Književnik i novinar, kako se lično potpisuje, Said Šteta, u svom tekstu “Hašimov teferič” koji je objavljen na portalu Bosnjaci.net, sramotno je sveo naš festival erotske književnosti i likovne umjetnosti na teferič, a erotsku književnost i likovnu umjetnost na veličanje falusa ili, kako ga on naziva, “hašima”. Duž cijelog svog teksta, koji je prezačinjen dezinformacijama, narodnim poskočicama i frazama, književnik Šteta se tvrdoglavo ufatio falusa, uzvratit ću frazom - k’o pijan plota, ne ispuštajući ga od početka, pa sve do svršetka svog osuđivačkog i vulgarnog teksta, koji ima za cilj ne samo da diskredituje i ukalja naš festival, nego da u javnosti isprovocira gnušanje prema svim njegovim učesnicima i učesnicama. Gazeći sva etička načela profesionalnog novinarstva, g. Šteta piše o festivalu na kojem uopšte nije bio, o sadržaju s kojim se nije susreo, o temi koju nije istražio, o učesnicima koje nije vidio, intervjuisao, niti na bilo koji način kontaktirao. Bez obzira što je g. Šteta član Udruženja BH novinara i Međunarodne asocijacije novinara, to ga nije spriječilo da na ovaj način beskrupulozno obeščasti njihove kodekse, koji novinare obavezuju da iznose samo istinite i provjerene informacije.

Prije svega, Phallusion Fest nije nikakav teferič. Ukoliko zavirite u najveći rječnik našeg jezika, vidjet ćete da teferič podrazumijeva zabavu i gozbu, odnosno provod u prirodi. Ništa više od toga. Za neinformisane, Phallusion Fest održan je u Muzeju grada Zenice i obližnjem Cafe baru Bonaparte. Počeo je otvaranjem likovne izložbe erotskih slika, skulptura i fotografija, na kojoj su izlagali, pored amaterskih, i akademske umjetnice i umjetnici. Otvorena je prigodnim obraćanjem likovne selektorice festivala, historičarke umjetnosti i kustosice Historijskog muzeja BiH, Elme Hodžić; nakon čega je upriličeno i kratko predavanje prof. dr. sc. Bernarda Harbaša na temu “Erotsko i seksualno”. Poslije toga, u Cafe baru Bonaparte, održano je scensko čitanje izabrane južnoslavenske i svjetske erotske poezije i proze. Među učesnicima, pored pjesnika Vernesa Subašića, pjesnikinje Safije Sarajlić-Vehabović i moje malenkosti, bili su i akademska glumica Lana Delić i glumac Zlatan Školjić. Nažalost, na našem festivalu nije bilo nikakve gozbe, a da žalost bude još veća, nije bilo čak ni zakuske. To je zato što je Phallusion Fest realizovan bez bilo kakvog budžeta, cijeli festival bio je rezultat samo dobre volje i entuzijazma njegovih organizatora i učesnika. Da je kojim slučajem g. Šteta posjetio naš festival, naišao bi na niz razočarenja.

Ne, na Phallusion Festu, kako to navodi g. Šteta, niko nije bio razgolićen, niti nag. Budući da je tog 24. maja bila prilično hladna noć, kod posjetilaca je izostao svaki oblik golotinje, tako da, ko je na Phallusion Fest došao zbog razgolićenosti, morao je biti razočaran, jer brzo bi uvidio da se daleko više golotinje može vidjeti svakodnevno na glavnom gradskom trgu, nego u programu našeg festivala. Dalje, možda je teško za povjerovati, ali niko se na Phallusion Festu nije klanjao falusu, kako to, takođe, u svom tekstu zamišlja Said Šteta. Isto tako, falus se nije ni slikovno, ni retorički veličao, kako to, takođe, tvrdi. Zanimljivo, ni na jednoj izloženoj slici, skulpturi i fotografiji, na bilo koji način, nije bio prikazan falus. Niko od umjetnica i umjetnika jednostavno nije smatrao za bitno da uzvišeni Falus eksplicitno naslika ili izvaja. Da je na takvu vrstu bezobrazluka mislio u svom tekstu Said Šteta, onda bih se s njim po tom pitanju možda mogao i složiti - na likovnoj izložbi erotskih slika, skulptura i fotografija, na festivalu koji nosi naziv Phallusion Fest, ne prikazati bilo kakav, pa ni minijaturni, ni najmanji mogući falusčić, nije ništa drugo nego čisti bezobrazluk! Tako eklatantan primjer bezobrazluka, mogla je prirediti samo, da upotrijebim sintagmu književnika Štete, “skupina lelemudana”.

Said Šteta ističe i da je festival bio prvobitno najavljen na glavnom gradskom trgu koji nosi ime prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, što je takođe netačna tvrdnja. Po svemu sudeći da za uvaženog novinara Štetu relevantne izvore predstavljaju i kolajući glasovi mahale, mada ipak, na osnovu njegovog teksta, mogu zaključiti da je za Štetu novinara relevantan izvor samo književnik Said Šteta. Riječ je o jedinstvenom izdanku bošnjačkog novinarstva koji je nepresušan izvor samom sebi.

Nema sumnje da g. Šteta erotiku doživljava kao čisti razvrat. Ali, morao bi znati da je erotika sve suprotno od toga. Ako već po tom pitanju želi biti društveno koristan novinar, trebao bi se baviti seksualnim nasiljem, silovanjem, pedofilijom, koji u našem društvu predstavljaju stvarne probleme. Ili, možda, pornografijom, koja, za razliku od erotike, čovjeka reducira na njegov polni organ i na taj način ga tretira (najčešće ženu) kao seksualni objekat.

Kao književnik bi trebao znati da su pored svih životinja na zemlji, za erotiku sposobni samo ljudi. Polno razmnožavanje zajedničko je ljudima i brojnim životinjama, ali je “očigledno da su samo ljudi svoju polnu aktivnost učinili erotskom”, napisao je davno Žorž Bataj. Polna aktivnost je za ljude, dodaje cijenjeni sociolog Entoni Gidens, “mnogo više od biologije. Ona je simbolička, odražava ono što jesmo i emocije koje doživljavamo” (Giddens 2007: 125). A upravo takva seksualnost jeste erotika. U okviru erotskog djela ljudi nikada nisu svedeni samo na svoju fizičku ili tjelesnu komponentu, nego je prisutna i njihova emotivna, mentalna i duhovna komponenta. “Za razliku od Platonovog shvatanja ljubavi, ovdje se između tjelesne i duhovne ljubavi ne uspostavlja hijerarhija, nego se ta dva aspekta ljubavi shvataju kao ravnopravna i neodvojiva”, piše u svojoj knjizi Erosova manufaktura, dr. Adisa Bašić.

Da je kojim slučajem g. Šteta prisustvovao našem scenskom čitanju erotske poezije i proze, mogao bi lako primijetiti da je erotska književnost vrlo često duhovita. Možda bi shvatio da je u fokusu našeg Phallusion Festa upravo takva - vedra erotika s mnogo humora, koja ustaje protiv svakog oblika nasilja, te slavi radost postojanja, život i ljubav. Vjerujem da nakon toga ne bi napisao da je organizovati festival erotske književnosti i likovne umjetnosti u Muzeju grada Zenice i Cafe baru Bonaparte (“tako blizu islamskim objektima”, ističe g. Šteta) “uvredljivo i sramno do kosti”. Da je to, oprostite mi što navodim ovako degutantan citat, “ravno pišanju po džamijskim zidovima i avlijama”. Ali zašto bi, na kraju krajeva, erotika smetala islamskim objektima, kako navodi Šteta, kada je sam seks u islamu pozitivno vrednovan i predstavlja dobro djelo, sevap? Seks predstavlja jedan od temelja islamskog braka. Zato i muškarac i žena imaju dužnost da redovno seksualno zadovoljavaju svog partnera, a “apstinencija od stotinu i dvadeset dana je maksimum koji se ni u kakvim okolnostima ne smije prekoračiti”, ističe sociolog i islamolog Abd al-Wahab Bouhdiba, koji takođe naglašava da se u islamu “ljubav smatra oponašanjem stvaralačkog Allahovog akta”, te da se seksualni odnosi predstavljaju kao odnosi “komplementarnosti i zadovoljstva” (Bouhdiba 1994: 8).

Muslimani su svoju seksualnost otvoreno propitivali i o njoj pisali stoljećima unazad. “(...) Područja današnjeg Iraka, Sirije, Irana, Magreba, Egipta, Saudijske Arabije ili Turske bili su kolijevka senzualne, lascivne i eksplicitne erotske književnosti (jednako kao i medicine, astronomije i matematike)” (Bašić 2021: 23). Kako u predislamskoj eri, tako i nakon nastanka islama, arapska poezija otvoreno je tematizirala erotsku ljubav. Naročito poznata po erotskoj poeziji bila je grupa pjesnika iz iračkog grada Kufe, koja razvija “žanr zvani mudžun, a to su pjesme koje slave hedonizam, vino i žene.” (Bašić 2021: 24). Erotske šaljive pjesme pisao je i perzijski pjesnik Ubejd Zakani Kazvini iz četrnaestog stoljeća, koji je bio oštar satiričar i komentator društvenih zbivanja. U to vrijeme, takođe vrlo popularno je bilo objavljivanje svojevrsnih seksualnih priručnika, koji su pored praktičnih savjeta, humorističnih priča, sadržavali i erotske pjesme. Vjerovatno najpoznatiji takav priručnik jeste Al-Nafzavijev Mirisni vrt iz petnaestog stoljeća, u kojem se “na seksualnost u cjelini gleda kao na Božiji dar, a Allahu se pobožno zahvaljuje na toj milosti”. (Bašić 2021: 25)

Treba li napomenuti da je erotika sastavni dio i bosanskohercegovačke kulture stotinama godina unazad. Bosanska sevdalinka, za koju se smatra da je nastala početkom šesnaestog stoljeća, sasvim slobodno obrađuje i erotske teme. U okviru alhamijado književnosti, koja je u Bosni i Hercegovini nastajala pod uticajem perzijske, arapske i turske književnosti, takođe nalazimo erotske pjesme sa vrlo izraženim seksualnim motivima. Erotske motive zanosa naći ćemo i kod Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Aleske Šantića. A značajan pjesnik erosa u bosanskohercegovačkoj književnosti je i Hamza Humo, kao i pjesnikinja Bisera Alikadić. U svojim različitim oblicima erotika je jasno prisutna i u pjesmama Skendera Kulenovića, Marka Vešovića, Tanje Stupar-Trifunović, kao i kod Abdulaha Sidrana… Stoga, ne vidjeti u erotici estetsku vrijednost i smatrati da je erotika protivna islamu, odnosno islamskim objektima, to je ravno pišanju po bosanskohercegovačkom i islamskom kulturnom naslijeđu.

U potpisu: Mašo Mehmedović