Autoritarnost kao sudbina. Nakon trijumfalnog osvajanja vlasti u Siriji tek sada počinju brige. Zanos se polahko stišava a nevolje i problemi ponovo izbijaju na površinu društvenog života. Ovoga puta teži nego za svih godina njene nezavisnosti koju je ova zemlja stekla 1946. godine od Francuske. Poslije toga doživjela je 23 državna udara i „revolucije“ nakon kojih su se smjenjivale razne ličnosti među kojima su, da nabrojim samo neke iz te galerije: Husni al Za'im, Sami Hinawi i Adib Shishakli (Šišakli) sva trojica će izgubiti glavu u otimačinama vlasti kasnih četrdesetih godina prošlog vijeka. Nakon toga kormilo države je preuzeo Hashim al-Atassi, pa Shukri al- Quwatli koji će spojiti Siriju s Egiptom 1958. kako bi nastala Ujedinjena Arapska Republika sa Gamalom Abdelom Naserom na čelu. Nazim al-Kudsi će 1961. godine postati „grobar“ UAR, da bi nakon toga u puču 1963. godine vlast preuzeli „basisiti“ (BAAS, Arapska socijalistička partija Baas) sa Aminom el Hafezom. Vojno krilo BAAS (Ba'ath) pokrenut će 1966. još jedan puč, kada je odstranjena „stara garda“ koju su predvodili Michel Aflaq i Salah al Din al-Bitar, što je rezultiralo raskolom unutar Ba'athističkog pokreta: jednim pod egidom Sirijaca i jednim pod dominacijom Iraka. Nakon četiri godine predsjednik Nureddina al-Atassija vlast je morao predati drugom članu BAAS partije generalu Hafeza el Asada. Vladavina ovog alavita (šiitska sekta) trajat će skoro 30 godina i bit će u znaku represije i čvrste ruke. Sa njegovim sinom očnim doktorom Basharom al-Assadom završit će se era BAAS partije, vjerovatno i njeno nasilno uklanjenje iz života Sirije. Ova partija je samo na papiru promicala progresivne ideološke stavove, ali se u realnom životu pretvorila u oruđe nedemokratske Assadove oligarhije.

Poligon svjetskih sila. Postavlja se logično pitanje, šta poslije Assada u uslovima velikih podjela sirijskog društva koje je više od 50 godina živjelo u represiji zbog koje su milioni ljudi morali napustiti svoje domove, a da ne pričam o hiljada ubijenih. U život ove zemlje su se upetljale velike sile poput Rusije i SAD, obje sa realnim vojnim snagama na tuđoj zemlji. Moskva je na „poziv“ Assada, a sa ciljem „borbe protiv terorista ISIL-a” stacionirala vojne snage u Latakiji (vazdušna baze Khmeimim kod Latakije i luka Taurus). Asadu su ruske snage bile potrebne zbog spasavanja sopstvene vlasti. Washington je ušetao u Siriju ne pitajući diktatora za dozvolu. Na sjeveroistoku zemlje pozicionirao je 900 vojnika zbog ISILA (ISIS), koji je frontalno pobijeđen, ali još uvijek predstavlja opasnost za globalni poredak. Ne treba zanemariti ni ulogu Turske koja je u ratu sa Sirijskim demokratskim snagama, koalicijom raznih grupa predvođenih Jedinicama narodne zaštite (YPG), a koju zvanična Ankara vidi kao nastavak Kurdistanske radničke stranke (PKK) i koju je zabranila. PKK ratuje sa turskom državom dugi niz godina. Turci su finansirali Sirijsku nacionalnu armiju, koja je također koalicija sastavljena od više različitih grupa koje imaju antikurdski program. Zbog izrazite represije Ankara je držala Basharov režim protivnarodnim. U postojećoj situaciji čini se, ipak, da su Turci najbolje prošli, a predsjednik Erdoğan je otklonio sve dileme rekavši prije nekoliko dana Blinkenu da će Turska preduzeti „preventivne mjere u Siriji za svoju nacionalnu bezbjednost protiv svih organizacija koje smatra terorističkim. Poseban problem „bliskoistočnog rebusa“ predstavlja teroristička država Izrael koja je uz razumijevanje SAD iskoristila postojeću situaciju, jer se armija Sirije raspala i više nema realne snage koja bi bila kadra da brani zemlju. Zato se IDF lako ušetao u demilitariziranu zonu unutar Sirije (koju je napustila sirijska vojska), uključujući strategijski važnu planinu Hermon. Izraelci sada gledaju Damask na dlanu. Vide ga sa 20 kilometara, pa neće iznenaditi ako krenu prema sirijskoj prijestolnici, ali to je manje vjerovatno.
Iran gubitnik, Izrael dobitnik. Nesumnjivo, cionistička država je na velikom dobitku. Ona je poslije sloma sirijske vojske počela bombardirati aerodrome i kasarne susjedne zemlje pod izgovorom da na taj način želi preduprijediti buduće nasrtaje na Izrael. Assadova vojska koja je od svojih „prijatelja“ Rusa i Iranaca puštena niz vodu, raspala se k'o kula od karata. Pri tome je potpunu nemoć iskazao njihov ideološki saveznik, Iran. Poslije oktobarskog napada Izraela po ciljevima u Iranu isključio sam njihov vojni odgovor i nagovijestio da Teheran nema snage za učinkovito uzvraćanje. Iran je tada pretrpio značajne štete na sistemima protivvazdušne odbrane, što naravno nije priznao. Zasada se još ne zna uloga Izraela u sirijskim dešavanjima, ali moguć je upliv cionističke države u posljednje događaje koji su za 10 dana oduvali Assada i tako odsijekli Siriju od Irana. Ovo se čini i kao moguće zamešateljstvo Tel Aviva, što nije isključeno. Gubitkom proiranske Sirije prekinuta je kopnena veza za prometovanje oružja preko Iraka i Libana. U svojim planovima Izraelci su svakako željeli prekinuti ovu transferalu i tako odsjeći Hezbolah i Hamas. U isto vrijeme Rusi su počeli špekulisati o svom opstanku u Siriji ali u novim uslovima bez Assada, pod izlikom “borbe protiv međunarodnog terorizma koji zahtijeva kolektivne napore”. Primjetno je da Moskva ima pomirljivu retoriku sa novim upravljačima. Njihova je filozofija koga nema bez njega se može. Cilj im je ostati na Bliskom istoku (toplo more, viševijekovni san) a to mogu uz zadržavanje vojnih baza. Sirija je postala jednačina sa mnogo nepoznatih. Narod sasvim prirodno želi ujedinjenu zemlju. Samo hoće li to ikada biti moguće? Jer, Sirija je objektivno slomljena država, rečeno blažim jezikom podijeljena na najmanje 4 dijela. Na zapadni dio koji po svemu sudeći namjerava kontrolirati Izrael, sjever sa dominantno turskim uticajem, jug sa mogućom jordanskom sferom uticaja, a onda tu je neriješena kurdska država koje se nisu odrekli sljedbenici Abdullaha Öcalana, a ostatak zemlje bi „pripao“ SAD-u. Nova vlast bi sada morala ispoljiti smirenost, tolerantnost, taktičnost, konstruktivnost, kooperativnost i kompromis u djelovanju, i svakako bez teških riječi. U protivnom Sirija će doživjeti sudbinu Libije koja se još nije oporavila od nasilnog ubistva Moamera el Gadafija. I pitanje je kada će i hoće li uopće.