Decenije promatranja i iskustva otkrivaju gorku istinu: Rusofilija kod Srba nije zasnovana na historiji, već na mitologiji, ne na stvarnim savezima već na projekciji želja. Ruski ambasadori u Beogradu ponašaju se kao namjesnici, a ruske firme kao okupatori — van domašaja zakona, iznad naroda i vlasti. U tom smislu, srpski lideri ponizno podnose izvještaje u Deligradskoj 32, kao da je to dužnost, a ne sramota.

Oni koji pamte u Srba, sjećaju se trenutaka kada je Aleksandar Konuzin na Beogradskom bezbjednosnom forumu zavapio: - Ima li ovdje Srba? Bila je to poruka iz Kremlja, prezirna i jasna — Srbin si samo ako si ruski vojnik. Bio je to trenutak kad su mnogi Srbi prestali da vjerujem u bratstvo koje zahtjeva pokornost.

I nije to počelo jučer. Još u vrijeme Karađorđa, kada je Prota Mateja molio za pomoć, Rusija je hladno odgovorila da su joj Turci tada bili bliži prijatelji. Ni Sanstefanski mir, pisan perom ruskih diplomata, nije bio pisan za Srbiju, već Bugarsku. Čak su i Otto Bizmark i Đula Andraši dali više Srbiji nego car Aleksandar II. Historija je neumoljivo jasna, ako se ima hrabrosti da se pročita.

I u 20. stoljeću, Rusija je trgovala Srbijom. Izdala ju je 1908. za Dardanele. Naoružavala je hrvatsku vojsku devedesetih. Šutila je 1999. kada su padale bombe. A kada je Putin povukao ruske trupe sa Kosova, nisu ostali ni tragovi “bratske” obrane. „Srpske svetinje“ čuva NATO, a Kremlj priča priče.

Jasno je: Moskva Srbe vidi kao potrošni materijal u svojoj partiji šaha sa Zapadom. Pomažu kada je jeftino, izdaju kada je skupo. A srpski političari, u vječitom snu o slovenskom bratstvu, glume neutralnost dok šalju djecu na koledže u London, liječe se u Švicarskoj i štede u Frankfurtu.

Istina je surova: Srbija nikada nije bila, niti će ikada biti, strateški prioritet Moskve. Za njih su Srbi "polezni pridurok" (“korisni idioti”), zgodni za propagandu, nikada za partnerstvo. Vojnopolitički savez sa Rusijom je geografski nemoguć, a simbolički suicidan. Rusofilstvo, koje je nekada bilo duhovna veza, danas je politička samoprevara.

Nekada su Srbi vjerovali da ih je historija izdala. Danas znaju: Srbi su izdali sami sebe — vjerujući da je tuđa imperija njihov spas. Kao i Pašić, suvremeni srpski rusofili igraju igru s više stolica. A srpski narod, zbunjen i osiromašen, još čeka “tajno oružje” iz Sibira koje nikada neće stići.

U mojim memoarima ostat će zabilježeno: Srbi nisu ugroženi zbog neprijatelja, već zbog prijatelja u koje su previše vjerovali. I samih sebe, jer nikada nisu dovoljno cijenili sebe. Jer, kako se kaže nihil sub sole novum — ništa novo pod suncem. Samo stare zablude, upakovane u nove laži.

Pouka i poruka našim Srbima – komšijama i susjedima: - Nikad nemojte zanemariti „malu bolest“, „malu vatru“, „malog neprijatelja“ i „malu mudrost“ – makar dolazila i iz „male“, ali prkosne od sna – Bosne ponosne.

Lijepi pozdrav!