Živimo u svijetu gdje se sve mjeri na snagu. Ali što ako prava snaga nije u sili, već u postojanosti duha? Možda smo zaboravili da je tišina ponekad snažnija od riječi.
Danas svijetom, sve više, ne upravljaju mudri, moralni i odgovorni ljudi, već otpadnici sistema — oni koji su se popeli na vrh ne zahvaljujući znanju, poštenju ili viziji, već manipulacijom, strahom i moći. Mnogi od njih nose titule predsjednika, premijera, vođa, a ponašaju se kao da vode mafijaške organizacije, a ne države.
Demokracija, nekad simbol slobode i prava, sve češće se koristi kao maska. Glasački listići postoje, ali izbor je često privid. Ljudi biraju između onih koji glasnije obećavaju, a ne onih koji pošteno rade. Istina postaje relativna, a moć se mjeri brojem klikova, lajkova i medijskih naslova, ne stvarnim rezultatima. Svijet vodi politika interesa, a ne savjesti. Ratovi se opravdavaju "mirom", eksploatacija se naziva "razvojem", a nepravda "stabilnošću". Oni koji govore istinu proglašavaju se prijetnjom. Oni koji se bore za slabije - postaju mete.
U ovakvom svijetu, ne treba se čuditi, što mladi ljudi sve više gube vjeru u sustav, u institucije, u ideju da poštenim putem možeš nešto postići. Ali to ne znači da trebamo šutjeti. Jer šutnja je upravo ono na čemu takvi vladari opstaju. Vrijeme je da se ne mirimo s normalizacijom nenormalnog. Da se ne klanjamo snazi bez morala. Da pitamo; kakvi ljudi to vode ovaj svijet – i zašto im to dopuštamo, a ima načina držat ih ondje gdje im je sam Bog namijenio da su.
Svijet je danas podijeljen, ne samo ekonomijom, nego i ideologijom moći i licemjerja. Dok jedni grade zidove da sačuvaju svoje bogatstvo, drugi umiru pokušavajući doći do osnovnih uvjeta za život. I nije stvar u resursima - nego u sistemskoj odluci da jedni smiju imati, a drugi – ne.
Kad predsjednik neke velike sile kaže da je njihovo pravo da određuju ko smije imati oružje, hranu, vodu, čak i istinu – a ko ne smije – to nije više politika, to je poruka: “Mi odlučujemo ko vrijedi, a ko ne.” Govore o ljudskim pravima, a prodaju oružje diktatorima. Govore o ravnopravnosti, a šute kad korporacije iz njihovih zemalja kradu resurse siromašnima. Nisu to više lideri – to su glasnogovornici interesa. A mi? Mi postajemo svjedoci vremena u kojem pravda više nije univerzalna, nego selektivna. U kojem se više ne pita šta je ispravno – nego ko to govori i kome to koristi. Došao je vakat da se kaže jasno: pravo nije privilegija. Mir nije luksuz. I dostojanstvo ne smije biti rezervisano samo za bogate i moćne.
U vremenu koje se hvali napretkom, slobodom i demokratijom, mi i dalje živimo u poretku gdje nekolicina odlučuje o sudbini milijardi. I nije to više teorija zavjere – to je svakodnevna stvarnost. Moćnici današnjice – politički lideri, bankarski sistemi, vlasnici globalnih korporacija – doslovno kroje pravila ko ima pravo na život, a ko je suvišan.
Jedan klik drona, jedno povlačenje investicije, jedna odluka o embargu – i čitav narod ostane bez hrane, bez lijekova, bez budućnosti. U njihovim zatvorenim sobama, na luksuznim konferencijama, odlučuje se o sudbinama ljudi koji nemaju ni pojma da su samo "stavka u budžetu" ili "kolateralna šteta". Govore o sigurnosti, a šire ratove. Govore o miru, a naoružavaju svijet. Govore o slobodi, a kontroliraju informacije. Sve pod parolom "stabilnosti" – ali stabilnosti za koga? Za njih. Za one koji već imaju sve.
A obični čovjek? On gleda kako sve više postaje broj, kako mu oduzimaju pravo na dostojanstvo, na rad, na liječenje, na obrazovanje. Kako se u tišini odlučuje da mu život, nije dovoljno vrijedan. Ali istina je: nijedan čovjek ne bi smio imati moć da odlučuje ko će živjeti, a ko neće. Nijedna država ne bi smjela imati ekskluzivno pravo na budućnost, dok drugima nameće patnju. Jer ako šutimo dok to rade drugima – sutra će to raditi i nama.
Danas, snaga se postavlja kao jedino mjerilo uspjeha. Ne govorimo više o čestitosti, znanju, empatiji ili solidarnosti. Govorimo o dominaciji, o “pobjedi”, o moći — tko je glasniji, tko je bogatiji, tko ima veći utjecaj. Fizička snaga se glorificira, financijska moć se slavi, a emocionalna stabilnost i sposobnost često se ismijavaju. Na društvenim mrežama, snaga se prikazuje kroz slike luksuza, tijela, skupih automobila i putovanja. U politici, snaga se očituje kroz retoriku podjela i straha. U međuljudskim odnosima, sve češće svjedočimo borbi ega, a sve rjeđe dijalogu i slušanju.
Zaboravljamo da postoje različite vrste snage. Snaga je i kad se znaš povući, kad odlučiš ne uzvratiti udarac. Snaga je kad se zauzmeš za slabijeg, kad priznaš grešku, kad staneš uz istinu i kad nije popularna. Snaga je i u šutnji, ako dolazi iz dostojanstva, a ne iz straha. Društvo koje mjeri sve prema snazi postaje društvo koje zaboravlja čovjeka. A kad zaboravimo čovjeka – izgubili smo i smisao snage.
Da se primjetit na svakom koraku. a to je ono što nosi gorke istine koja se ponekad zaista čini neporečivom. Mnogo je trenutaka u životu kada se čovjek suoči s nepravdom, licemjerjem i sebičnošću, i tada se lako izgubi osjećaj beznađa. Ali istina je, i da taj isti svijet nose i oni tihi, dobri ljudi koje često ne primijetimo - oni koji pomažu bez interesa, koji opraštaju, koji ostaju pravedni kad je najteže. Možda ne vladaju ovim svijetom, ali su tu. I njihova prisutnost je dokaz da vrijednosti poput istine, dobrote i saosjećanja ipak nisu potpuno izgubljene,
Mržnja podvle, zavist i pokvarenost su tri jahača današnjeg doba. Ne dolaze više s mačem u ruci, već s osmijehom na licu. Insan je, izgleda, zaboravio sebe. Zaboravio zašto hoda ovom zemljom. Srce mu je postalo tvrđe od kamena, a duša mutnija od rijeke kroz koju se prolila ljudska nepravda.
Gledam ovaj svijet i pitam se: kako smo došli ovdje? Kada su laž i pohlepa postale valuta poštovanja? Kada je istina počela da boli više od laži? Kad si iskren, ranjiv si. Kad si dobar, slomljen si. A kad šutiš, svijet ide dalje kao da nisi ni postojao. Ljudi gaze jedni preko drugih kao da su stepenice. Niko se ne pita kako je onome ispod. Samo gledaju gore - više, brže, jače. U tom trčanju, izgubili su dušu. A šta vrijedi sve to, kad pred sobom vidiš lice koje ti ne liči više na čovjeka? Ali negdje, ipak, u toj tamnoj masi, tinja još poneko svjetlo. Tihi, skromni ljudi. Oni koji ne traže aplauze, ali nose ovaj svijet na ramenima. Oni ne viču, ali njihov eho traje duže od svih galama.
Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo sačuvati sebe u njemu. Možemo ostati ljudi među neljudima. Možemo gledati pravo i ići uspravno, pa makar stajali sami. Jer dok ima barem jedno srce koje kuca za istinu, ovaj svijet još nije potpuno izgubljen.
Znaš, najteže je kada ti srce ne otupi. Kad još osjećaš…Kad te boli tuđa bol, iako nije tvoja. Jer onda hodaš ovim svijetom kao ranjeni svjedok, gledaš i znaš, ali ne možeš promijeniti ništa. Pokušao si govoriti - ismijali su te. Pokušao si šutjeti — ugušila te tišina. Davao si, a oni su uzimali kao da im pripada. I još su te gledali kao da si lud jer nisi tražio ništa zauzvrat. U ovom vremenu, čisto srce je kao staklo među kamenjem. Svijet ga ne zna držati. Puca.
Postoji vrijeme, a možda je baš ovo sadašnje, kada se insan osjeća kao stranac u vlastitom svijetu. Vrijeme u kojem su mržnja, zavist i pokvarenost postali zakon ulica i pravilo uspjeha. Vrijeme kada tišina dobrih nestaje pod galamom sebičnih, a istina je svezana lancima šutnje. U takvom vremenu, ostati čovjek - istinski insan - više nije prirodno stanje, već svakodnevna borba
Sve više se čini da oni koji gaze, najdalje doguraju. Da se laž isplati, da je nepoštenje put do priznanja, a maska zamjena za lice. Srce koje osjeća i duša koja pamti postali su tereti. U vremenu instant moralnosti, kad je "vrijednost" ono što se vidi, a ne ono što se nosi u sebi, čistoća namjere izgleda kao slabost. Jer i pored sveg tog mraka, insan u sebi nosi sjeme svjetla. Onaj glas koji, i kad sve drugo umukne, tiho šapće: "Ne predaj se. Ne spuštaj se na njihov nivo." To nije oholost, nije tvrdoglavost, to je borba za vlastito lice, za svoju unutrašnju istinu.
Uprkos svemu, postoje ljudi koji još uvijek ne znaju mrziti, i ne žele. Ljudi koji biraju oprost čak i kad bi osveta bila lakša. Ljudi koji se ne bore da pobijede druge, već sebe — svoj ego, svoj ponos, svoju tamu. Oni koji ne trče da budu prvi, ali uvijek stignu tamo gdje je najpotrebnije. Tihi, skromni, neprimjetni - a nose svijet na leđima.