peto, Jugoslovenski ratovi 1991-!995. su bili samo dio raspleta balkanskog političkog čvora koji je počeo na Berlinskom kongresu 1978. godine. Dejtonski mirovni sporazum je zaustavio rat ali je vrlo malo toga trajno riješio, zato što su Srbija i Hrvaska, posebno Srbija vrlo neiskreno nastupile kao učesnice u pregovorima u Dejtonu. Posebno je u tome bila interesantna uloga Srbije koja je kao i svaka kriminalna tvorevina svojim prestavnicima i trabantima bosanskih Srba dala klasične prevarantske i rusko lakejske karte sa kojima će nacionalistička bolumenta zaigrati u budućem srpskom društvu i SPC-i.
Medjutim, valja imati na umu da u srpskoj politici nema nikakve strategije, to je politika pljačkaša i sjecikesa kojima su kroz historiju velike sile pravile ustupke zbog sitnih ali prljavih usluga u balkanskim krvavim mijenama i zbivanjima. Očigledno, Zapad povremeno radi svojih interesa nahuška da se narodi na Balkanu pobiju a onda realizuje svoje strateške i geopolitičke interese. U svemu Rusija samo solira fingirajući podršku Srbiji a u suštini nikada nije iskrena prema Srbima kao narodu. Prodaju im ublehu rusko-srpskog prijateljstva a ustvari spašavaju sebe od dominacije zapadnih interesa nad Rusijom. Tako je i zadnjih dvadesetak godina krize Dejtona, ustvari namjera “konačnog” rješenja Balkanskog pitanja za koje je bilo u zadnjih 150 godina više pokušaja. Ovaj puta za to rješenje ima dva moguća plana za koje neće biti pitani subjekti i narodi država nastalih raspadom Jugoslavije. Pošto, po mišljenju akademika Muhameda Tunje Filipovića, duboke krize uvijek rađaju ekstremne tendencije i nasilna nedemokratska rješenja političkih problema određenog društva. Iz kriza se javljaju lijeve radikalne ili desne represivne političke tendencije i to je jedan od zakona politike. Takav razvoj političkih prilika i odnosa potvrđuje cjelokupna historija, a europska historija posljednjih stotinu godina se vidljivo odvija u stalnoj i ritmičkoj izmjeni lijevih i desnih političkih tendencija i vladavina a to je jedan od uslova da se traži tzv. konačno rješenje na Balkanu:
Prvi prijedlog će biti, sad je izvjesno, unija država, državna zajednica ili carinska unija Srbije, BiH i CG. (Ovaj prijedlog je za BiH vrlo nepovoljan i neprihvatljiv, on bi izazvao rat jer bi bošnjački i islamski element na Balkanu bio pocijepan i direktno bi biološki velikosrpskom i srpskom crkvenom pravoslavnom ideologijom bio ugrožen, što favorizuju neki krugovi na zapadu pa i u našoj blizini, npr. Mađarska pa potajno onako ispod žita i Hrvatska.
Drugi mogući oblik integracije u kojem bi ovima naprijed nabrojanim državama bile pridružene Makedonija i Albanija i u toj varijanti bi nesrpskoga stanovništva bilo taman onoliko da se može suprostaviti velikosrpskoj ideologiji I ideologiji i SPC kojima su cilj hegemonija i politička razbojništva svih vrsta koja su ukorijenjena u srpskoj državi pa i u cijelom srpskom društvu.
Niti za jedan od ova dva moguća prijedloga rješenja balkanske krize kreatori rješenja neće tražiti saglasnost domaćih političara a narodi im neće biti ni na umu, već samo interesi velikih i moćnih.
Sadašnja uloga i karakteristike vladajućih i opozicionih političkih privatnih oligarhija na Balkanu koje inkliniraju totalitarizmu, bez izuzetka, a ilustracija je situacija u BiH, koje sebe vole zvati političke partije je da su one jedan od ključeva vladavine, separacija Republike Srpske i konačne podjele BiH. Perjanica je SNSD ali i druge partije, pa i one u F BiH ništa nisu bolje. Hrvatska demokratska zajednica nije ni za jotu odstupila od stava o „Herceg-Bosni“ kao zasebnoj državnoj tvorevini, bilo unutar ili izvan BiH, tj. o stvaranju trećeg entiteta ili na drugi način, ali ona želi svoju teritoriju koja će formalno ili faktički funkcionirati kao država.
Ova situacija potvrđuje tezu da politički režim utemeljen na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga života nema stvarnih i dugoročnih rješenja. Često se totalitarizam pogrešno uspoređuje i izjednačava s oblicima vladavine kao što su diktatura, tiranija, despotizam, autokratski režim itd. Politička nauka nalazi među njima bitnu sadržajnu razliku. Prema najutjecajnijoj analitičarki pojave H. Arendt, totalitarizam je jedinstven politički fenomen nastao 1930-ih. Ključna razlika između totalitarizma i sličnih režima je u tom što ti režimi zadržavaju državnu strukturu, a totalitarizam, iako ponegdje zadržava državni oblik, ukida logiku države (razlikovanje vlasti od građanskog društva) i uspostavlja vladavinu jedne organizacije (stranke) s kojom se indoktrinirana masa u potpunosti poistovjećuje a ta organizacija nema skoro pa nikakvog uticaja na međunarodnu zajednicu i položaj države u kojoj vlada u međunarodnim tokovima. Praktično se ta država ništa ne pita.
Da zaključimo. Dejtonski mirovni sporazum je politički sljedbenik, nastavljač realizacije zaključaka Berlinskog kongresa iz 1878 godine na kojem su donešene odluke koje su obilježile bosanskohercegovačku i bošnjačku historiju. Ali odluke ovog Kongresa su ostale urezane i u političku stvarnost drugih balkanskih naroda sve do danas. Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austrougarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod patronatom Otta von Bizmarka održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu.
Berlinski mirovni kongres je održan nakon Rusko-turskog rata (1877—1878) i Velike istočne krize, koja je počela sa ustankom u Hercegovini 1875. godine. a koji je bio podržan od Crne Gore i Srbije, a zatim i od Rusije. Kongresu je prethodio San-Stefanski mir (potpisan 3. marta 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat (1877.-1878). Prema tim pregovorima Osmansko carstvo je moglo izgubiti veliki dio svoga tadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska. A Bosna i Hercegovina bi tada dobila značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austrougarskoj.
Protiv naglog porasta uticaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austrougarska i Velika Britanija. Njemačka i Austrougarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Velika Britanija i Austrougarska su zajednički zatražile održavanje ovog Kongresa. Na Kongresu je formalni prijedlog za okupaciju BiH dala Velika Britanija. Evropske države su strahovale od činjenice da je “bolesnik sa Bosfora”, kako je kolokvijalno nazivana osmanska država, bio potpuno iscrpljen stalnim ratovima i više nije bio u stanju održavati red i mir u BiH. Ovo su bile povoljne diplomatske prilike za Austrougarsku, koje je vješto iskoristio ministar vanjskih poslova te zemlje Gyula Andrássy. Obrazloženje je bilo da Sanstefanski mir, koji je predviđao autonomiju za BiH, ne bi riješio socijalne nemire i vjersku netrpeljivost u toj evropskoj zemlji.
Osmanski predstavnici bili su prisiljeni pod golemim pritiskom Velike Britanije i Njemačke pristati na tražene uslove. Otomanska delegacija je 4. jula 1878. pročitala izjavu prema kojoj je “carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenja kongresa o pogodnim sredstvima za vraćanje mira u BiH” i da ona zadržava pravo da sa bečkom vladom postigne sporazum, a 13. jula ova delegacija je dobila pisana uvjerenja da neće biti ugrožena prava sultana nad Bosnom i Hercegovinom i da će se okupacija smatrati privremenom ili kako izvorno stoji u članu 25. Berlinskog sporazuma. „Pokrajinu Bosnu i Hercegovinu ima Austro-Ugarska zaposjesti i njime upravljati. Budući da se austro-ugarska vlada ne želi baviti upravom novo-pazarskog Sandžaka, koji se između Srbije i Crne gore prostire jugoistočnim pravcem do Mitrovice, ostat će osmanska vlada ondje i nadalje u vlasti. Austro-Ugarska, da osigura opstanak nove političke države, kad i slobodu i sigurnost putova za komunikaciju, pridržava sebi ipak pravo držati posade te zaposjesti vojničke i trgovačke ceste ili cijelom opsegu toga dijela staroga bosanskog vilajeta. Zato pri-državaju sebi vlada austro-ugarska i turska, da će se o potankostima sporazumjeti.“
Ovo novo sveukupno uređenje Balkana dovelo je do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će dovesti i do Prvog i Drugog svjetskog rata i konačno do Jugoslovenskih ratova 1991-1995. Nažalost idemo kroz tunel a svjetlost u tunelu pale i gase oni koji nas o tome ama baš ništa ne pitaju.

VRH



Ostali prilozi:
» MEHMEDALIJA DIZDAR JE RIBLJA KOST U ČETNIČKOM GRLU
Sead Zubanović | 16. July 2024 17:40
» ATENTAT NA TRUMPA OTVORIO JE BROJNA PITANJA
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 16. July 2024 14:40
» DOKLE SRAMNA POLITIKA SRPSKIH ZVANIČNIKA U ODNOSU NA ŽRTVE GENOCIDA?!
Prof. dr. Husein Muratović | 14. July 2024 18:35
» VUČIĆEV PA SRPSKI PARANOIZAM
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. July 2024 20:59
» HELEZ I BEOGRADSKI ULIČARI
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 11. July 2024 23:50
» ALIJA IZETBEGOVIC AND SREBRENITZA, POST - GENOCIDE
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 10. July 2024 16:58
» OBMANA
Avdo Metjahić | 08. July 2024 20:15
» PRIJEDLOG MINISTRU ODBRANE BOSANSKE ARMIJE ZUKANE HELEZU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 08. July 2024 15:02
» U PRIJEDORU MARŠIRALA, MARŠIRALA VUČIĆEVA GARDA
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 08. July 2024 01:40
» SREBRENICA - BOLNI PUT OD SJEĆANA DO PRAVDE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. July 2024 17:23
» MOSTARSKI „LISKALUCI“ TRAJNO SU NA SNAZI
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 07. July 2024 16:08
» DRAŠKO ĐURANOVIĆ - SIMBOL BORBE ZA PRAVEDNO NOVINARSTVO
Božidar Proročić, književnik i publicista | 06. July 2024 17:09
» PRVI CJELOVIT BOSANSKI TEFSIR
Dr. Mustafa Prljača | 02. July 2024 16:07
» KAKO JE I ZAŠTO PROPAO IZRAELSKI PROJEKAT U GAZI?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 02. July 2024 15:07
» POLITIKA U ISLAMU
Mehmed Meša Delić | 01. July 2024 21:11
» APEL NA OPREZ BOŠNJACIMA U DOMOVINI I SVIJTU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 30. June 2024 16:01
Ostali prilozi istog autora:
» KNJIGA PONOSA NA ISTINU
30. October 2023 15:45
Bosnjackakucabanner.jpg
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif