Od pamtivijeka, misao o vlasti bila je ujedno i misao o granici između zakonitosti i samovolje, između služenja općem dobru i zloupotrebe moći. I dok su politički sistemi mijenjali svoja lica, korupcija je bila i ostajala kao njihova vječna pratilja, saputnik poput sjenke koja se širi proporcionalno sa veličinom svjetla koje određena vlast baca na sebe.

Između sjenke i svjetla postoji jedan stari pogled, oblikovan dugim razmišljanjem i unutrašnjim promatranjem svijeta, koji ne pretenduje da bude konačna definicija, ali isto tako ne priznaje lažnu skromnost. U tom kontekstu, upravo ta pronicljiva misao razlikuje diktaturu i demokratiju ne po odsustvu ili prisustvu korupcije, već po njenoj ulozi u strukturi moći. Iz različitosti ove pojave u različita razdoblja i različite političke sisteme, izvukao sam ovu definiciju, koja barem po meni, ima čvrst kontekst: “Diktatura ima korupciju uokvirenu u službi aparata, dok demokratija ima fleksibilnu korupciju i stavlja aparat u službu korupcije.”

Ova distinkcija otvara vrata dubljem promišljanju o prirodi vlasti u savremenom dobu i o načinu na koji korupcija, kao oblik sistemske patologije, mijenja oblik, ali rijetko kada suštinu. U klasičnoj strukturi mišljenja, jasno je mislim, da ne postoji vladavina bez izloženosti iskušenju moći, ne samo zbog ontološke ljudske slabosti, nego i zbog naravi čovjeka kao grešnik, ali svakako, ono što razlikuje sisteme jeste način na koji se s tim iskušenjem nosi.

U diktatorskim režimima, korupcija je integrisana u strukturu moći, gdje se uklope svi ključni pojedinci sistema i najvažnije structure sistema, i samim time korupcija prestaje biti afera ili prekršaj. Ona ne samo da nije anomalija unutar sistema, već je i važan sastavni dio istog tog, bez kojeg bi se sistem raspao. Službenici, činovnici, pa čak i dobar dio naroda, znaju da pristup privilegijama zavisi od njihove lojalnosti aparatu. Sve je sasvim jasno, a ponekad brutalno ogoljeno da; ko kontroliše sistem, kontroliše i tokove novca, usluga, zapošljavanja i pravde, taj isti kontroliše i urbanizovanu korupciju.

U tom kontekstu, korupcija u diktaturi nije skrivena manifestacija, već je i vješto, i grubo ritualizovana i prosječno podijeljena u znak hijerarhije, iako u suštini tako nešto ima snage da se legitimiše sa vrlo labilnim opravdanjem. A to zapravo znači da korupcija u diktaturi kad dobije neki zračak svijetla, najčešće bude osvijetljena tek slabim treptajem svijeće, kao da se stidi vlastitog postojanja, iako je sveprisutna u čitavom sistemu.

Nasuprot tome, u demokratskim poredtcima korupcija se ne uklapa u strogu hijerarhiju, već funkcioniše poput tečnosti, uliva se i preliva kroz institucije, širi se kroz diskretne sporazume, legalizuje se kroz proceduralne mehanizme. Elastična i neuhvatljiva, ona se skriva iza jezika prava, iza bogatog tržišta i javnog interesa.

I upravo u toj prozirnosti, u toj izloženosti na jakom svjetlu dana, ona poprima oblik ne pisanog društvenog konsenzusa gdje svi znaju da postoji, mnogi su njom dotaknuti, a vrlo rijetki su ti koji je imenuju po svom imenu.

Druga misao, koja na to nadovezuje prethodnu, još jasnije razotkriva dvosmislenost demokratskog sistema: “Diktatura razotkriva korupciju u svjetlosti svijeće, dok demokratija u jakom svjetlu sunca — kao oblik zajedničkog učešća, u kojem vlast pokušava zaštititi narod od atrofije kroz iluziju suodlučivanja i suvlasti”. Riječ je o suptilnoj prevari koja se manifestuje osnovana na prividu moći.

Demokratske vlasti, svjesne da više ne raspolažu karizmatskom silom naredbe, pribjegavaju formi participacije. Tako se narod poziva da učestvuje, da glasa, da predlaže, da komentariše, dok suštinske odluke ostaju u rukama političko-ekonomskih elita. Ova forma “saradnje s narodom” ne služi promjeni u korist glasača, niti jačanju njegovog glasa, već služi održavanju slike zdravog sistema.

Time se narod štiti ne od propasti, već od buđenja, izoluje se od shvatanja da njegova sloboda prestaje tamo gdje počinje instrumentalizacija javnog dobra. Tako demokratija često više podsjeća na kazalište, gdje se uloge dijele, ali scenario ostaje nepromijenjen. Shodno tome, razlika između diktature i demokratije nije više stvar ideološke forme, već stupnja sofisticiranosti u prikrivanju moći i njenih interesa. Diktatura ne skriva svoju narav; ona otvoreno koristi represiju i korupciju kao instrumente vladavine. Demokratija, nasuprot tome, koristi govor prava, javnosti i transparentnosti da bi legitimizirala istu tu korupciju, samo u drugom obliku.

Umjesto da uništi mehanizme dominacije, ona ih prerušava, čineći ih prihvatljivijim, gotovo nevidljivim. U vremenu u kojem su reflektori usmjereni na transparentnost, a iluzije slobode zamjenjuju suštinske slobode, postaje nužno vratiti se osnovnim pitanjima koje se prirodno javljaju; ko su ti što donose odluke, u čije ime, i s kojim ciljem? Jer tek kada svijeća i sunce jednako osvijetle lice korupcije, možemo govoriti o istinskom suočavanju s njenim posljedicama. Do tada, ostaje nam obavezna budnost i naša misao koja, iako ne pretenduje na konačnost, u sebi nosi snagu istine.