Rožajac Hajran Pepić koji već blizu tri decenije živi i radi u Cirihu u Švajcarskoj, poznati je humanista i dobrotvor, koji ni jednog trenutka nije zaboravio mjesto iz koga je pošao na rad u inostranstvo, Crnu Goru i druge krajeve dojučerašnje nam zajedničke domovine, za šta je kao rukovodilac bošnjačke dijaspore i Humanitarne organizacije „Bratska ruka“, izemeđu ostalog, i dobitnik Nagrade za filantropiju „Iskara“ i Povelje humanosti Opštine Rožaje


Iako je put naših ljudi sa Balkana koji su odlazili, i koji još uvijek odlaze, da u inostranstvu dođu do svog parčeta hljeba, težak i mukotrpan, praćen mnogim patnjama i neizvjesnostima, zahvaljujući prije svega velikom, poštenom i iscrpljujućem radu većina od njih (ne i svi) na kraju uspijevaju da se zaposle, regulišu dokumentaciju za legalan rad i boravak u stranim zemljama, a oni najsposobniji, ponekad i najsrećniji, uspijevali su i uspijevaju, da obezbijede pristojan život za sebe i svoje porodice, pa i da pomažu drugima. U novije vrijeme, na sreću, ima i uspješnih pojedinaca, malih privrednika, biznismena, kako bi mi rekli. I skoro svi oni su spremni da pomognu, ne samo svojoj rodbini, rođacima i prijateljima, nego i svom zavičaju, svom gradu i svojim državama. U to smo se nedvosmisleno uvjerili i prilikom nedavnog boravka u Cirihu u Švajcarskoj.

Za vrijeme boravka u glavnom gradu ove zemlje od svega četiri dana, sticajem okolnosti, bili smo u prilici da se upoznamo sa više veoma zanimljivih i uspješnih ljudi sa prostora Crne Gore koji trenutno žive i rade u Švajcarskoj kao što su Hajran Pepić, Edin Grlić, Enver Omeragić, Husnija Radžepagić, Ljutvija Pepić, Dejan Bogavac, Senad Pepić, Simo Pavlović, Alen Šabotić, Ernad Korać, Ramiz Zverotić, Miško Korać, Isko Škrijelj, Alen Cikotić, Danijela Krivokapić i drugi. Veoma zanimljiv je Munir Latić, koji je putovao punih 130 kilometara da bi došao na moje književno veče i da bi mene i moju suprugu pozvao da budemo njegovi gosti.


Na sličan način je postupio i Faruk Faro Šabotić, koji je došao na veče poezije i da nas pozove na ručak. On je inspektor za kvalitet u Švajcarskoj, a uz to uspio je da objavi i jedan roman i zbirku poezije.

Husnija Redžepagić, diplomirani pravnik iz Plava je svoju ženu, nakon završetka medicinskog fakultet,a poslao u Sarajevo da i njihova djece tamo završe fakultete. Kada su to ostvarili svi su se vratili u Švajcarsku gdje će se djeca pridružiti njegovom radu u ugostiteljstvu, dok će supruga naći posao u svojoj struci. Redžepagić je iz velike ljubavi prema svom zavičaju u Plavu napravio turističko-ugostiteljski objekat – repliku poznate Kule Redžepagića, koja će, kako vjeruje na proljeće biti biti puštena u rad.


Slično njemu Ernad Korać planira, ako dobije sve potrebne dozvole od državnih organa Crne Gore i opšgine Petnjica, da nastavi radove na turističkom objektu Tvrđava na Koraćkom kršu u petnjičkoj opštini koje je svojevremeno bio započeo njegov rođak Hamo i koji je stradao u saobraćajnoj nesreći.
Ovakvih i sličnih primjera bilo je još. Ipak, čini se, da je umjesno ovom prilikom posebno skrenuti pažnju na ime Hajrana Pepića, višegodišnjeg predsjednika Humanitarne organizacije „Bratska Ruka“ iz Ciriha koja je u posljednjih nekoliko godina bila pokretač i organizator mnogih humanitarnih akcija i drugih manifestacija.

Bratska ruka – ruka pomoći i dobročinstva
Ime Hajrana Pepića, većinu naših ljudi u Švajcarskoj, a dobrim dijelom i u njegovom rodnom gradu u Rožajama poistovjećuju sa dobročinstvom i humanošću.

Pepić je rođen 1961. godine u selu Zloglavlje kod Rožaja. Humanista je i društveni aktivista. Od 1972. godine živi i radi u Švajcarskoj, u Cirihu. Bio je potpredsjednik, a kasnije i predsjednik Bošnjačke dijaspore Crne Gore u Švajcarskoj, a potom član Odbora i kasnije predsjednik Humanitarnog udruženja „Bratska ruka“ na kom se nalazi i sada.

Kao poznati humanista i dobrotvor Hajran Pepić je u zajednici sa ostalim članovima rukovodstva ova dva udruženja naših građana u Švajcarskoj, kao i samostalno u protekle dvije decenije organizovao bezbroj donatorskih i drugih akcija i u svakoj od njih učestvovao i znatnim sopstvenim sredstvima. Samo za potrebe pojedinih ustanova, sportskih kolektiva i udruženja, socijalno ugroženih porodica i pojedinaca, djece sa posebnim potrebama i slično u Petnjici, sakupio je i uručio sredstava i opreme u vrijednosti 20.000 švajcarskih franaka, Domu zdravlja Berane 30 bolesničkih kreveta u vrijednosti od 30.000 franaka. Za sve ovo vrijeme podržavali su i izgradnju vjerskih objekata, između ostalog i crkve „Rožica“ u Rožajama.


Za više od dvadeset godina boravka u Švajcarskoj kao predsjednik Udruženja Bošnjaka Crne Gore u Švajcarskoj ili Humanitarne organizacije „Bratska ruka“, naravno uz nesebičnu pomoć rukovodstava ovih udruženja i brojnih uspješnih pojedinaca Hajran Pepić je bio u organizaciji brojnih kulturno-zabavnih manifestacija i skupova u Cirihu i drugimm mjestima na kojima su gostovali folklorni ansambli“ Vrelo Ibra“ iz „Rožaja,“Bihor“ iz Petnjice, književnici, naučni i javni radnici (prof. dr Šerbo Rastoder, Esad Kočan, Dr Sait Šabotić i dr. kulturni i javni radnici iz Crne Gore, u organizaciji proslava Dana državnosti Crne Gore, gostovanja predstavnika državnih organa iz Crne Gore i sl.

- Ugrubo što preko Udruženja Bošnjaka Crne Gore, što preko Udruženja „Bratska ruka“ sakupili i dopremili smo u Crnu Goru, Rožaje prije svega, zatim i Za Bosnu oko 500 hiljada eura. Primjera radi za Berane smo dopremili trideset bolesničkih kreveta u vrijednosti od oko 30 000 franaka, za Petnjicu snjegočistač i još nekoliko manjih donacija u vrijednosti od reko 20 hiljada franaka. Osim toga tri puta smo ovdje ugostili Folklorni ansambl KUD „Bihor“. Samo za potrebe građana, društvenih organizacija i klubova sa područja rožajske opštine između ostalog za potrebe opremanja kancelarija i radnog prostora studija Radio televizije Rožaja učestvovao je u nekoliko navrata. Tome treba dodati i sredstva za izgradnju dvije kuće siromašnih stanovnika ove opštine. Za izgradnju kuće u Ćosovici jednoj porodici kojoj su u požaru izgorjela kuća i jedno dijete. Pomagali smo i Dobrotvorno društvo Merhamet, za djecu zaposebnim potrebama, sportski klub Kik boksa, porodicu Jupa Ledine, boravak 12 djece iz Dječjeg vrtića na Plavskom jezeru i niz sličnih akcija. Posljednju koju smo zabilježili je akcija porodicama stradalim u poplavama u Bosni za šta je sam samo ja izdvojio 500 franaka, - priča Hajran Pepić i dodaje da je samo preko Bošnjačke dijaspore Crne Gore u Švajcarskoj i preko Humanitarne organizacije „Bratska ruka“ i lično sa svojim sredstvima učestvovao u desetinama akcija sa više od 200 hiljadu švajcarskih franaka.

Jedna od najbrojnijih porodica u Švajcarskoj
Pepić je prije dvadeset godina došao u Švajcarsku i zaposlio se, kao i većina naših radnika, zahvaljujući svojim najbližima. U njegovom slučaju zahvaljujući njegovom starijem bratu Ljutviji koji je prije njega otišao na rad u Švajcarsku, više od deset godina radio kao šef proizvodnje u preduzeću za preradu ribe, a zadnjih dvadeset godina radi kao vozač autobusa u gradskom saobraćajnom preduzeću u Cirihu, dok je njegova supruga Ruža, medicinski tehničar i bavi se isključivo poslovima iz svoje struke. Sin Anel je informatičar, kćerka Sanela, radi u fitnes centru. Slično je i sa njegovim zetovima, a posebnu radost mu pričinjava desetoro unučadi sa kojima se obavezno sastaje svake nedjelje kada njegova suruga Ruža organizuje zajedničku večeru. Jednoj od tih zajedničkih susreta i okupljanja ove brojne porodice prisustvovali smo i ja i moja suruga Rabija i bili ugošćeni na vrhunskom nivou. Hajran u Cirihu ima veliki stan, u kome ponekad, sa gostima iz Crne Gore može da se smjesti i do dvadest lica, a da se niko ne osjeti da mu je tijesno. Ono što ostavlja najjači utisak kod ove porodice je u potpunosti očuvana porodična tradicija, harmonija i međusobno uvažavanje kakva se rijetko gdje još može sresti.


Danas je u Zapadnoj Evropi skoro nemoguće sresti jednu takvu brojnu porodicu vaspitanu u tradicionalnom duhu, gdje sve odiše harmonijom i međusobnim uvažavanjem. Treba naglasiti da je Hajranova supruga Ruža, Hrvatica, snaha Francuskinja, zet Albanac... Ipak, Haran ističe kao kuriozitet jednu neprijatnu činjenicu da zbog peripetija na kolje su nailazili danas od devetnaest članova njegove najuže familije samo on ima crnogorsko državlkjanstvo. No, i poreds vega toga on i njegova braća nikada ne zaboravljaju Crnu Goru, a pogotovo Rožaje. Primjera radi, u svom selu Zloglavlje izgradili su nekoliko kuća i vikendica i doveli put i struju do njih, tako da za vrijeme ljetnjih raspusta imaju gdje da se vrate i da se nauživaju prirodnih ljepota i domaće hrane, da se sretaju i druže sa svojim komšijama, sugrađanima, poznanicima i prijateljima.

- Kada sam ja došao u Švajcarsku bilo je posla za one koji su htjeli nap ravi način da rade. Naravno, mi smo se uglavnom zapošljavali na građevinskim i drugim poslovima u kojima je radio neko od naših svojti i poznanika i morali smo da radimo i više nego što je normalno, da bi što prije dobijali papire za stalni rad i boravak u ovoj državi. Uz nepoznavanje jezika bilo je teško, ali oni koji su bili spremni da malo više potegnu, dobijali su zaoslenje. Za našu djecu koja su se ovdje rodila, je sada mnogo jednostavnije: imaju papire, znaju jezik i oni se mnogo brže uklapaju u ovo društvo od nas. Mene je naročito spašavala činjenica što su mi ovdje radila braća. U jednom periodu ovdje nas je bilo osmoro braće i sigurno smo bili jedna od najbrojnijih familija u čitavoj Švajcarskoj, priča Hajran i dodaje da trenutno u ovoj državi žive samo njih dvojica braće – on i stariji Ljutvo. Na sreću on i njegova supruga Ruža, dobili su sina i dvije kćerke. Imaju snahu i zetove i 10 unuka, odnosno punu kuću života.