Kada neko ozbiljno tvrdi da bi granice njegove države trebale da se prošire na Liban, Saudijsku Arabiju, Eufrat, pa čak i Meku, Medinu i Sinaj, lahko je pomisliti da citira nekog drevnog imperatora ili srednjovjekovnog krstaša. Ali ne — to je Avi Lipkin, suvremeni izraelski političar s mikrofonom, CV-jem punim samoproglašene stručnosti i pogledom na svijet sačinjenim od religijskog nacionalizma, apokaliptičnih proročanstava i rutinske islamofobije.

Lipkinova retorika nije samo opasna — ona je poremećena. Otvoreno govoriti o „uzimanju Meke i Medine“, najsvetijih gradova islama, nije samo provokacija. To je prijetnja umotana u fanatični mesijanski delirij. To je poziv na kulturno i religijsko brisanje, zamaskiran u jezik svetosti. A dolazi od čovjeka koji je decenijama gradio karijeru hraneći publiku upravo ovakvim halucinacijama — jednostavni neprijatelji, jasne podjele, božanski rat.

Avi Lipkin nije marginalna figura. On je osnivač političke stranke „Bible Bloc“ u Izraelu — pokušaj judeo-kršćanske političke simbioze, ne na osnovu razumijevanja, već zajedničkog neprijateljstva prema islamu. Naslovi njegovih knjiga govore sve: „Da li je fanatični islam globalna prijetnja?“, „Povratak u Meku“, „Islam prorečen u Postanku“. Sve to više liči na program vjerskog rata nego na ozbiljnu analizu religija.

Lipkin već više od 35 godina putuje po crkvama i konzervativnim medijima, naročito u SAD-u, gdje širi mitologiju o Izraelu kao božanskoj utvrdi protiv islama. Njegova poruka je jednostavna i opasna: podržavaj Izrael ne zbog mira, nego zbog konačne pobjede. Govorio je na platformama poput Fox New-sa, 700 Cluba, i mnogim evanđeoskim propovjedaonicama, gdje se strah prodaje kao istina, a komplikovane stvarnosti pojednostavljuju do fanatizma.

Budimo jasni: kada Lipkin govori o „pročišćavanju“ Meke, Medine i Sinaja, ne govori metaforički. On poziva na vojno-religijsko zauzimanje najsvetijih mjesta islama. To nije politička analiza — to je impuls kulturnog genocida. Zamislite reakciju da neki imam pozove na „oslobađanje i čišćenje“ Vatikana ili Zida plača. Skandal bi bio globalan. Zašto bi ovdje bilo drugačije?

Lipkinovi stavovi nisu samo islamofobični, već otvoreno preziru ideju suživota, suvereniteta i međureligijskog poštovanja. Bliski istok za njega nije mozaik civilizacija, već tabla za božansku igru osvajanja. Kurdi su „prijatelji“ (za sada), Liban „treba izraelsku zaštitu“, a islam — greška koju treba ispraviti sabljom i Biblijom.
Avi Lipkin nije usamljeni fanatik. On ima publiku. Ima medijsku podršku. Ima političku infrastrukturu koja često toleriira ekstremizam — ako dolazi u kipi, a ne u kefiji. Njegov biblijski suprematizam zaslužuje istu osudu koju bismo uputili bilo kojem imamu, svećeniku ili političaru koji poziva na sveti rat i uništenje drugog.

Ovakav govor ne smijemo tretirati kao ekscentrično proročanstvo ili bezazleni religijski entuzijazam. On to nije. On je ideološki poziv na okupaciju, maskiran u vjeru i umotan u zastavu. Što ga duže ignoriramo, to više dopuštamo da se sjeme nasilja širi među onima koji Lipkina ne čuju kao bajko-pisca, već kao božijeg glasnika.

Na kraju, Lipkinova vizija nije proročanska. Ona je patološka. I krajnje je vrijeme da prestanemo da joj aplaudiramo.