Nema tu nikakve dvojbe. U događaje u Iranu upetljane su SAD, potpuno i do kraja. Ako pitate američkog predsjednika dobit ćete odgovor da su Amerikanci znali šta će Izrael uraditi, ali nisu direktno uključeni u akcije nad nebom Irana. Kao da ih to oslobađa odgovornosti. Nakon nekoliko dana velikog rata u kojem su izraelski zločinci napali u operaciji „Rsing Lion“ na teritorijalni integritet i suverenitet zemlje koja se nalazi udaljena od njih 1500 kilometara i uzvratnog odgovora Irana (Istinito obećanje 3) na ove kukavičije napade možemo svjedočiti o velikim ljudskim i materijalni stradanjima na obje strane. Zanimljivo je da su ovoga puta „podrumaši“ bili stanovnici Tel Aviva, Haife, Jerusalema i drugih gradova koji su se nakon toliko godina neprekidnoig teroriziranja morali suočiti sa posljedicama rata. Doduše, izraelski građani su se smkrivali po podrumima za razlliku od Palestinaca koje kao glinene golubove ubija ispod najlonskih šatora nadmoćna cionistička armija. Izrael se tako suočio nakon više od 40 godina dugog iščekivanja i stalnog spremanja za rat sa svojim najvećim neprijateljem, Islamskom Republikom Iran. Ovaj rat ma koliko odlagan ipak je stalno visio kao potencijalna opasnost na karti Bliskog istoka odnosno svijeta. Ali ne samo zbog toga već i zbog stalne težnje Izraela za proširenjem svom životnog prostora u skladu sa nacističkim pojmom „lebensraum“. Taj naum je sprovođen nacističkom politikom ubijanja, deportovanja germanizacije i porobljavanja Poljaka, a kasnije i Rusa i ostalih slovenskih naroda, i kasnijim naseljavanjem teritorija rasno čistim nemačkim narodom. Plan je bio da se cjelokupna urbana populacija istrijebi izgladnjivanjem i na taj način se stvori poljoprivredni suficit kojim bi se hranila Njemačka. Sve ovo danas, još gore, radi Izrael uz pomoć zapadnih zemalja, i prije svih SAD. U više navrata sam pisao kako me širenje Izraela podsjeća na događaje nakon uspostavljanja nacizma u Njemačkoj. I napad Izraela na Iran podsjeća na nacistički atak na grad Gliwice kada su se Nijemci preobukli u Poljake i zauzeli pogranično mjesto u Gliwicama. Isto smo gledali proteklih dana u Iranu kada su agenti Mossada ušli na iranski državni teritorij gdje su tokom vremena dobijali i sklapali dijelove dronova, a onda te večeri kada je počeo napad Izraela ne samo da su lansirali ove ubitačne sprave već u spektakuranoj akciji poubijali visoke zvaničnike i ugledne naučnike. Poslije prvog šoka kada su Iranci izgubili dosta komandnog kadra uslijedili su teški udari Teherana po Izraelu tokom kojeg su letjeli u zrak važni objekti u Tel Avivu i drugim gradovima čime je dokazana neuvjerljivost ratne izraelske propagande o Željeznoj kupoli (Iron Dome). Ubojita moć iranske armije odnosno Revolucionalne garde, koju su Amerikanci 2007. proglasili terorističkom skupinom, vidjela se vrlo brzo. Kulminacija je uslijedila kada su uspjeli pogoditi zgradu Mossada iz koje se planiraju sve akcija protiv Palestinaca u Gazi, a vidjeli smo i Libana, Sirije i sada Irana. Gdje je, međutim, glavni problem Iranaca? Najprije, u velikom broju lokalnih špijuna na koje sam stalno upozoravao u mojim tekstima objavljenim ovdje i na stranicama Oslobođenja. Peta kolona je izuzetno jaka i ona egzistira od pobjede islamske revolucije. Drugo, Iran, nažalost, nije uspio razviti svoju protivvazdušnu odbranu, a o zračnim snagama da i ne govorim, što objektivno nisu mogli ni učiniti s obzirom na kontinuiranu blokadu Zapada, a prije svih SAD. Istina, postojao je drugi pravac - prema svom ratnom savezniku Rusiji. Ova zemlja se pokazala kao ne baš vjeran prijatelj u postojećem sukobu sa Izraelom gdje je njihova podrška dolazila u retoričnoj osudi agresije ali ne i stvarnoj odbrani svog saveznika. Pisao sam o ovoj slabosti Iranaca. Njihova armija, istina, zauzima 14. svjetsku poziciju i snažniji je od izraelske armade koja je na 17. mjestu. Ali, činjenica je da i pored odlučnog odgovora Irana slabost protivvazdušne odbrane se pokazala kao pretežak problem tako da se izraelski avioni slobodno „špartaju“ nebom sve do Teherana i ostalih gradova u ovoj velikoj zemlji. Izrael se očigledo suočava sa raspaljenim sentimentom iz daleke prošlosti careva Kira i Darija Velikog, koji su dopustili da se Jevreji vrate svojim domovima odnosno obnove Salomonovog hrama u Jerusalemu.

Blizkrieg nije urodio plodom. Ipak, izraelska podmukla akcija nije urodila plodom s obzirom na činjencu da je Iran velika i snažna država sa jakom vojskom i dijelovima fanatizovanih jedinica. Netanyahuov „blitzkrieg“ stoga nije donio priželjivani uspjeh za izraelsku stranu.
O židovskom pogledanju na istok da i ne govorim, a nijemo posmatranje arapskih susjeda koji su izdali svoju braću Gazi i Zapadnoj obali tek će doći na naplatu. Sve ovo čeka arapske lidere i njihove zemlje, neke sutra neke kasnije, ali svi će doći na red o čemu sam pisao u Oslobođenju „Arapski cionisti i vesternizacija Palestine“. Šta je sada glavni problem?
Po meni Amerikanci ostaju najveći problem u trenutnoj situaciji koja sve više izmiče kontroli i ukazuje na Treći svjetski rat. Na početku teksta sam naznačio da je Donald Trump u poslednjim događajima igrao „kurvanjski“ u rukavicama. On je do tančina upoznat da izraelskim namjerama prema Iranu i najvjerovatnije on je dao znak za napad na Iran. Cilj mu je bio odvratiti pozornost iranske strane dok je s njom „pregovarao“ o nuklearnom programu. Očigledno je da se ovdje radi o svjesnoj prevari. Procjenjujem da će se američke snage uključiti u vojnu intervenciju protiv Irana kako bi uklonili sa vlasti sadašnji režim. Ovo bi mogao biti i američki odgovor na poniženje koje im je Teheran priredio 1979. do 1981. u „talačkoj krizi“ kada su doživjeli debakl prilikom spasavanja zarobljenika. Izraelci uporedo rade na uklanjanju nuklearne i raketne prijetnje. Ovo svoju pretpostavku zasnivam i na ponašanju američkog predsjednika Trumpa koji je odjednom, naglo, napustio sastanak grupe G7. Nešto se iza brda valja, to je sigurno. Prema Bliskom istoku iz voda Južnog kineskog mora na Dalekom istoku krenuo je zapadno prema Bliskom istoku USS Nimitz , što govori da se zaoštrava kriza sa mogućom upotrebe američke sile. U regiji ga čekaju brodovi iste klase USS Carl Vinson i USS Dwight D. Eisenhower. Istovremeno Amerikanci prebacuju prema Bliskom istoku više od 20 aviona za tankiranje u zraku.
Ovo je dramatično zaoštravanje odnosa. Svijet se nalazi pred III svjetskim ratom. Islamska Republika Pakistan, koja je susjed Irana i posjeduje atomsko naoružanje, zapijetila je navodno da će ga upotrijebiti ukoliko Netanyahu odluči upotrijebiti nuklearno oružje protiv Irana“. Niko ovdje ne pominje Tursku. Ovu zemlju sam direktno uzeo u razmatranje 1. avgusta prošle godine u sarajevskom Oslobođenju gdje sam napisao:
„Nakon ubistva Haniyeha turska invazija se ne čini nemogućom. Neko mora zaštiti palestinski narod koji bez protivzračne odbrane i drugog adekvatnog oružja predstavlja glinenog goluba za ljudske zvijeri koji osim neprekidnog bombardiranja i ubijanja naprednom tehnikom, koriste sva druga sredstva od betoniranje izvora pitke vode, silovanja muškaraca i žena i drugog najpodlijeg arsenala fizičke i psihičke torture u namjeri da definitivno otjeraju Palestince sa njihove zemlje. To se mora zaustaviti, bez obzira na cijenu.“ Da nisam pogriješio vidi se iz nagovještaja da bi Turska mogla biti sljedeća meta Izraela, ako Tel Aviv uspješno okonča svoj rat s Iranom. Erdoğan je odgovorio da će uskoro imati odbrambenu sposobnost „koju niko neće moći osporiti“.
Je li stvarno rat blizu nas?