Postoje dani kad istina ne traži metaforu. Kad ni poezija ne pomaže, ni fikcija ne spašava. Postoje dani kad se kao ljudi, moramo pogledati u oči prošlosti. Jedan od tih dana je 18. April. Tog dana, 1999. godine, kod Kaluđerskog Laza, (Husaja) na teritoriji Crne Gore, ubijeno je 21 civilno lice albanske nacionalnosti žene, đeca, starci. Bježali su iz ratnog užasa sa Kosova, tražeći zaklon, spas, možda nadu. Umjesto toga, naišli su na smrt. Bili su to ljudi čija imena nisu ugravirana u spomenike. Njihove sudbine pamte rijetki izvještaji i jezik savjesti. Bio je to zločin u svakom pravnom, moralnom i ljudskom smislu. I to se mora izgovoriti jasno, bez straha i bez kalkulacije.

Crna Gora, zemlja koja danas stremi evropskom putu, ne može ponijeti evropski moral ako ne pronađe snagu da kaže: zločin se dogodio na našoj zemlji. Naša je dužnost da ne okrećemo glavu. Da priznamo. Da pamtimo. I da tražimo pravdu ne iz inata, nego iz istine. Nema pomirenja bez priznanja. Nema priznanja bez kajanja. A to kajanje ne može biti političko, već ljudsko, lično i svakodnevno. Ono ne dolazi iz govornica, već iz snage čistog srca i savjesti. Jer društvo koje zaboravi nevine prestaje da razlikuje dobro od zla.

Zločin u Kaluđerskom Lazu (Husaju) nije istorijski incident. On je dio naše stvarnosti. Dio kolektivne odgovornosti. Dio onoga što jesmo ili što ne smijemo postati. Danas, kada stojimo 26 godina kasnije na mjestu đe je prekinut 21 život, naš naklon ne smije biti formalnost. To mora biti čin savjesti. Niti jedno dijete, niti jedna žena, niti jedan starac ne smiju biti ubijeni zato što govore drugim jezikom, nose drugo ime, pripadaju drugom narodu. Crna Gora mora to izgovoriti jasno i sebi, i drugima.

Ne pišem ovo da bih optuživao, već da bih svjedočio. Kao književnik. Kao čovjek. Kao intelektualc. Kao istinski prijatelj Albanaca i albanskog naroda. U svoje ime i u ime svih onih koji u Crnoj Gori vjeruju da život ne smije zavisiti od moći, politike ili nacionalne mržnje. Znam, nisu svi ćutali. Advokat Velija Murić – dostojanstveno, godinama, traži pravdu i istinu. Albanci Ali Daci i Haxhi Lajçi, zajedno s porodicama žrtava i hrabrim građanskim aktivistima, nisu dozvolili da sjećanje izblijedi. Nisu zaboravili ni građani Rožaja, ni svi oni časni ljudi širom Crne Gore oni koji znaju da istina nije breme, već jedini put ka slobodi. Danas, 18. aprila 2025. godine, ne odajemo počast samo mrtvima. Dajemo obećanje živima da nećemo ćutati. Da ćemo pamtiti, govoriti, svjedočiti. Da se ovaj zločin neće pokriti prašinom zaborava samo zato što je neko odlučio da se o njemu ne govori.

Jer zločin uvijek ima svoje ime i prezime. Zna se ko je stradao. Zna se ko je pucao. I znaće se ko je imao hrabrosti da kaže bilo je. I da to izgovori u ime savjesti, u ime čovječnosti, u ime budućnosti. Jer pravda nije stvar vremena već karaktera. Ona dolazi onda kada se istina oslobodi straha, kada sjećanje postane čin otpora. Uvijek stoji uz nevine. Svijet ne propada zbog onih koji čine zlo, već zbog onih koji ga prećutkuju. A spas jedne zemlje počinje onda kada odluči da ne živi u laži. Zato Crna Gora ne smije zaboraviti Kaluđerski Laz. Ne zbog prošlosti već zbog vlastitog dostojanstva. Jer narodi koji zataškavaju zločine svojih nedjela gube dušu. A oni koji ih priznaju postaju dostojni budućnosti. I dok stojimo nad sjenima nevinih, ne treba nam mnogo riječi. Dovoljna je ova jedna ogoljena do istine, čista kao suza i teška kao zakletva. Sjećamo se. I nećemo prestati. Pjesma posvećena stradalim Albancima u Kaluđerskom lazu (Husaju).

POVORKA BEZ GROBOVA

(posvećeno stradalima u Kaluđerskom Lazu-Husaju 1999)


Tamo đe su granice bile privid,
ljudi su dolazili, bježeći od zla,
s pogledima uprtim ka nebesima
nisu nosili zastave
niti tražili pravdu
željeli su samo da stignu
put im je prekinut bez milosti
u planini što je trebala biti prolaz
a postala je posljednja grobnica
dželati ih nisu pogledali
nijedna riječ nije stala između metka i đeteta
oni koji su pucali
nosili su uniforme
ali ne i savjest
ubijeni su bez svjedoka
ali zemlja je gledala
ne postoje dovoljna objašnjenja
kad krv zamijeni tišinu
ne traži se osveta
traži se istina
da neko konačno kaže
dogodilo se
na ovom mjestu
ne smije da izostane sjećanje.

Božidar PROROČIĆ, Cetinje, 16. april 2025. Godine