Da nije tragično, bilo bi zabavno. Ali pošto je i tragično i zabavno, ostaje nam da to tretiramo kako jedino i zaslužuje – kao tragikomediju s elementima historijske parodije. Gospodin Husnija Kamberović, inače samoprozvani sveštenik činjenica i bard „History Festa“, odlučio se ovih dana još jednom poigrati vatrom – što mu je, izgleda, postala akademska navika – izjavom vrijednom amaterske pozornice: „Od efendije Cerića se ograđivala i Islamska zajednica nekoliko puta.“

O, Husnija. Neka ti bude. Jer kao što stara arapska mudrost kaže – al-radhīlu la yurḍhal – osramoćeni nema stida. A kad se stid proda za grant, a moral razmijeni za pristup fondovima, ni riječi više ne znače što su nekad značile.

I zašto bi se Kamberović stidio? Pa nije lud da odbije…, naročito kad uz sebe ima profesionalnu relativizatoricu genocida poput Nevenke Tromp. Da je kojim slučajem postojala olimpijska disciplina u intelektualnom padobranstvu nad Srebrenicom, njih dvoje bi bili zlatni tandem. Zajedno su, kao pravi cirkuski par, uhvatili balans između "mišljenja s rezervom" i akademske kolaboracije, dok im ispod nogu zjapi ambis zločina koji – po njima – nije baš onako crn kako se priča.

Ali vratimo se „ograđivanju“. Ah, ta Islamska zajednica! Dva puta, kažeš, Husnija? Samo dva? Znači li to da sam ja dvaput gori od prosjeka? Jer, vidiš, ako se ogradila i od „Mladih muslimana“, onih čije su moralne vertikale bile stub opstanka naroda u najmračnijim vremenima, onda to više govori o vremenu i strahu, nego o ljudima od kojih se „ograđuješ“.

I neka si to rekao, Husnija, jer sad barem znamo da u tvojoj verziji historije vrijednost čovjeka mjeri brojem zvaničnih ograđivanja. Prava historiografija po mjeri grantova. Ne zna se više da li čitamo fusnote ili ugovore o financiranju.

A što se tiče tvoje igrarije sa „vezirstvom“ – da, bio sam „vezir“ u komunističko doba. I znaš šta? U ono vrijeme biti upisan značilo je biti prepoznat kao neko ko vrijedi. A ko nije bio upisan? Pa vjerovatno nije vrijedio ni da se zabilježi. Kao što ti, recimo, nisi upisan nigdje van svoje klike. Jer, koliko god se trudio, Husnija, „History Fest“ nećeš upisati u historiju. Historija će upisati tebe – ali ne kao autora, već kao fusnotu pod oznakom: „relativizator sumnjive motivacije“.

A kad smo kod vrijednosti – i ograđivanja – da te dodatno iznerviram: ponosan sam na svoju posjetu Kini. Da, toj Kini koja danas jedina šalje hranu Gazi, i to pod pratnjom borbenih aviona, jer ima hrabrosti da učini ono što cijeli Zapad, u svom humanitarnom kukavičluku, ne smije. Ako iko zna šta znači gledati u nebo i čekati hljeb spasa – to su Srebreničani. I ja.

A ti, Husnija, slobodno se dalje ograđuj. Samo pazi da se, od tolikih ograda, ne zarobiš sam u vlastitu misao.