Hapšenje Slobodana Miloševića i njegovo prebacivanje u Haški tribunal zasigurno je bio historijski događaj ne samo za naš region već i za cijeli svijet.

Smrt u haškoj ćeliji i pokušaj oslobađanja Miloševića odgovornosti za genocid unutar haškog tužilaštva je obilježilo ovo suđenje. Objašnjavajući u intervjuu svoj personalni sukob sa Karlom Del Ponte, njezin zamjenik G. Bluit je naveo da je zajedno sa Džefrijem Najsom bio protiv da se u optužnicu, protiv Miloševića uopšte uvrsti tačka za genocid.

Ovu izjavu je dao odmah nakon presude suda pravde 2007. želeći tako da pohvali sebe i Najsa kako su bili u pravu kada su pokušavali zaustaviti del Ponte na Haškom sudu da ne podiže optužnice protiv Miloševića za Srebrenicu i još niz drugih opština za genocid i na ovaj način samohvale sebe i tužioca Najsa u intervjuu je sramno podržao sudije Suda pravde što su nisu presudili direktnu odgovornost Srbije.

Florens Hartman i drugi uposlenici suda u Hagu su godinama detaljno i dramatično pisali i opisivali kako je Džefri Najs zahtijevao u sredini postupka protiv Miloševića odustajanje od optužnice za genocid u Srebrenici i za opsadu Sarajeva, čime bi praktično optužnica protiv Miloševića za BiH, bila skrnavljena i ozbiljno poljuljana sa vrlo vjerovatnim ishodom oslobađajuće presude.

Na posljednjem brifingu kada je odbijen Najsov prijedlog za izbacivanjem Srebrenice iz optužnice u toku suđenja protiv Miloševića, ključna osoba tužilačkog menadžmenta, da bi osujetila Najsovu namjeru je postavila jednostavno pitanje Džefri Najsu “Zašto želiš izbaciti Srebrenicu, a ne npr. Foču? (optužnica je teretila Miloševića za genocid u 8 opština, među kojima je i Foča)“.

Nakon toga Srebrenica je ostala u optužnici i međupresudom sudskog vijeća nakon izvođenja dokaza optužbe je potvrđeno da postoji dovoljno dokaza da se Milošević može smatrati odgovornom za genocid u opštinama BiH uključujući i Srebrenicu. Međupresuda je ključni dokaz ispravnosti stava menadžmenta i većine tužilaca iz tima i dokaz da Najsova i Trompova podvala nije uspjela.

Milošević je umro nakon međupresude koja je historijska u raskrinkavanju pomenutog dvojca. Izbacivanje optužnice za Srebrenicu bi tada imalo i direktnu refleksiju na proces pred Sudom pravde u našoj tužbi protiv Srbije, odnosno da je Najs uspio u sredini postupka odustati od optužbi za genocid za Srebrenicu.

Poslije smo vidjeli da je Srebrenica bila ključ da sud pravde proglasi Srbiju odgovornu za nespriječavanje genocida u Srebrenici. Bez Srebrenice i utvrđenog genocida pred Tribunalom u Hagu ne bi bilo ni presude Suda pravde što su Najs i Tromp itekako znali kada su radili sve da se slučaj Milošević ”očisti” od optužbi za genocid u Srebrenici i drugim opštinama.

I tako indirektno pokušali potvrditi NIOD izvještaj koji negira genocid i odgovornost Srbije i Miloševića. Trebalo je negatorski narativ NIOD izvještaja prenijeti u suđenje Miloševiću, ipak dvojac Tramp-Najs nije uspio.

Šta je ponukalo Najsa da tako nastupa, odnosno da bude protiv podizanja optužbi za genocid protiv Miloševića, a zatim u sredini suđenja da od glavne tužiteljice traži odustajanje od dvije glavne optužbe (Srebrenica i Sarajevo)?

Smatra se da je dolazak Nevenke Tromp u tim tužilaštva u predmetu Milošević, pokrenut direktno iz NIOD-a, posredstvom “holandske veze”, jednog od autora NIOD izvještaja, ključ za razumijevanje pokušaja rušenja slučaja Milošević pred Tribunalom u Hagu.

NIOD izvještaj je oslobodio Srbiju i Miloševića odgovornosti za genocid u Srebrenici i što je najvažnije NIOD izvještaj i dan danas negira postojanje genocida u Srebrenicu, jer u 9000 stranica ne koristi termin genocid, nego ubistva, masovna ubistva, streljanja, osveta velikih razmjera itd.

Poslije će NIOD finansirati objavljivanje Trompove knjige o suđenju Miloševiću kao nedokazanom genocidu.

Smatra se da je krajnja namjera “dvojca“ bila da se Milošević, a samim tim i Srbija oslobodi od bilo kakve umiješanosti u zločin u BiH pred sudom pravde u tužbi BiH protiv Srbije, što je NIOD već kroz svoj izvještaj i utvrdio.

Optužnica tribunala iz Haga protiv Miloševića je apsolutno teretila Miloševića za genocid u BiH i Srebrenici i NIOD izvještaj te 2002. godine, objavljen u momentu početka suđenja Miloševiću je najozbiljnije potkopao suđenje o čemu postoje desetine međunarodnih analiza i međunarodnih medijskih objava.

Britanski institut za mir i mirovno izvještavanje (“Institut for peace&peace reporting” iz Londona – IWPR) je objavio: “Nalaz NIOD koji će imati najveće međunarodne implikacije jeste gotovo sigurno negiranje u izvještaju da je Beograd imao bilo kakvo značajnije učešće u ubistvima i gdje se sva krivica prebacuje na komandanta VRS Ratka Mladića. To bi se moglo direktno odraziti na daljnji tok sudskog postupka koji se pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu vodi protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića”.

Jedan od najpoznatijih nizozemskih intelektualaca, publicista Chris Kuelemans, rekao je da je njegova reakcija na objavljivanje izvještaja NIOD-a bila ista kao i reakcija na vijesti o padu Srebrenice 1995.: “Bio sam potpuno zgrožen, pitao sam se ko su najveće žrtve u NIOD-ovom izvještaju i zaključio: „Traumatizirani nizozemski vojnici.“

Ekspresni dolazak Trompove iz NIOD u “tim Milošević” je i dokaz da je NIOD izvještaj trebao dobiti svoju validnost na tribunalu u Hagu rušeći optužbe protiv Miloševića za genocid u BiH i Srebrenicu. Danas i jučer “dvojac za kormilarom” ubjeđuje bh. javnost da sve nije izgubljeno i da se njima treba pokloniti povjerenje da se oni obračunaju da Srbijom u novom revizionom postupku pred Sudom pravde.

Iole malo bolji poznavaoci međunarodnog prava znaju da “dvojac bez kormirala” o tome zna upravo onoliko koliko piše u NIOD izvještaju; da nije bio genocid, da Srbija nije odgovorna, da Milošević i Karadžić nisu odgovorni, da je kriva ”bošnjačka strana” za rat u BiH, da su krucijalni prisluškivani razgovori ARBiH o genocidu u Srebrenici pod sumnjom i van realnog vremena, odnosno falsifikat itd. itd. (Analiza agencije Patria)