Petak, 16. maja 2025.: Dana, u toplom i mirisnom maju, zajedno sa Safetom i mojom sestrom Azeminom, posjetio sam dragocjeni džemat Čelić kod Brčkog – mjesto gdje se, na raskršću duhovne predanosti i rodne zemlje, rađa ono što bismo mogli nazvati srce posavske Bosne. Dočekao nas je glavni imam Džemal ef. Šadić sa predsjednikom Medžlisa Salih-begom – s osmijehom, pažnjom i toplinom domaćina koji zna šta znači dočekati gosta kao brata.

U ovom mjestu, gdje se ezani prepliću sa pjesmom ptica i mirisom jagoda, osjetio sam ono što čovjek najčešće prepozna tek kad dođe na rub zaborava – snagu naroda da čuva vjeru, zemlju i dostojanstvo u tišini, bez galame, ali s čvrstinom. Čelić, ta bistra posavska općina, nije samo poznata po svojim jagodama – iako bih se danas mogao zakleti da su to najslađe jagode koje sam ikad probao – nego i po ljudima koji su bili stubovi naše države, naše vjere i našeg otpora.


Rahmetli general Hazim Šadić, komandant 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, simbol je upravo tog spoja: borca i mudraca, domoljuba i čovjeka naroda. Njegovo ime danas živi ne samo u vojnim analima, nego u poštovanju koje ljudi ovdje nose u očima. Takvi ljudi ne umiru – oni postaju dio narodne duše.

Ali danas, petkom – danu džume, kada se duše otvaraju kao latice – Čelić je mirisao drugačije. Džemal ef. me pozvao da dođem danas, a ne prošle nedjelje, kako ne bih, kao prošle godine, propustio sezonu jagoda. A da je znao koliko će me ganuti ta jednostavna ljepota – nepregledne lijehe u kojima se crveni voće koje nije samo plod zemlje, nego i marljivosti, predanosti i vjere – bio bi ponosan. I ne samo na jagode, nego i na džemat koji s ljubavlju njeguje i zemlju i dušu.


Održao sam hutbu i imamio džumu namaz – osjećajući mir među ljudima, povezanost s njihovom svakodnevicom, i spokoj koji dolazi kad čovjek zna da nije sam u borbi da sačuva ono što je sveto: vjeru, zemlju i zajedništvo.

Na kraju, upoznao sam baštovana Mijagu i njegovu vrijednu suprugu Azru. Ispod guste krošnje jagoda, u hladu njihove ljudskosti, poslužen jagodama “do mile volje”, pomislio sam: Ovo nije običan džemat. Ovo je bosanska basma – ispisana rukom vjere, baštom nade i osmijehom domaćina.

U Americi sam osamdesetih godina posjećivao plantaže jagoda – ali ni jedna nije mirisala kao lijehe u Čeliću. Jer ovdje jagoda ne raste samo iz zemlje, nego i iz duše naroda. A taj miris – taj slatki miris – ne može se prenijeti riječima. Mora se doživjeti.


Slušao sam priče tih posavskih gorštaka s oduševljenjem, osluškujući tihe glasove što nose dubinu života i jednostavnost mudrosti. Nisu to bili govori učeništva ni političke retorike – to su bile riječi ljudi koji dan počinju s molitvom, a završavaju sa zahvalnošću, bez mnogo jadikovki, ali s puno srca. Kažu mi, gotovo jednoglasno, gledajući me iskreno i srčano: “Mi smo zadovoljni s onim što nam je Svevišnji Allah darovao – zemlja rodi, jagoda miriše, djeca rastu. Samo neka ne bude više onih poplava kao ...

Ali onda zastanu, pogledaju u stranu, kao da traže riječi koje neće nikoga uvrijediti, ali koje moraju biti izgovorene. “Međutim, nismo zadovoljni s onima od kojih smo očekivali više… više pažnje, više razumijevanja, više prisustva. Osjećamo da smo zaboravljeni, reisefendija. Ne bi tako trebalo biti.”

I nisu to riječi gnjeva, već riječi tuge. Tuge koja ne traži milostinju, nego dostojanstvo. Tuge naroda koji zna da vrijedi, ali se ne prodaje za aplauz. Tuge onih koji su navikli na tišinu, ali ne na zaborav.

Pa me mole, iskreno i ljudski: “Voljeli bismo, reisefendija, da ako ikada budete sjeli na kahvu s Bakirom Izetbegovićem – a vi to možete – kažete mu da dođe u Čelić. Nije nikada bio, a trebao je.”

Šutio sam. Jer nisam siguran da će biti te kahve. I ako bude, hoće li biti vremena, hoće li biti otvorenosti?


Ali evo, kao što su mi oni predali svoj emanet, ja ga sada predajem dalje – javno, odgovorno i bratski:

– Bakire, posjeti Čelić!

Posjeti narod koji ti neće tražiti ništa više od poštovanja. Posjeti zemlju čije jagode rastu kao što rastu dova u suznoj seždi. Posjeti džemat koji pamti i one koji su došli – i one koji nisu. Posjeti Posavinu, ne da bi govorio, nego da bi slušao. Jer u Čeliću se ne govori mnogo, ali se sve zna. I sve se pamti.

I znaj, Bakire – u svakom plodu ovih lijeha, u svakom osmijehu djece među redovima jagoda, i u svakoj kahvi pod starom šljivom – čeka se tvoja ruka, ne kao političara, već kao sina Bosne.

Čelić ne traži mnogo. Traži samo da ga vidiš. Jer on vidi tebe. I čeka.