Kad se nešto pretvori u naviku, ono gubi sjaj, prestaje da pulsira i da se otkriva iznova; zatvara se u predvidivost, u mehaničku funkciju lišenu čuđenja. Navika, po svojoj prirodi, nije stvaranje već smirivanje tenzije između bića i stvari; ona je neprimjetna amputacija ushićenja, tiho nestajanje svjetlosti koja je nekada treperila u očima otkrovenja.
Ono što smo nekada doživljavali kao neponovljivu svečanost spoznaje, sa vremenom biva svedeno na pozadinu, na nešto što postoji, ali više ne zrači. Vidimo ga, ali ne gledamo. Prisustvujemo, ali ne sudjelujemo. Osjećamo, ali ne drhtimo. To je trag koji ostavlja navika, put koji vodi od ekstaze ka ravnodušnosti, od otkrovenja ka rutini.
A, kako se to dešava? Navika ne poznaje originalnost; njoj je bitnija upornost. Kao voda koja bez žurbe izdubljuje kamen, tako i navika neumorno izdubljuje osjećaj tajanstva. Svetost doživljaja nestaje, njegove dubine se pretvaraju u puku praktičnost, neponovljivost se umotava u formu ponavljanja. Svijet se polako svodi na upotrebu, na mjerilo koje ne mjeri vrijednost po unutarnjoj istini, već po vanjskoj potražnji, po tržišnoj procjeni.
I tada dolazimo do ključnog trenutka: vrijednost više nije ono što jeste, već ono što se može koristiti. Ljepota se gubi ako nema primjenu, tajna se poništava ako nije neposredno korisna. Umjetnost, misao, osjećaj; sve se to podređuje kriteriju efikasnosti, dok svijet oko nas postaje katalog stvari koje imaju svoju cijenu, ali gube svoju dušu.
No, postoji nešto što se odupire navici, nešto što izmiče pravilima ponavljanja i ostaje trajno svježe. To je mistika. To je ono što odbija da bude zarobljeno u oblik funkcije, ono što ne može biti svedeno na korisnost, što pulsira van granica rutine. Mistika je ono što uvijek dolazi neočekivano, što ne može biti potrošeno, jer se uvijek obnavlja i nadilazi samu sebe. U njoj, otkrovenje traje. U njoj, svetost opstaje. U njoj, život nije samo niz ponovljenih radnji; već rijeka koja ne teče dva puta istim tokom.
Mistična iskustva dolaze poput iznenadnog svjetla u sumrak, kao da se prvi put rađaju, ne ostavljajući trag prošlosti iza sebe. To je pogled koji ne stari, riječ koja ne vene, prisutnost koja ne biva usvojena, jer ono što je mistično nikada ne postaje rutina. Njihova vrijednost nije mjerljiva brojkama, ne može biti zamijenjena, prodana ili razmijenjena za bilo kakvu korisnost. Ona se ne troše. Ili, barem, čovjeku nije dat način da ih pretvori u upotrebni oblik. Zato ih tržište ne može uhvatiti, jer bi ih time uništilo, osušilo im izvornu svježinu, usmrtilo njihovu slobodu.
Baš zato, mistična iskustva ne pripadaju vremenu, već traju u prostoru trajne sadašnjice; u njima se boravi, ne kao gost, već kao stanar koji nikada ne posjeduje prostor, već ga neprekidno otkriva. Čovjek prepoznaje takve pojave po tome što ga one uvijek iznova zateknu nespremnim. Po tome što nikada nisu potpuno objašnjene, nikada do kraja “obrađene,” nikada iscrpljene. Mistika nikada ne postaje poznato u potpunosti, jer ono što može biti poznato do kraja, prestaje biti mistično.
I ta iskustva nisu velika, monumentalna, udaljena. Ne, ona se javljaju u nečemu naizgled jednostavnom; jedan iznenadni miris što probudi sjećanje, jedna tišina toliko duboka da u njoj odjekne vlastita misao, jedna blistava rečenica što se ureže u srž bića.
Mistika se ne troši. Čak ni kad se dotakne riječima, ona ostaje nedirnuta, neoštećena bilo kakvim pokušajem objašnjenja. Zato poezija, ljubav, smrt pripadaju toj sferi; one opstaju izvan dosega korisnosti, van dometa onih koji bi ih željeli uhvatiti, katalogizirati, označiti cijenom. One su ono što ne može biti potrošeno, jer ono što je mistično uvijek izmiče dodiru koji bi ga pokušao osvojiti.

***

Oduvijek je bila velika zagonetka kako sačuvati ono što se ne može istrošiti; onu vrijednost koja odbija da se pretvori u naviku, vjerovatno bi to bilo mnogo veće i snažnije od podjele atoma. Ali, to nije atom, koji je čovjeku dat na upotrebu, to je vlasništvo Svevišnjeg. Takva neuhvatljivost podarena je samo čovjeku, ali da uđe tu, kao časni gost u tajni dar. Dar poput prostora između znanja i misterije, između onoga što se može razumjeti i onoga što se samo može osjetiti. Da se u njemu i njime opskrbi, i da nastavi. Čovjek nije vlasnik.
Za svako pitanje oko mistike, odgovor nije ni jednostavan ni konačan. Možda počinje odbijanjem da svoj život svedemo na funkciju, na niz unaprijed određenih koraka koje slijedimo bez svijesti o njihovom značenju. Možda se krije u hrabrosti da ne znamo sve unaprijed, da dozvolimo sebi da budemo iznenađeni, da stanemo pred ono što ne možemo objasniti; i da ga poštujemo. Ne kao obično, ne kao korisno, već kao sveto, kao prisutnost koja nije tu da bude shvaćena, već da najavi dublji izvor, da poveže čovjeka sa neizrecivim.
Ali svakodnevnica takav stav tretira kao bunt, kao neprihvatljivu neposlušnost. Jer u svijetu koji mjeri sve, najdublji otpor je: ne mjeriti. U svijetu u kojem je vrijednost vezana za brojke, za cijene, za razmjenu, mistika se doživljava kao suvišak. Ali ona ne može biti višak. Jer kada se ne može zaključiti kada je dosta, ne može ni postati suvišno.
Poezija postaje luksuz, šutnja ili lagani šapat postaju sumnjivi, vjerski praznici bivaju prezirani - ne zato što su izgubili svoju suštinu, već zato što ih tržište ne može uhvatiti, oblikovati, prodati. Ne mogu se pretvoriti u proizvod, ne mogu biti zapakirani u brojke, pa ih svijet odbacuje u strahu od njihove neuhvatljivosti. Ali upravo ta nemogućnost da se potroše, da se iscrpe, čini ih jedinom pravom slobodom u svijetu koji sve bilježi, procjenjuje i vrednuje.
Mistika ne može biti kupljena, ne može biti posjedovana; ona samo može biti življena. I upravo zato, ona je posljednja oaza protiv svijeta koji želi da sve zarobi u upotrebu.
Bez obzira na to što tržište prihvata, sa kojom dinamikom vrednuje, koliko sistem pokušava da sve svede na brojke, ipak postoje prostorije unutar čovjeka koje ostaju netaknute tim mjerilima; prostori u kojima boravi najdublje, najozbiljnije i najistinitije. Oni su sačinjeni od pravednosti, dostojanstva, časti; od odnosa koji su nevidljivi oku, ali prisutni u najdubljem sloju bića.
Jer ono što pripada istini ne može biti gluma. Glumi se pred tuđim očima, pred sudom svijeta, pred auditorijem koji mjeri reakcije, ali istina ostaje nepodložna toj igri.
A poezija? Da, poezija ima snop glume, ali samo u svojoj zadnjoj fazi; kada se već dokazala, kada je oblikovana riječima, ali ne u odnosu između poete i poezije. Taj odnos je uvijek mističan, jer poezija ostaje posljednji pokušaj da se kaže ono što ne može biti svedeno na definiciju.
Istinska ljubav? Ona nije puki osjećaj, nije trenutna emocija, već veliko "da" upućeno Stvoritelju univerzuma i čovjeka. To "da" nije samo privrženost; ono je oblik obožavanja, priznanje onome koji jedini zaslužuje da bude voljen u punoj, čistoj, nesvodivoj formi.
Istinska misao? Ona nije siguran put, nije jasno označena staza. To je hod kroz maglu, ali sa uvjerenjem, ubjeđenjem; potraga za svjetlom koje možda nikada neće postati sunce, ali koje grije drugačije, nježnije, dublje, toplinom koja ne traži osvjetljenje, već prisustvo.
Sve te isključivo ljudske pojave; ljubav, misao, umjetnost - one se ne daju programirati, ni sistematizirati, ni pretvoriti u naviku. One dolaze iznenada: kao dah, kao treptaj, kao munja u noći. I brzo prođu, ali u tom kratkom bljesku otkriju više nego stotinu godina rutine. Jer ono što se ne da potrošiti, što odbija da postane upotrebljivo, uvijek ostaje svježe, uvijek ostaje sveto.
Ono što izmiče navici nije slabost, već snaga. Nije to manjak reda, već prisustvo dubine, prostor u kojem svaki istiniti red pronalazi svoje uporište. Jer takve pojave ne dolaze da bi trajale u okviru linearnog vremena, već da bi nas otrgle iz njegovog ritma, da bi nas uvele u ono što ne poznaje granice sekundi, dana, godina. One ne traže da ih posjedujemo, ne traže da ih kontrolišemo; traže da im se predamo.
Mistika nije stvar forme, ni ukrasa stila. Ona nije bijeg, već najdublje uranjanje, silazak kroz slojeve bića do tačke gdje prestaje potreba za definicijom, gdje smisao nije nešto što se objašnjava, već nešto što se doživljava. U tome leži ključni sukob; svijet koji želi da sve posjeduje, prvo mora da pronađe način da to izmjeri. Jer ono što ne može biti izmjereno, ono što izmiče brojevima, tabelama, cijenama, automatski se proglašava bezvrijednim.
Ali vrijednost nije u ciframa, niti u mogućnosti razmjene; vrijednost je u postojanju samom. Ona je u tišini koja ne traži opravdanje, u svjetlosti koja ne zavisi od reflektora, u osjećaju koji ne može biti katalogiziran. I upravo zato, ono što je istinski neuhvatljivo ostaje nesvodivo na upotrebu, na sistem, na tržište.
To su pojave koje neće biti uhvaćene, jer njihova osobina nije da budu zarobljene, već da uvijek iznova dolaze, nenajavljene, neočekivane, iznenadne. I u tom kratkom bljesku, u toj provali nepredvidivog, otkrivaju više nego što bi stotinu godina poretka moglo donijeti.

***

Postoji drugi svijet; svijet koji još pamti šapat, koji još zna da podigne dlanove prema nebu pred neizrecivim, koji zna da ne traži sve odgovore, jer zna da nije sve što postoji objašnjivo čovjeku i za čovjeka. Taj svijet ne trguje značenjem, on ga traži; ne pretvara stvarnost u funkciju, već u prisustvo. Ne živi u navici, već u budnosti.
Zato je svako stvaranje koje ne polazi od koristi, već od unutrašnje potrebe, čin otpora protiv sistema koji želi sve pretvoriti u upotrebu. Poezija nije pisana samo da bi se svidjela, nego da bi izrekla istinu. Obožavanje Gospodara svjetova se ne oblikuje da bi bilo prihvaćeno od tuđih očiju i tuđih ušiju, već da bi bilo proživljeno unutar čovjeka, da bi prepoznao sebe. Svaka šutnja koju čovjek odabere umjesto buke, svaka molitva upućena iz čežnje ili radosti, svaki tren iskrene unutrašnje povezanosti - sve to su tragovi jednog svijeta koji se opire logici tržišta, jer njegova vrijednost ne može biti svedena na cifre.
Možda tu leži posljednja i najskrivenija vrijednost onoga što odbija postati navika; ono nas podsjeća da čovjek nije roba, nije niz potreba, nije samo sistem funkcija. Čovjek, čak i kada šuti, veći je od svojih definicija. I nevidljivo, ono što se ne može prodati ni posjedovati, ostaje najvažniji sloj postojanja, jer u njemu se krije ono što traje, ono što ne poznaje granice korisnosti, ono što pulsira svjetlom unutrašnje istine.
Tržište i njegova svijest ne podnose prazninu. Sve što se ne može svesti na funkciju, na korisnost, na broj, postaje opasna smetnja njegovoj logici. Ono traži precizne odgovore: koliko vrijediš(?), šta nudiš(?), koliko traješ(?). Jer ono što izmiče tim pitanjima, ono što odbija da bude svrstano u sistem upotrebe, postaje strano, nepoželjno, suvišno.
Ali postoje pojave koje dolaze iz sfere neuhvatljivog: mistika, poezija, šutnja. One ne dolaze s dogovorima, ne traže da budu racionalizovane, ne javljaju se prema očekivanim pravilima. One se ne daju mjeriti, jer nisu rođene iz pitanja tog tipa, niti služe takvim potrebama. Mistične pojave nisu tu da odgovore, već da se dožive, da se osjete u svojoj prisutnosti. To je svijet koji spoznajemo, ali ga ne možemo do kraja razumjeti.
Njihovo “zašto” nije racionalno, već dubinsko. Njihovo postojanje nije funkcionalno, već neophodno, jer ono što se ne može spakovati i prodati predstavlja najdublji otpor prema logici tržišta. One nisu roba, nisu potrošna vrijednost, nisu objekti razmjene. Zato postaju sumnjive u očima sistema koji želi sve svesti na korist, na upotrebu, na broj.
I upravo zato, njihova prisutnost razotkriva temeljnu rupu u sistemu koji tržište tvrdi da jeste. Mistika, poezija, šutnja - one opstaju kao posljednja sloboda, kao prostor koji se ne može podvesti pod trgovinu, kao odskočna tačka od koje počinje prepiranje, odbijanje da se prihvati logika brojeva, sistem upotrebe, svijet u kojem se vrijednost izjednačava s potrošnjom.
Tržište kaže: “Postojim, jer mogu i sebe da razmjenjujem.” A poezija odgovara: “Postojim, jer odzvanjam u tebi, da bi postao Ti.”
Tržište traži mjeru: “Vrijediš onoliko kolika je potražnja, koliko te žele.” A mistika šapuće: “Vrijediš onoliko koliko umiješ da zadrhtiš pred Gospodarom svjetova, Nevidljivim.”
U toj razlici leži cijela drama savremenog čovjeka: biće koje se danju bori da opstane, a noću se pita zašto osjeća prazninu. Egzistencijalna kopča ljudskog postojanja leži u tome što razumni svijet greškom mistifikuje, a mistični svijet pokušava racionalizirati. Nemogućnost je dvostruka, a haos općenit.
Umjesto reda i uživanja, čovjek je izabrao da sve to odglumi. Zašto? Zato što najdublji prostori njegovog bića - oni u kojima prebiva šutnja, predosjećaj, neobjašnjivo, svi su gurnuti u ćošak, zgaženi pod točkom efikasnosti.
Ali upravo u tim skrovitim prostorima, u onome što se ne može sistematizirati, čovjek istinski boravi. Ne u ulozi, ne u poslu, ne u krutoj komunikaciji - već u trenucima kada ne zna ko je, ali zna da jeste. Kada nije siguran šta želi, ali zna da želi nešto što se ne može imenovati, što je neizmjerno važno. Kada šuti, ali osjeća prisustvo.
To su prozori kroz koje njegova duša diše. To su trenuci kada postojanje zrači. To je suština koja odbija da se svede na brojke, na korisnost, na funkciju. To je ono neuhvatljivo, ono što ostaje slobodno.

***

Ono najvažnije u čovjeku nije stvar svjesne odluke, već ishod duboke usklađenosti sa principima koji potiču od Gospodara svjetova. Ljubav prema Svevišnjem, poezija, nadahnuće, istinska misao - sve su to darovi koji dolaze iz prostranstava koja nisu vlasništvo, nisu predmet ljudske logike. Njih se ne može naučiti, ne može ih se isplanirati po principu “ako-onda”; one se ne stiču, one se dešavaju. Njihovo postojanje ne izvire iz volje, već iz prisustva.
Baš zato, ono što je istinski vrijedno kod čovjeka uvijek dolazi kao iznenađenje; i u svakoj ponovnoj pojavi djeluje svježe, novo, gotovo neočekivano. Bez obzira na takav kvalitet, ono uvijek bježi od imena.
Poezija je pokušaj da se kaže ono što izmiče jeziku, samim tim i razumu.
Ljubav je susret sa Svevišnjim, Nepoznatim, ali onim što jeste jasno u spoznaji, što ne želimo preoblikovati, jer znamo da je ljepše i veličanstvenije od naše mašte.
A istinska misao? Ona je hod ka nevidljivom, čežnja da dotaknemo obrise svijeta koji izmiče našem konačnom razumijevanju, znajući da ćemo - bez obzira na trud - ostati bez odgovora.
No možda upravo u tome leži njena snaga. Mistika ne traži objašnjenje; ona traži prisustvo. Pojave koje donose svjetlost u pukotine života ne dolaze na poziv, već kada ih prestanemo očekivati; kada se predamo nejasnom, kada prihvatimo da ne razumijemo sve. One se ne rađaju iz potrebe da ih posjedujemo, već iz trenutaka unutrašnje tišine, iz prostora gdje prestajemo da se branimo od neizrecivog. Ne ostaju dugo; poput bljeska munje usred tamne noći, osvijetle krajolik na tren, a taj tren mijenja sve.
Jer u osjećaju ne ostaje samo svjetlo, već njegov trag; podsjećanje na oblike koje nismo znali da vidimo, na dubine koje svakodnevica uporno zaboravlja, na svijest da nije samo svjetlost ono što traje, već odjek svjetlosti što pulsira u nama.
Ono što se ne može sistematizirati, što se ne može ponoviti vještački, što se ne da pretvoriti u naviku, nije takvo zbog haotičnosti, već zbog svoje živosti. Takve pojave nisu statične, nisu podložne redoslijedu, nisu zapakirane u predvidivost. One ostaju svježe ne zato što se mijenjaju, već zato što se uvijek nanovo otkrivaju. Zato ljubav prema Gospodaru svijetova ne može biti rutina; jer tada prestaje biti ljubav. Zato poezija ne može biti posao, jer tada prestaje biti zanos, ushićenje, unutrašnja vatra. Zato istinska misao ne može biti proizvod, jer tada više nije putovanje, već rezultat, zatvoren i okamenjen.
A čovjek? Čovjek koji još uvijek umije da se zadivi, da se iznenadi, da prepozna put koji nije zacrtan unaprijed — taj nije izgubljen. Taj diše kroz prozore vlastite duše, osjeća prisustvo koje nije vezano za funkciju, nije ograničeno korisnošću. Jer ono što zaista ostaje nije prolazno svjetlo, već njegov odjek u nama, njegova sjenka u našoj svijesti, njegova tišina koja ne iščezava.
Ono što ne može biti kupljeno, ne može biti upotrijebljeno, ne može biti pohranjeno u brojkama; ostaje slobodno. Ostaje neiskorjenjivo. Ostaje kao posljednji prostor otpora svijetu koji pokušava sve staviti u okvire potrošnje.

***

Navika može pretvoriti čudo u pozadinu. Može učiniti da izlazak sunca više ne oduševljava, da glas voljene osobe postane samo zvuk među hiljadama drugih, da prisustvo lijepe riječi ne izaziva treptaj u srcu - jer se podrazumijeva. Ali ono što se podrazumijeva, polahko zna i da nestaje. Tiho, neprimjetno, bez zvaničnog oproštaja, gubi se u rutini svakodnevnog prepiranja i sažimanja, gdje emocije postaju rutinski algoritmi, a ljepota postaje nešto što ne zaslužuje posebnu pažnju.
Navika gasi oduševljenje. U njenim okvirima nema prostora za čuđenje, jer sve je već viđeno, sve je već rečeno, sve je poznato; a ono što je poznato ne traži pogled iznova. Tamo gdje nema čuđenja, duša više ne osjeća visine, nema potrebu da raste, nema razlog da se širi van svojih granica.
Tako nešto se dešava jer navika teži prosjeku, sigurnosti, poznatom, dok čuđenje traži iskrenost, ranjivost, otvorenost. Te dvije sile rijetko mogu dijeliti isti prostor, jer navika je oblik kontrole, ona kaže: “Znam šta slijedi.” Ali čuđenje? Ono ne dolazi prema redoslijedu. Ne pita za dozvolu. Ulazi bez kucanja. Donosi nepoznato.
Baš zato, čovjek je suočen sa unutrašnjim sukobima, u stalnoj napetosti. Razapet između dvije suprotnosti. S jedne strane želi mir, stabilnost, ponovljivost, uvjerenost u strukturu svijeta. Sa druge strane, istinski žudi za onim što ga prevazilazi, što ga nadmašuje, što ga dotiče do srži, što ga izlomi i sastavi ponovo; on žudi za proživljenim trenucima koji nisu predvidivi, ali koji mu daju osjećaj da je živ.
U tom sukobu, čovjek uvijek traži ravnotežu. Kako sačuvati sigurnost bez odricanja od čuđenja? Kako prihvatiti nepoznato bez gubljenja oslonca? Možda odgovor nije u izboru jedne strane, već u sposobnosti da obje koegzistiraju; da navika ne uguši čuđenje, da čuđenje ne razbije sigurnost, već da je obogati.
Navika je poput hodanja istim putem svaki dan. U početku vidiš sve: pravac, drveće, kamenčiće, nebo, grane koje vise iznad puta. Ali s vremenom, pogled otupi. Isti put, iste slike - i odjednom sve postaje nevidljivo. Ne zato što je nestalo, već zato što više ne gledaš. Navika ih je progutala, sakrila od tvoje svijesti, kao zavjesa koja pada pred očima.
Tako i ljudi prestaju da vide jedni druge. Ne rone više u sebe, ne osluškuju tišinu između riječi, ne tragaju za dubljim značenjem pogleda. Prijateljstvo se ne napušta glasno; ono polahko blijedi, postaje nečujna prisutnost u pozadini, kao daleki šum u mislima. Ljubav se, neprimjetno, preseli u odsustvo; ruke su pune obaveza, ali ne traže drugu ruku.
Sve se dešava tiho, bez buke. Ono što je nekada pulsiralo životom, postaje dekor; nešto što postoji, ali se više ne doživljava. Izgubi se sjaj u pogledu, jer unutrašnjeg drhtaja više nema. Svijet se ne vidjeti kao pejzaž, već kao karta bez dubine. Ljudi postanu funkcije, a ne misterije. Jezik postane sredstvo, a ne prostor. Poezija, ako je još tu, povuče se u kut šutnje.
Ali, postoji izlaz! Navika se može razbiti iznutra. Može se vratiti opuštenost slobode, dah snova i nade. Može se ponovo osjetiti ljudskost, može se probuditi sposobnost da se čudimo, da se oduševljavamo, da se ponovno osjetimo živi.
Jer ono što je stvarno nikada nije zarobljeno u navici. Ono uvijek pulsira. Samo treba ponovo naučiti gledati.
Da, jeste; desi se. Ponekad u nečujnom treptanju svijeta, neka slučajna stvar otvori prozor koji je godinama bio zatvoren. Jedan miris, jedna boja, jedno pitanje - i odjednom ono što je bilo sakriveno postaje vidljivo. Ne kao novo, već kao ponovno viđeno. To jeste čudo. Ne otkriće nepoznatog, već ponovni susret sa onim što je cijelo vrijeme bilo tu. Ne izlazak iz svakodnevice, već ulazak u nju s budnim srcem.
Tu počinje zadatak mistične veze sa Gospodarom svijetova, svaki put u audijenciji prilaziš prazan i umoran, a rastaješ se punim i odmornim. Prilaziš u prostor poezije, tako da osjetiš kako ona neće dopustiti da navika zadavi svjetlost. Da sačuva prostor za čuđenje, za ono iznenadno drhtanje koje ruši mehaničku sigurnost dana. Jer čuđenje je jezik duše, ono što joj omogućava da raste. A navika? Navika pripitomljava stvarnost koja ne iznenađuje, koja ne dozvoljava da život pulsira iznenadnim trenucima spoznaje.
I sve dok duša ima šta da kaže, čovjek nije potrošen. Sve dok u njemu postoji nešto što se ne može ukrotiti navikom, on nije izgubljen; on je prisutan, osjetljiv na ono što se ne može kupiti, ni programirati, ni predvidjeti.

***

Čovjek ne može istovremeno da se preda i da se brani. Ne može držati oružje dok pokušava da ga odbaci, ne može tragati za slobodom dok se drži za lance. Ne može istovremeno misliti i trgovati; jer misao traži iskrenost, dok trgovina traži kalkulaciju.
Ljubav, naročito ona prema Stvoritelju, poezija, iskrena misao, filantropija - nisu ekonomija. Oni idu jednosmjerno, ne traže razmjenu, već predaju. Jer sve što čovjek pokušava da posjeduje, prestaje da ga mijenja. Čudo se ne može imati, samo se može biti u njemu.
Ali navika hoće da sve bude pri ruci; dovoljno poznato, skroz predvidivo, tačno pakovano. Tako se ono najvrijednije pretvara u neutralno, a ono najsvetije u potrošno sredstvo, nešto što se ne prepoznaje, već samo koristi.
To je suština ovozemaljskog života: kada nešto postane "dano", čovjek prestaje da ga doživljava kao dar. Bez svijesti o daru nema zahvalnosti. Bez zahvalnosti nema čuđenja. Bez čuđenja nema prepoznavanja jezika duše.
Navika je, u tom smislu, duhovna zaboravnost; ne briše činjenice, već briše njihovu dubinu. U njoj pogled ostaje isti, ali više ne vidi.
I tu počinje borba, da se ono neizrecivo sačuva od zaborava, da se ono što je sveto ne spusti u običnost, da se ono što pulsira ne uguši u navici.
U ekonomiji vrijednost određuje ponuda i potražnja. Brojke pregovaraju, razmjene diktiraju, svaka vrijednost mora imati protivvrijednost. Ali u ljubavi, poeziji, iskrenoj misli i filantropiji - vrijednost se ne mjeri, ona se osjeća, odlazi da te sačeka na ivici vječnosti.
Ekonomija pita: “Ako sam oštećen, šta dobijam zauzvrat?” Poezija pita: “Šta mogu dati da ti otkriješ sebe, bez da tražim otkup?” I upravo u toj jednostavnosti, u tom tihom “ništa ne očekujem”, nastaje prostor u kojem čovjek više nije potrošač svijeta, već njegov saučesnik.
Ali kako se to prepoznaje u svakodnevici? Kako primijeniti nešto što se ne prodaje, što ne nosi cijenu, što ne može biti zamijenjeno za neku drugu korist? Tako što ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija borave u onome što se ne isplati; u onome što se ne kalkuliše, što se ne analizira kroz prizmu tržišta.
Lahko ih je prepoznati, jer one nose težinu dostojanstva, svjetlost ljudske časti, sjaj providnog dijamanta koji treperi u grudima.
A još lakše ih je primijeniti u onome što ne možeš ni prodati ni kupiti, u načinu na koji te dijete pogleda, očekujući osmijeh. U mirisu lovorovog lista na dlanovima. U tišini između dvoje ljudi koji se znaju i bez riječi.
To su trenuci gdje vrijednost ne treba objašnjenje.
Tamo gdje navika traži automatizam, ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija traže pažnju.
Tamo gdje navika traži efikasnost, ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija traže usporenje. Tamo gdje navika hoće rezultat, ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija se zadovoljavaju prisustvom.
Upravo zbog toga ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija nisu trajni; ne zato što nestaju, već zato što ne pripadaju svijetu koji traje u pravilnim intervalima. One su trenuci, bljesci, pokreti srca koji pokazuju da su najljepše stvari suviše dragocjene da bi se vezale za vrijeme.
Pojavljuju se ne da bi trajale, već da bi čovjeku pokazale da punina takvih osjećaja pripada vječnosti. Onom prostoru "sadašnjosti", koji ne poznaje kalendar, ne računa dane, ne sluša pravila ponavljanja.
Zato ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija nikada ne mogu postati navika. Jer one ne žive u ponavljanju, već u buđenju. Ako ih pokušaš ponavljati, ako ih zatvoriš u formu, ako ih učiniš predvidivima, umiru ti u ruci; kao leptir.
Ali ako ih pustiš da odu, možda ti se vrate. Ne iste, već drukčije. A ti? Više nećeš biti isti.

***

Navika je pokušaj da se vječnost svede na šablon. Da se misterija života prevede u korisnost, da se zagonetka riješi formulom koja se može ponavljati. Ali ono što zaista dodiruje dušu, ono što dira suštinu čovjeka - ne može se ponoviti. Ne može se naučiti napamet, ne može se pakovati u rutinu. Jer za pravi susret, za pravo pitanje, za pravi stih - svaki put je prvi put.
Duša je vječna, ispletena s prolaznim tijelom. Baš zato, teško se iznenađuje površnim stvarima, osim ako one ne dodiruju spoznaju, ne prodiru dublje od običnog događaja. Duhovno iskustvo, po svojoj prirodi, nikada nije identično; ono se ne ponavlja, već dolazi kao iznenađenje.
Nije stvar u tome da se nešto desilo, već da li je bilo živo, istinito u skladu sa trajnom sadašnjosti. Da li je u tom trenutku prisutnost bila stvarna, da li se osjetilo titranje koje ne pripada ponavljanju, već onome što pulsira iznutra. Jer ono što je istinski dragocjeno, uvijek dolazi nenajavljeno; ono ne slijedi pravila, već ih prevazilazi, ne dolazi na poziv, već u trenucima kada ga ne očekujemo.
Da, jeste; desi se. Jednog trena nešto zadrhti u tebi, nešto što je inače tiho, nečujno, ali odjednom srce kuca brže. Navika ne ubija stvar samu po sebi; ona ubija sposobnost da je doživimo.
Zato ne možeš dva puta gledati isto nebo. Jer nisi ni ti isti. Ne možeš dva puta osjetiti isti trenutak. Jer on više nije isti.
A ljubav, poezija, iskrena misao i filantropija postoje upravo zato da nas vrate osjećaju "prvi put"; da nas ponovo uvedu u svijest o čudu postojanja. Njihov zadatak nije da nas zabave, niti da nam nešto objasne. Njihov cilj je da nas probude. Da nas natjeraju da osjetimo ono što smo počeli uzimati zdravo za gotovo. Da svijet ne podrazumijevamo.
Da shvatimo da ne postoji nijedna stvar u univerzumu koja je "samo data"; sve je poklon, sve je prilika da se vidi, da se prepozna, da se doživi iznova.
I u tom trenutku, čovjek se ne pita "šta sad?", nego "kako je moguće da uopšte postojim?". A to pitanje nema cijenu, jer nije rođeno iz potrebe, nego iz zahvalnosti. Jer zahvalnost je posljednji prostor slobode; trenutak u kojem čovjek zna da ne posjeduje ništa, ali ima sve.
Sva krošnja života manifestuje se upravo kroz ljubav, poeziju, iskrenu misao i filantropiju; one stvaraju prostor u kojem svijet ne funkcioniše po zakonima ponovljivosti, već po zakonima prisutnosti. Gdje je važnije kako gledaš, nego šta vidiš. Gdje riječi nisu u službi komunikacije, već otkrivenja.
U jeziku navike, osjećaji, riječi i primjena se troše; nestaju u automatizmu, u ponavljanju, u očekivanju poznatog. Ali u jeziku ljubavi, poezije, iskrene misli i filantropije, riječi se oslobađaju.
Ne izmišljaju novo, već rasvjetljavaju ono što je bilo zaboravljeno. Zato zaljubljenik, pjesnik, iskreni mislilac i filantrop ne izmišljaju svijet - oni ga samo gledaju dublje. Oni nisu vlasnici značenja, već sluge tišine iz koje značenje raste.
A to nije moguće ako pristupaš svijetu kao nečemu poznatom. Nije moguće ako misliš da znaš šta je drvo, šta je ljubav, šta je smrt; jer oni nisu pojmovi, nisu definicije, nisu riječi koje se mogu zatvoriti u značenje.
Ljudi koji sve to vide kao po prvi put, nisu drugačiji; oni su budni. Njihov osjećaj, njihova riječ, njihov postupak ne ponavlja se mehanički. Oni ne stvaraju svijet iz navike, već iz prisutnosti.
Ali budnost je ono što navika najteže podnosi. Jer ona ruši sigurnost, donosi nepredvidivo, otvara prozore u nepoznato.
Na kraju, ostaje ona davna misao, pažljivo povezana nitima svih prethodnih rečenica:
"U trenutku kada nešto postane navika, izgubi moć mistike i vrednuje se po najobičnijoj cijeni tržišta. Sve što ne može postati navika, čuva moć iznenađenja i vrednuje se samo po mistici; i samim tim, ne može se procijeniti na bilo koju osnovu trgovačke zamjene."