![]() |
||||
Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt |
Bosniaks.Net
![]() |
||||
![]() |
Kolumne
![]() Bebe na meti zločinačke genocidne politike i ratnih zločinaca /Foto: Screen shot/ GENOCID NAD NEROĐENIMA
U kostima roditelja rat, u neuronima djece plava tišina Porodilišta su bila improvizovana, a inkubatori pokriveni ćebadima da ne propuštaju strah. Dok su majke u osmom mjesecu trudnoće drhtale od detonacija i umirivale nerođene glasovima prepuklim od gubitaka, oblikovali smo se pod zvukovima sirena. A trebale su nam uspavanke. Odrasli smo u vremenu gdje nije bilo prostora za pitanje: jesmo li dobro? Naučeni da budemo zahvalni što smo živi, ali niko nije mjerio kako smo živi.
Naša neurodivergencija nije anomalija. Ona je pejzaž poslijeratne biologije, ali smo ostali nepripremljeni. Našim tišinama su riječi bile preteške, a majci i danas ne znamo reći volim te. Djeca sirena su danas odrasli sa socijalnim maskama i to je njihov bijeg od slobode (Fromm). Sloboda dolazi s ožiljcima koje još nismo imenovali. Autizam, ADHD, disocijacija, u drugim društvima nisu tabu teme nego se promatraju kroz integracije i podrške. U Bosni i Hercegovini to su neizrečene dijagnoze kolektivne traume. I nosimo je, generacijama. Nisu nestajale generacije nego i razvojne faze. Nismo samo izgubili domove, izgubili smo regulaciju emocija, sigurnost dodira i svijest da je sutra moguće. I ta trauma nije prestala '95. Ona se ugnijezdila u obrazovnim sistemima koji ignorišu neurorazličitost u zdravstvenim sistemima koji ne razumiju tihe posljedice terora. Danas, dok se ratna retorika ponovo uspinje, vidiš kako se aktivira epigenetski alarm, a pogođene su najmanje tri generacije. Profili na mrežama, statusi prepuni nesanice, osjećaj prijetnje, najave šehidskih odlazaka... Kao da i nije stalo. Pazi snajper samo fali. Il' ne fali, ima ovih punoglavaca što ego pumpaju, vole kad miriše na krv. Ima takvih i u institucijama. Rođeni pod opsadom, utišanog djetinjstva i nerođenog mira, nosimo traumu u naslijeđe. Tišinom oblikovani, emocijom sputavani u utrobi postasmo žrtve genocida. A ni udahnuli nismo. Naši intelektualci nose duboke terete (Ibraković), borbe bi bile snažnije za domovinu da nema vlastitih (Kovačić). Zato ova tema nije samo o nama. O ovome treba da govore akademska zajednica, predstavnici u politici, ambasadori... Ovdje je riječ o dokazivom pokušaju brisanja generacija, o ciljanom napadu ne samo na živote, već na kontinuitet postojanja, na buduće majke i očeve, na gene i psihu. To je i pitanje genocidne namjere, ne samo fizičke već i one koja seže do samog korijena samopercepcije. Genocid nad nerođenima i dalje se provodi. |