U dubini duše, gdje osjećaji ne slijede razum, i gdje logika gubi svoju snagu, rađa se jedna unutrašnja iskra sukoba, onaj lagahni drhtaj koji narušava ravnotežu između sigurnosti i sumnje. Postoje trenuci kada napravim grešku (namjerno ili nenamjerno), tad kajanje postaje saveznik sramežljivosti, sa jednom rukom koja se povlači u prošlost, a drugom koja se gura ka budućnosti; tiha, ali beskompromisna borba sa samim sobom. Ali kada učinim dobro djelo, ili kada neki gest dobije svjetlost ispravnosti, tada se pojavljuje sjenka straha; da li je bilo iskreno ili samo scena stvorena za tuđe oči, za pažnju drugih?! Ta sumnja se suočava sa radošću poput vjetra koji podiže prašinu nesigurnosti na čvrstom tlu svijesti, ostavljajući me negdje između osjećaja trijumfa i zabrinutosti za dubinu mojih namjera.

Oba slučaja imaju subjektivne reminiscencije, koje, uprkos razlikama među njima, čine da se osjećam kao da hodam po tankoj žici između dvije stijene, s neizmjernim ponorom ispod mojih koraka. Tanka žica, zategnuta između dva svijeta; onog koji sam ostavio iza sebe i onog koji me čeka ispred. Svaki korak je uravnotežen napor, izazov između straha i hrabrosti, gdje čovjek nema ni krila da leti, niti garanciju da neće skliznuti. Ispod mene se otvara neizmjerni ponor, praznina osjećaja i misli, gdje me nesigurnost stavlja na kušnju sa svakim pokretom, na svakom koraku. Između tih dviju stijena, gdje me prošlost doziva, a budućnost izaziva, ja sam samo putnik svijesti, tražeći put koji se ne vidi jasno, ali osjećam da postoji.

Stijena ostavljena daleko iza leđa više me ne obuzima nostalgijom, niti me mami kajanjem, ali njeno prisustvo u sjećanju ostaje kamen iskušenja, neko svjedočanstvo puta koji sam prošao. Daleko ispred, druga stijena me doziva, ali sjena nesigurnosti me ipak prati, čineći moj sljedeći korak pokušajem između povjerenja i sumnje. Nemam snagu da idem dalje od nade, nemam razlog da sumnjam u ispravnost puta, ali znam da svako postignuće nije ništa drugo do odobrenje božanske milosti, dozvola Onoga koji vodi moju sudbinu. U ovoj unutrašnjoj napetosti, koračanje po žici nije samo izbor, već odgovornost prema sebi i svemu što me doziva naprijed, na sastanak.

Ovaj osjećaj (bez obzira koliko se podudara ili ne sa vašim osjećajima) plaši me u vezi s mojim željama za sebe i daje mi veliku nadu u vezi sa Božijim određenjem za mene. To je unutrašnji potres, pokušaj pomirenja dvaju suprotnih stanja; želje za afirmacijom i straha od osude. Ovaj sukob nije samo intelektualni, već i emocionalni, sposoban da poljulja temelje samopouzdanja. Biti cijenjen je prirodna aspiracija, ali jednako prirodan je i strah da ta procjena možda nije iskrena ili da može dovesti do nesporazuma, što na posletku bi ispala suprotna očekivanju. To je nerazdvojna dilema čovjeka, krhka ravnoteža između povjerenja i sumnje, između težnje ka postizanju i oklijevanja da se ne razočara. Ali na ovom putovanju, kada je vlastita sigurnost neizvjesna, božansko određenje je svjetlost koja daje red i smisao, odredba koja ne traži odobrenje svijeta, već samo istinski osjećaj duše.

Kada se nešto dogodi unutar nas, bilo da je greška ili ispravno, postoji prirodna napetost koja traži procjenu i razjašnjenje. Ali kada razum ne može u potpunosti sagledati osjećaj, on ostaje neriješen, neizrečen i stvara ponor unutar čovjeka, u grudima i mislima; prostor gdje se sigurnost koju imamo o sebi uzdrma. Zato je ovaj unutrašnji sukob, ova nemirna osjećanja, poput tanke žice između dvije visoke stijene, gdje je svaki korak čin povjerenja i rizika. Unutar čovjeka postoji tiha borba, gdje um pokušava dešifrirati osjećaje, ali osjećaji ne pristaju uvijek da budu razotkriveni.

To je nejasan sudar između istine i sumnje, gdje svaki pokušaj razjašnjenja ostavlja trag nesigurnosti. Kada razum ne uspijeva dati potpun oblik osjećaju, on ostaje netaknut, lebdeći; otvorena enigma u dubini duše. U toj unutrašnjoj sjeni, gdje se sigurnost ljulja, a samopouzdanje puca poput krhkog kristala, nemirna osjećanja nisu samo briga, već nužan izazov. Zato je ovaj unutrašnji sukob, ova nemirna osjećanja, poput tanke žice između dvije visoke stijene, gdje je svaki korak čin povjerenja i rizika. I tako, na tankoj žici koja povezuje dvije obale unutarnjeg svijeta, čovjek hoda po njoj, oslanjajući se na povjerenje koje ne može dokazati i strah koji ne može izbjeći.
Pokajanje i sramežljivost sudaraju se poput suprotnih valova u moru svijesti, gurajući čovjeka daleko od buke svijeta, ka onoj intimnoj tišini, gdje svaka misao zvuči jasnije, bistrije. Ovo nije igra privida, niti privremeni čin samokritike, ne, ovo je iskreno putovanje ka sebi, suočavanje bez maski sa posljedicama naših izbora. Kajanje nije samo žaljenje; to je zračenje koja osvjetljava najmračnije kutke duše, dajući oblik onim istinama koje su se ranije tresle u sjenkama. Ono ne uništava prošlost, već je pretvara u vodič, dok sramežljivost stoji kao stražar pored njega, čuvajući našu čast i predanost da ovo putovanje ostane čisto, istinito.

Sramežljivost stoji kao nevidljivi čuvar, budnost koja štiti dušu od samozadovoljstva, od krajnjeg samoponiženja. On nije samo oklijevanje, niti ograničenje; to je ravnoteža koja čuva dostojanstvo čovjeka u surovim suočavanjima sa plitkostima i uzaludnostima koje ga okružuju, a koje je još ranije prepoznao kao takve. Kada se sramežljivost i pokajanje sretnu, rađa se nada koja ne dolazi izvana, već iz same dubine čovjeka; umirujuće povjerenje, sa pozivom da svaka prošla greška nije vječna kazna, već poglavlje koje se može osvijetliti. Ali i vjetlost ne dolazi samo izvana, niti samo iz odobrenja svijeta; ona može izbiti iznutra, kada čovjek sebi dozvoli da razumije, prihvati i nauči.
Zadovoljstvo i strah hodaju rame uz rame, stvarajući tihu napetost između trijumfa i sumnje. Kada učinimo nešto dobro, kada naši postupci poprimaju oblik vrijednosti i smisla, unutar nas se rađa nečujan drhtaj; da li je to iskreno, ili samo odraz nas samih u očima drugih? Strah od licemjerja nije slabost, već unutarnji podsjetnik da svaki čin mora nositi težinu istinitosti. Ta moralna svijest je ono što odvaja čovjeka od praznih postupaka, tjerajući ga da se zapita da li je njegov put osvijetljen svjetlom čistih namjera, ili sjenkama odobravanja svijeta.

Zbog dobrog djela zadovoljstvo je blistavo, ali sjenka sumnje klizi pored njega, stavljajući nas pred ogledalo gdje se naši motivi ispituju pod oštrijim i jasnijim svjetlom. Ispravan postupak može biti lijep na površini, ali naš uznemireni um pita; da li je to zaista bio odraz duše, ili samo slika stvorena da ispuni očekivanja drugih? Taj strah od sumnje nas podsjeća da dobrota ne leži samo u rezultatu, već u njenim korijenima; u iskrenosti namjere, u čistoći misli koja je generira. I tako, ta moralna tjeskoba, to preispitivanje sebe, drži nas podalje od lažnog samozadovoljstva, tjerajući nas da tražimo dubinu istine u svakom koraku što napravimo.

Unutrašnji izazovi su poput kamenja koje postavljamo sebi da bismo izgradili svoj put; teški, ali neophodni. Samo suočavanjem sa njima možemo razumjeti da dobrota nije prazan gest, već istinsko angažovanje koje zahtijeva iskrenost i moralnu težinu. Svaki postupak, svaka odluka, svaki korak odjekuje u našoj svijesti i izaziva nas da ne izgubimo njegov pravac. To je unutrašnja borba čovjeka; ne samo da odabere da čini dobro, već da se uvjeri da to dobro dolazi iz čistog i istinitog mjesta.
Na ovom krhkom putovanju, gdje se značenje i poruka isprepliću poput nevidljivih niti misli i osjećaja, čovjek se nalazi na najdelikatnijoj tački svog postojanja; između razuma koji nastoji strukturirati svijet s jedne strane, i duše s druge strane, koja ga doživljava u neobjašnjivoj dubini. Ova tanka žica, zategnuta između dvije udaljene stijene, nije samo prolazni put, već stalni test unutrašnje ravnoteže. Svaki korak na njoj je proživljena težina, istina urezana u njegovu svijest, svjedočanstvo koje ostaje u sjećanju vremena. Nema neprimijećenog koraka, nema postupka koji ne ostavlja trag; čovjek hoda po ovoj žici sudbine, svjestan težine svakog izbora, tišine svakog drhtaja, traga svake odluke koja ga vodi bliže nepoznatom, očekivanom.

Tanka žica, čvrsto zategnuta, naša krhka svijest, s težinom predanosti i povjerenja na sebi, koja nas traži da idemo naprijed, da napravimo još jedan korak, pa još jedan iza njega, još jedan, i tako redom, kako bismo stigli do stijene ispred, jer povratka nema. Zategnuta pod našim nogama nije samo prolazni put, već neizrečeno obećanje između prošlosti i budućnosti. Svaki korak na njoj je hrabra odluka, čin koji se ne može poništiti, stalni napor da se ide naprijed, bez povratka, bez sigurnosti, samo sa vjerom da će nas nepoznato odvesti tamo gdje treba. Napustiti stijenu iza sebe nije samo udaljavanje od jedne tačke, već svjedočanstvo rasta, prihvatanje prošlosti ne kao tereta, već kao temelja na kojem se gradi sljedeći korak. Ali taj korak, uprkos svojoj snazi i namjeri, ostaje neriješena dilema; kuda će nas odvesti? Da li je to nevidljivi most koji nas drži(?), ili je to nit povjerenja koja može zadrhtati pod našom težinom, ali nas vodi dalje.

Tjeskoba ostaje nevidljiva, ali sveprisutna; tihi drhtaj koji prati svaki dah, svaku misao, svaki pokret. Najblaži povjetarac može je uzburkati, baš kao i krhka sjena nad sviješću koja ne poznaje potpunu smirenost. U međuvremenu, snovi i nada, dva vrtloga koja podržavaju jedno drugo, ponekad izbjegavaju to učiniti; ponekad se sudaraju, čime poništavaju željenu vezu. Ali sve ostaje povezano neizbježnim ritmom; korak koji sada činim je suočavanje, izazov koji moram savladati, dok je sljedeći korak težina izazova koji me čeka. Nema puta bez izazova, nema hoda bez tereta; samo nastavak pokretanje između dileme i hrabrosti, između nesigurnosti i povjerenja; da bi se stiglo.

Sadašnji korak je osjetljiv, mukotrpan, oslonjen na tanku žicu koju jedva osjećamo pod prstima stopala, ali koja nas ipak drži. Dio žice ostaje iza, ostavljen u prošlosti, obilježen svakim prethodnim korakom, dok se drugi dio proteže naprijed, u smjeru gdje je pogled usmjeren sa odlučnošću i strahom. To nije samo hodanje; to je izazov protiv ravnoteže sjećanja, pokušaj da se ne vratimo unazad, da ne gledamo golim okom ono što je već iza nas, jer prošlost nam ne dopušta da je promatramo, već samo da je osjećamo. I premda se čini da su pokreti ruku u zraku samo neizrečena želja za letom, tijelo zna da nema krila za letenje; ono ima samo putovanje po ovoj žici, krhkoj liniji između dvije stvarnosti; onoga što je bilo i onoga što još nije.

Čudno je kako se čovjek ojača kada izgled pokazuje da je oslabljen, kako gubi privid sigurnosti kada ga svi vide kao nesalomivog; kako mu suza sja u oku kada ga drugi smatraju sretnim, kako mu radost buja u grudima kada ga svijet vidi kao tužnog. Snaga čovjeka se ne mjeri očima drugih, niti dojmom koji ostavlja na svijet. Ona je skrivena u onim unutarnjim trenucima kada se čini da se sve ruši, ali se zapravo nešto ponovno gradi unutar njega. Tuga se može sakriti iza osmijeha, radost može prikriti duboki umor duše, dok sigurnost može biti samo krhki okvir koji se drži silom, da se ne raspadne. Nitko ne zna tačno težinu koju svatko nosi, jer čovjekove bitke nisu toliko vidljive koliko svijet misli. Ali on zna; osjeća je u dubini sebe, u svojoj tišini, u nečujnom drhtaju trenutaka kada se sve čini da se ljulja, on se podiže. I upravo tamo, u toj tamnoj zoni između privida i istine, čovjek pronalazi snagu koja se ne pokazuje, ali ga drži nepokolebljivim.

Iza razmišljanja koja gradimo, iza riječi koje pokušavamo pronaći da objasnimo sebe, ostaje skrivena dubina, nevidljiva dimenzija duše koja vodi čovjeka izvan granica njegovog uma. To je osjećaj koji se ne može potpuno formulirati, snaga koja se ne može izmjeriti, ali koja ipak gura čovjeka naprijed, ka nečemu većem od njega samog, ka razumijevanju koje nije samo intelektualno, već egzistencijalno. Svaki korak na tankoj žici nije samo test hrabrosti, već približavanje neobjašnjivom, tihi susret sa zapisanim sudbinom, sa božanskim poretkom koji čini ovo putovanje mogućim.

Ta neobjašnjiva povezanost, ta tiha vjera, taj san koji ne nestaje, ta nada koja ostaje, temelji su na kojima se gradi naš hod po tankoj žici postojanja. Koliko god se čovjek kolebao između sumnje i sigurnosti, između straha i povjerenja, on ne hoda napušten; jer izvan njegove nesigurnosti, izvan drhtaja koji ga prati u svakom koraku, postoji veći poredak, milostiva ruka koja ga vodi naprijed, nevidljivo, nenametljivo, ali ga čeka na mjestu gdje svaki korak, svaki drhtaj, svaka misao ima svoj puni smisao.

Kada koraci postanu sigurniji, kada strah počne puštati korijenje na tlu prošlosti, čovjek dobija novi dar; vrijeme za razmišljanje, za refleksiju o putu koji je prošao. U toj stečenoj tišini on shvata da kolebanje vjere nije bila prijetnja, već iskušenje; blagi povjetarac koji nije došao da sruši temelje duše, već da ih ojača. Neke osjećaje treba proživjeti da bi se razumjeli, neke oluje ne govore riječima, već tišinom. I kada ta unutrašnja oluja traži da bude saslušana, ona ne traži osudu, niti opravdanje; samo prihvatanje, pogled bez predrasuda, istinu proživljenu s hrabrošću.

To je ona tiha zona naše unutrašnjosti, gdje misao nije dovoljna, a osjećaj nije dovoljan; gdje se sve što jesmo reflektuje ne samo u ogledalu uma, već i u ogledalu duše. To je mjesto gdje naši promašaji nisu samo prepreke, već kamenje iskušenja; gdje naši postupci nisu samo vanjski činovi, već svjedočanstva unutrašnje stvarnosti koja traži da bude shvaćena, prihvaćena, transformisana. Ništa što se događa unutar nas nije izolovano; jer u svakoj grešci, u svakom postignuću, mi smo potpuno prisutni, sa svim našim unutrašnjim sukobima, sa svim nemirima i snagom jedne duše koja ne prestaje tražiti svoju istinu.

To je nježan dodir na ranu svijesti, kajanje, unutarnja utjeha koja ne dolazi da izbriše grešku, već da je prihvati kao dio putovanja. Ono govori tihim glasom: “Ja sam čovjek, učim, mijenjam se.” Na ovom putu refleksije, sramežljivost nije strah, već mudra zaštita, podsjetnik na ono što treba čuvati sa predanošću. On ne zatvara čovjeka u samooptuživanje, već mu pomaže da zadrži svoje dostojanstvo, gurajući ga naprijed sa poštovanjem prema sebi. Duši nije dopušteno da se lako slomi, niti da se pokloni pred prošlošću, niti pred sadašnjošću, jer budućnost ne može pokleknuti u sadašnjosti. Kao takva, budućnost zahtijeva hrabrost, korake koji ne mogu klečati pred putem koji još nije utaban.
Dobrota sija kao unutarnje svjetlo, ali svako svjetlo ima svoju sjenku, tihi podsjetnik na greške iz prošlosti, na iskušenje prazne slave. Na ovom čovjekovom putovanju, zadovoljstvo dobrim djelom nikada nije odvojeno od refleksije o njegovoj namjeri. Strah od licemjerja prilazi poput sjenke koja mjeri svaki postupak tihim pitanjem; “Je li bilo istinito?” ili “Je li ostalo čisto?”. To je ta vječna borba između svjetla i sjenke, suočavanje koje ne dopušta lažno samozadovoljstvo, već traži dubinu iskrenosti. I upravo ta budnost, to stalno preispitivanje sebe, održava čovjeka živim u njegovoj svjesnosti, pažljivim na svakom koraku puta koji ga vodi ka Velikom susretu.