-Kada sam davne 1966. godine, posljednji put, izašao na audiciju bosanskohercegovačkog radija nisam imao sreće, kaže Ekrem Piknjač, penzionisani učitelj iz vogošćanskog naselja Svrake. Nije im se nešto dopao neki prizvuk u mom glasu te su mi preporučili da, nakon vježbe, dođem na neku od narednih audicija. Međutim, to me nije sputalo da počnem ostvarivati svoje snove vezane za to da jednog dana, sa neke pozornice, kao pjevač počnem zabavljati ljude. Naime, dok sam, pomalo tužno izlazio iz zgrade tadašnjeg Radija Sarajeva, iza sebe sam začuo glas Jovice Petkovića koji mi je, nakon kraćeg razgovora, predložio da ja snimim neke od njegovih pjesama. Za mene je to bilo ko grom iz vedra neba. Jedva sam sputa svoje srce da ne pukne od sreće. Već naredne godine, nakon brojnih proba na kojima me on usmjeravao kako da vladam svojim glasom, zajedno sa njim, orkestrom Ratomira Petkovića, producentom Hamdijom Salkovićem, zastupnikom “Jugotona” za Bosnu i Hercegovinu, krenuli smo u Zagreb na snimanje gramofonske ploče. Sa nama su putovali Spaso Berak, Beba Selimović i još neki, tada poznati, ljudi sa estrade. Mislio sam da neću uspjeti obaviti taj, vrlo zahtjevni posao, jer sam dva dana kasnije trebao ići na odsluženje vojnog roka. Međutim, “šiša” sa nešto šljivovice koju sam krišom ponio u rancu razbijala je moju tremu ali, podobro, oraspoložila i članove orkestra, te smo snimanje obavili i prije predviđenog roka. Tako su na vinilu ostale zabilježene moje prve pjesme “Desant na Drvar” i “Na Sutjesci” koje je na tekstove Mustafe Mujezinovića napisao Jovica Petković te pjesma “Oj Kozaro, planino zelena” koju je napisao Drago Trkulja. Obzirom da su se u to vrijeme na singlice snimale četiri numere, sem ove tri, ja nisam imao druge te je na moj singl “uletilo” “Đuđino kolo” Ratomira Petkovića. Tokom snimanja nisam imao neke posebne slobode u okviru koje bih na pravi način predstavio te numere jer me je Jovica “tjerao” da pjevam školski, baš onako kako je on melodije pisao. Ploča sa tim numerama pojavila se na tržištu tek nakon mog odsluženja vojnog roka. Za mene je to bilo kao da sam dobio glavni zgoditak na lutriji. Pomalo sam se kočoperio pred rajom. U školi gdje sam radio kao učitelj umjesto imenom zvali su me “Pjevač”. Godilo mi je to. Međutim, “Jugoton”, da li zbog tematike pjesama ili nečeg drugog, nije na pravi način stao iza tog projekta. Nikakve reklame nije bilo. Nije bilo ni poziva da sa nekim njihovim ekskluzivcima idem na nastupe širom tadašnje Jugoslavije niti van njenih granica. Možda su mene, iako sam završio Učiteljsku školu, smatrali seoskim djetetom koji nema svojih sredstava da uloži u marketing i ličnu promociju, te su me malo “ostavili po strani”. Naravno, sam nisam bio upućen u estradne tajne i druge, zakulisane, radnje što je doprinijelo tome da, moj izlet u estradne vode, počne padati u zaborav. Jednostavno. Nisam se mogao snaći u tim vodama. Preko noći je nestalo moje ambicije da bilo šta više snimam.

Ipak nisi “pobjegao” od muzike?
-Ne Nikada nisam prestao da volim pjesmu, posebno pjesme iz bogate riznice bosanskohercegovačkog muzičkog izvornog stvaralaštva. Uz harmoniku koju sam svirao, po sijelima i prelima, pjevao sam naše tradicionalne pjesme sevdalinke ali i neke moje mlodije koje sam pisao i slagao u svoju muzičku seharu. U njoj se, tokom ovih godina unazad, nakupilo toliko pjesama da bi se moglo snimiti na desetine albuma. Međutim, spletom različitih okolnosti mnoge od njih još uvijek nisu ugledale svjetlo dana. U trci za zaradom naši pjevači radije snimaju pjesme koje u sebi nose prizvuke tuđe, a ne vlastite tradicije.

Nedavno je na društvenim mrežama osvanuo demo snimak jedne od tvojih pjesama?
-Moja djeca su se malo igrala snimatelja te su, mobitelom, zabilježili dok sam pjevušio jednu od njih, nastavlja Ekrem Piknjač. Radi se o pjesmi “A on meni nema Bosne” koju sam napisao 1993. godine, nakon što sam se nekako uspio izvući iz agresorskog logora “Bunker” kod Pansiona “Kon-Tiki” u Vogošći, gdje sam sa dijelom prijatelja i komšija iz mog mjesta bio prinudno zatočen. Ona je svojevrsni izliv našeg prkosa i ponosa, izliv ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini koja je prolazila kroz različite golgote, ali je uvijek uspjevala da ih prevaziđe i nadživi. Oni koji su je mrzili nestali su sa ovozemaljske scene. I one koji je danas mrze naša zemlja će nadživjeti. Za tu pjesmu inspirisao me rad barda našeg glumišta Josipa Pejakovića koji je imao prilike da čuje tu pjesmu. Nakon prve optpjevane strofe uzeo je gitaru i počeo je pjevati sa mnom. Volio bih da ova pjesma bude zabilježena na nekom kvalitetnom snimku. Pored nje volio bih da svjetlo dana ugleda i pjesma “Draga o moja Dragice”, jedna istinita priča o ljubavi Bošnjaka i pravoslavne djevojke, ljubavi koja je, uprkos svemu što nam se dešavalo tokom minulog rata, opstala i dan danas živi.

Inače, čitav radni vijek učitelja Ekrem Piknjač se uporedo bavio muzikom, folklorom... Ni jednog trenutka nije žalio svog slobodnog vremena u okviru kojeg je na najbolji način promovisao našu muzičku i folklornu tradiciju. I danas, teško da može proći neko veselje bez njegove pjesme i harmonike. Mnogi od onih koje je on podučavao danas su vrlo uspješni ljudu u različitim segmentima života.