Kolumne
TRAKA OKO SRCA
|
|
Autor: Samir 'Sam' Hadžalić
Objavljeno: 31. May 2025. 10:05:34
Traka oko srca je svjedočanstvo o tišini koja je prethodila zločinu, o boli koja još uvijek nije minula, i o traci koju više ne nosimo na ruci, već u sebi. Ovo je zapis za one koji su nestali, za one koji pamte, i za budućnost kojoj dugujemo istinu. (Samir Hadžalić)
U povodu 31. maja – Dana bijelih traka, dana kada su 1992. godine nesrpski stanovnici Prijedora bili primorani da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima, a sebe bijelim trakama oko ruke – donosim tekst koji nije samo sjećanje, već zavjet. Traka oko srca je svjedočanstvo o tišini koja je prethodila zločinu, o boli koja još uvijek nije minula, i o traci koju više ne nosimo na ruci, već u sebi. Ovo je zapis za one koji su nestali, za one koji pamte, i za budućnost kojoj dugujemo istinu.
Bijela traka nije bila samo komad platna. Nije bila obični znak, vezan oko ruke radi prepoznavanja. U Prijedoru, u proljeće 1992. godine, bijela traka bila je naredba. Naredba da se izdvojiš, da budeš označen, da budeš ponižen. Bila je tiha presuda izrečena bez krivnje, bez suđenja, bez prava da se išta kaže u svoju odbranu. Bila je znak da više ne pripadaš.
Tih dana bijela boja prekrila je grad. Nije to bila bjelina mira, već bjelina prikrivanja. Kao da se grad pokušavao oprati od onih koji su u njemu rođeni, koji su ga voljeli i davali mu dušu. Na prozorima su visili bijeli čaršafi, kao da su se kuće same predale. Na rukama bijele trake, kao mete bez riječi. Na ulicama tišina, ona teška, opasna tišina koja dolazi kad nestane povjerenja, kad se pogledi počnu izbjegavati. Strah je šutio iza zatvorenih vrata, a neka vrata ostala su zauvijek otvorena. Ljudi su nestajali bez traga. Porodice su nestajale bez oproštaja. Niko nije imao vremena da izgovori posljednju riječ.
Oni koji su dolazili na ta vrata nisu dolazili s dobrom namjerom. To se znalo i bez riječi. Znalo se po muklom pogledu komšija, po prozorima koji su ostajali zatvoreni. Po šutnji. Po odsustvu. Bijela boja tada nije označavala čistoću. Označavala je tišinu pred oluju, naredbu pred zločin, kraj jedne sigurnosti i početak nečega čije ostatke u nekom drugom obliku osjećamo i danas. Početak brisanja prisustva, identiteta, postojanja.
Bijela traka nije označavala samo drugačije. Ona je bila nalog za brisanje. Iza nje su ostajali dječiji glasovi koje je prekinula komanda, školske torbe koje više niko nije nosio, fotografije na zidovima koje niko više nije gledao, riječi koje su ostale u grlu. Ostala su i imena koja se više nisu smjela izgovoriti.
Danas, više od trideset godina kasnije, bijela traka više se ne nosi na ruci. Oni koji su preživjeli, oni koji su ostali da pamte, nose je dublje. Vežu je oko srca. Jer postoje rane koje nisu vidljive oku, ali ih tijelo i duša pamte. Nisu sve tišine prošle. Nisu svi glasovi vraćeni. Nisu svi koraci završili tamo gdje su pošli.
Traka oko srca danas je svjedočanstvo. Svjedočanstvo da nismo zaboravili. Da pamtimo imena onih koji su odvedeni. Da znamo kojim putem su otišli. Da se sjećamo pogleda koje nismo stigli uhvatiti, ruku koje više nisu bile tu. I da priznajemo sebi ono najteže – da se tada nismo usudili reći više. Možda nismo znali kako. Možda nas je bilo strah. Možda smo šutjeli nadajući se da neće trajati dugo.
Ali sada govorimo. Sada pišemo. Sada se sjećamo. Ne na koži, već u srcu. Sjećanje nije slabost. Sjećanje je otpor. Otpor zaboravu, otpor nepravdi, otpor ravnodušnosti.
Bijela boja jeste, ali više nije nijema. Sada govori kroz nas. Govori kroz riječ, kroz stih, kroz suzu. Govori istinom.
Nije to bila obična traka.
Niti su to bile obične ruke na koje je stavljana.
Nije to bio samo komad platna.
Bile su to riječi koje nikada nismo izgovorili.
Imena zauvijek ušutkana.
Dječiji glas prekinut komandom.
Kućna vrata ostala širom otvorena.
Sve je tada bilo bijelo.
Zidovi, prozori, pogledi, tišina.
Kao da se grad pokušavao oprati od vlastitih ljudi.
Jedni su otišli – zauvijek.
Drugi su ostali – da pamte.
A mi koji još dišemo,
vezujemo tu traku oko srca.
Da ne zaboravimo ruku koju nismo stigli uhvatiti,
ni glas koji više nikada nećemo čuti.
Traka bijela, ali nikada nijema –
jer je oko srca vezana.
©Samir ‘Sam’ Hadžalić, 2025
samhadzalic.wordpress.com
Napomena autora:
Ovaj tekst nije usmjeren protiv bilo kojeg naroda. Ne nosi osudu kolektivnog identiteta, već svjedoči o boli, šutnji i nepravdi koju su pretrpjeli nevini ljudi.
Da bismo pamtili. Da bismo razumjeli. I da se nikada više, nikome, ništa slično ne ponovi.
U povodu 31. maja – Dana bijelih traka, dana kada su 1992. godine nesrpski stanovnici Prijedora bili primorani da obilježe svoje kuće bijelim čaršafima, a sebe bijelim trakama oko ruke – donosim tekst koji nije samo sjećanje, već zavjet. Traka oko srca je svjedočanstvo o tišini koja je prethodila zločinu, o boli koja još uvijek nije minula, i o traci koju više ne nosimo na ruci, već u sebi. Ovo je zapis za one koji su nestali, za one koji pamte, i za budućnost kojoj dugujemo istinu.
Bijela traka nije bila samo komad platna. Nije bila obični znak, vezan oko ruke radi prepoznavanja. U Prijedoru, u proljeće 1992. godine, bijela traka bila je naredba. Naredba da se izdvojiš, da budeš označen, da budeš ponižen. Bila je tiha presuda izrečena bez krivnje, bez suđenja, bez prava da se išta kaže u svoju odbranu. Bila je znak da više ne pripadaš.
Tih dana bijela boja prekrila je grad. Nije to bila bjelina mira, već bjelina prikrivanja. Kao da se grad pokušavao oprati od onih koji su u njemu rođeni, koji su ga voljeli i davali mu dušu. Na prozorima su visili bijeli čaršafi, kao da su se kuće same predale. Na rukama bijele trake, kao mete bez riječi. Na ulicama tišina, ona teška, opasna tišina koja dolazi kad nestane povjerenja, kad se pogledi počnu izbjegavati. Strah je šutio iza zatvorenih vrata, a neka vrata ostala su zauvijek otvorena. Ljudi su nestajali bez traga. Porodice su nestajale bez oproštaja. Niko nije imao vremena da izgovori posljednju riječ.
Oni koji su dolazili na ta vrata nisu dolazili s dobrom namjerom. To se znalo i bez riječi. Znalo se po muklom pogledu komšija, po prozorima koji su ostajali zatvoreni. Po šutnji. Po odsustvu. Bijela boja tada nije označavala čistoću. Označavala je tišinu pred oluju, naredbu pred zločin, kraj jedne sigurnosti i početak nečega čije ostatke u nekom drugom obliku osjećamo i danas. Početak brisanja prisustva, identiteta, postojanja.
Bijela traka nije označavala samo drugačije. Ona je bila nalog za brisanje. Iza nje su ostajali dječiji glasovi koje je prekinula komanda, školske torbe koje više niko nije nosio, fotografije na zidovima koje niko više nije gledao, riječi koje su ostale u grlu. Ostala su i imena koja se više nisu smjela izgovoriti.
Danas, više od trideset godina kasnije, bijela traka više se ne nosi na ruci. Oni koji su preživjeli, oni koji su ostali da pamte, nose je dublje. Vežu je oko srca. Jer postoje rane koje nisu vidljive oku, ali ih tijelo i duša pamte. Nisu sve tišine prošle. Nisu svi glasovi vraćeni. Nisu svi koraci završili tamo gdje su pošli.
Traka oko srca danas je svjedočanstvo. Svjedočanstvo da nismo zaboravili. Da pamtimo imena onih koji su odvedeni. Da znamo kojim putem su otišli. Da se sjećamo pogleda koje nismo stigli uhvatiti, ruku koje više nisu bile tu. I da priznajemo sebi ono najteže – da se tada nismo usudili reći više. Možda nismo znali kako. Možda nas je bilo strah. Možda smo šutjeli nadajući se da neće trajati dugo.
Ali sada govorimo. Sada pišemo. Sada se sjećamo. Ne na koži, već u srcu. Sjećanje nije slabost. Sjećanje je otpor. Otpor zaboravu, otpor nepravdi, otpor ravnodušnosti.
Bijela boja jeste, ali više nije nijema. Sada govori kroz nas. Govori kroz riječ, kroz stih, kroz suzu. Govori istinom.
Nije to bila obična traka.
Niti su to bile obične ruke na koje je stavljana.
Nije to bio samo komad platna.
Bile su to riječi koje nikada nismo izgovorili.
Imena zauvijek ušutkana.
Dječiji glas prekinut komandom.
Kućna vrata ostala širom otvorena.
Sve je tada bilo bijelo.
Zidovi, prozori, pogledi, tišina.
Kao da se grad pokušavao oprati od vlastitih ljudi.
Jedni su otišli – zauvijek.
Drugi su ostali – da pamte.
A mi koji još dišemo,
vezujemo tu traku oko srca.
Da ne zaboravimo ruku koju nismo stigli uhvatiti,
ni glas koji više nikada nećemo čuti.
Traka bijela, ali nikada nijema –
jer je oko srca vezana.
©Samir ‘Sam’ Hadžalić, 2025
samhadzalic.wordpress.com
Napomena autora:
Ovaj tekst nije usmjeren protiv bilo kojeg naroda. Ne nosi osudu kolektivnog identiteta, već svjedoči o boli, šutnji i nepravdi koju su pretrpjeli nevini ljudi.
Da bismo pamtili. Da bismo razumjeli. I da se nikada više, nikome, ništa slično ne ponovi.
