Prije dva-tri ljeta sjedim na Baščaršiji i pijem kahvu sa sa jednim uglednim sarajevskim profesorom, hećimom i kardiologom čiji korijeni duboko sežu u u bosansku kulturu, povijest, nauku i prije svega vjeru. Raspredamo o svemu i svačemu. Pa se najedanput sjetih jedne priče koju mi je ovdje u šeheru na Dunavu pripovijedao opet jedan prof. dr. sarajlija. Priča glasi: - Nekada davno pri kraju turskog vakta kada se tursko carstvo urušavalo i bilo na koljenima, a u Bosni kao i na obodima širom carstva se to dobro moglo osjetiti pa oni koji su se tome najviše radovali i imali njuha šta bi se moglo desit – prionuli su da se to zbije što je moguće prije – i dali svog udjela u ubrzanju smrti bolesnika na Bosforu. Pa mi veli ovaj prof. sarajlija a sada već bečlija: jesi li ti ikada čuo da se potiho i potajno pripovijedalo da je u turskom vaktu imam Careve džamije bio Jevrej?
Nisam velim mu, zaprepašten i do besvijesti začuđen.
Jeste, veli on meni. Tako su meni kazivali moji stariji. Nosio se kao pravi efendum po svim muslimanskim bosanskim propisima, ponašao se i vladao kako samo treba jedan hodža, nosio bradu, džubu, čalmu na glavi, tesbih iz ruke nije ispuštao sve do jedanput. A to jedanput je bilo kada ga je neko prepoznao i pozdravio ga jevrejskim pozdravom „šalom“. Od tada se tom jevreju/hodži gubi svaki trag. Niko ga nikada više nije vidio. Doduše, niko ga možda nije ni tražio. A, u širikom turskom carstvu mogao si s kraja na kraj tada poznatog dinjaluka hodat bez ikavih legitimacija i bilo kakvih ćageta koja su se ticala identiteta.
-Ovu istu priču sada ponavljam na Baščaršiji doktoru profesoru znajući da je iz alimske loze i da mu je amidža birvaktile bio dugogodišnji imam Begove džamije i muderiz G.H. Begove medrese i pitam ga je li to on ikada čuo od svojih starijih. A on se odmah maši za telefon i veli sad ćemo to provjerit. Kad je završio razgovor veli mi da to nije istina. Ali, istina je kada bi čuli ili saznali da je došao neki imam/hodža u Begovu ili Carevu džamiju a vjerojatno i u neku drugu širom Sarajeva – dakle imam koji ima loš glas, koji nije baš visokih kvaliteta, koji je kratko rečeno svakakav i nikakav, te da su finansijski i na svaki drugi način podmazivali i podržavali tog imama kako bi što duže ostao, hvaleći ga i šireći o njemu sasvim suprotne odnosno dobre glasine.

*****
Kada me babo kao dječaka vodio u Sarajevo pa kada bi smo prolazili ulicom Skenderija neizostavno i svaki put bi mi napomenuo i prstom pokazao zgradu u kojoj je stanovao 1946, sedme, osme, … dok je pohađao G.H.B. medresu. Eh, ono ti je bio prozor od moje sobe. Stanovao sam kod Salih ef. Šestića a on je bio vaspitać u medresi. Divan je to insan bio.
Nekako odmah poslije agresije na BiH, bit će to 96 ili sedma, dakle pedeset godina poslije Medrese, opet smo ja i babo nekim poslom u Saraj‘vu i opet istom džadom – kad on meni veli: Bil‘ mog‘o vjerovat da je čitava ona zgrada đe sam ti ja stanov’o nekog Jevreja? Ja se naravno nađoh u čudu – znajući da u Socijalističkoj Jugoslaviji nije mogla nikakva zgrada osim porodične kuće biti u privatnom vlasništvu. Jest, veli. Ko biva da je to nekad u onoj tamo nekoj državi, dal‘ Titinoj il‘ možda još prije tom Jevreju oduzeto pa ti je on to sad poćero i vratio pod svoje.

*****
Kazivali su mi da je jedna baka Tuzlanka redovno svaki mjesec od svoje penzije uplaćivala na banci jednu određenu sumu novca na neki konto i na neku organizaciju kodnog ili šifriranog naslova. Tada još te naše banke nisu bile tako sofisticirane da bi se moglo jednostavno pratiti protok novca kao danas. Ali da su neki doznali da je bakin novac bio upućen na adresu ili na konto neke jevrejske ustanove u inostranstvu.

*****
Kompozitor i pianist svjetskog glasa Arthur Rubinstein (1887 – 1982) je zbog opasnosti od izbijanja Drugog svjetskog rata kasnih tridesetih napustio Evropu i emigrirao u Ameriku. I sve to ništa ne bi bilo čudo bez sljedećeg. A to je – kada je saznao kakva zlodjela su Nijemci počinili u Drugom svj ratu – nikada više nije održao koncert u Njemačkoj bez obzira na enormne visoke novčane ponude. A koncerte u Izraelu je držao besplatno.
Mi Bošnjaci ne smijemo i ne trebamo zaboraviti sve čestite sarajevske i bosanske Jevreje koji su Bosni i bosanskom narodu ostavili u amanet mnogo dobrih djela, značajnih i realiziranih projekata, koji su ostavili traga u umjetnosti, književnosti, politici i svim drugim oblastima. I zato smo im mi Bošnjaci vječito i neizmjerno zahvalni. Samo da spomenem Šalom Albahari, Isak Samokovlija, Emerik Blum, Danijel Ozmo, Isidor Papo, Finci itd.

*****
Ovim gore primjerima, a ima ih bezbroj, želio sam samo da natuknem koliko su Jevreji upleteni u sve ili u najvažnije pore života. Mediji, banke, berze, oružje, armije, politike …..
Ne svjesno trčeći za modom i popularnim Lewis-farmerkama tzv. nismo ni naslutit mogli da trpamo svoje pare u džep jednog Jevreja. Lewi Straus je rođen u Njemačkoj, ali još 1847. napustio Njemačku, došao u Ameriku i počeo sa proizvodnjom Lewis odjeće koja će postati hit tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća. I mnoge druge kompanije i lanci i koncerni od mode do ishrane i fast food restorana širom svijeta.
Čija je ta pamet koja u sred Meke dozvoli gradnju i poslovanje hotela Shereton čiji lanac se proteže diljem Saudijske Arabije i arapskog svijeta – možda čak i ne pitajući se ko je stvarni i zadnji vlasnik tog lanca.
I sve to ne bi bilo ni pola jada, čak šta više i dobro i poželjno kad funkcionira besprijekorno i na zadovoljstvo potrošaća – da te iste kompanije nisu oslonac i zaleđina te vještačke države koja na Bliskom Istoku sije smrt već stotinu godina.
Jedan Austrijanac mi je davno rekao da su svi američki predsjednici bili Jevreji osim Kenedija i zato su ga i ubili. No ne mora to biti tačno i najvjerojatnije da nije istina jer nije Kenedi jedini predsjednik na koga je izvršen atentat. A da ima i da je bilo Jevreja na najvišim političkim pozicijama u Americi to stoji i to ne može niko poreći. Henry Kisinger (rođen u Njemačkoj), Vilijam Coen ministar za odbranu, roditelji Madeleine Albright su bili Jevreji. Ona sama je nosila ime Marie Jana Korbalova – navodno sve dok su je roditelji pokrstili.
Ali, niko nema pravo da mrzi nekoga zbog etničkog, vjerskog ili kulturnog habitusa dotičnog naroda ili čovjeka. Međutim ako taj čini zlo, nepravdu, nasilje, ubijanje, genocid nada mnom ili nad mojim bratom ili nad mojim komšijom ili nad bilo kim nedužnim – tada se te granice mržnje i ljubavi pomijeraju.
Kako je moguće da cijeli Arapski svijet pa onda sav muslimanski od Maroka do Indonezije stoji i bespomoćno posmatra genocid u Gazi koji provodi izraelsaka vojska po nalogu samo jednog čovjeka. Odnosno kako je moguće da to mirno posmatra cijeli svijet bez obzira na vjeru i naciju. A onda kako je moguće da neke arapske države imaju i razvijaju diplomatske odnose sa Izraelom dok izraelski vojnici ubijaju bezselektivno djecu, stace, žene,…. I još dozvoljavaju prelijetanje izraelskih aviona iznad svojih zemalja.

A onda, povrh svega ovoga kad čujete iz usta jednog bivšeg diplomate/ambasadora koji je svoju diplomatiju zalijevo viskijem još dok je obavljao tu rabotu u Kuvajtu gdje je ko biva i škole nekada nekakve završavao: „E baš neka, ovo Irancima i treba“.
A drugi koji ga slušaju upitaše a što bolan bivši ambasadore?
„Neka veli oni krivo vjeruju i vjeru nam skrnave“.
Ko eto po njegovom oni nisu muslimani.
Eeeee moj bivši ambasadore i ti i onaj ko te je metno da budeš ambasador – pa zar ćemo opet po tome suditi ko je koje i kakve je ko vjere – pa ako nije moje ili one koja se meni sviđa onda ni životi njihovi nisu na cijeni. Aferim bivši ambasadore.