Nezira Mehmedović iz Srebrenice izgubila je ono najvrjednije što je imala – dva sina, Saiba i Sinana, ubijena u genocidu 1995. godine. Danas, na 30. godišnjicu, dok stoji među bijelim nišanima u Potočarima, suze joj ne prestaju teći. Glas joj podrhtava, ali riječi su jasne - majčinska bol ne blijedi, ni nakon tri decenije.

- Muž mi je umro šest mjeseci prije rata. Ostala sam sama s njima dvojicom. Saib je rođen 1972., Sinan 1974. I nestali su. Tražila sam ih, molila Allaha da ih nađem, da ih ukopam. I jesam. U Potočarima. Sad im dolazim svake godine, ali ove jedva – noge me izdaju. Samo da mi pamet ne ode - govori Nezira.

Sjeća se svakog detalja. Sinan je bio pažljiv, brižan. Svaki ramazan dolazio bi da zajedno poste, da zajedno sehur dočekaju.

- A Saib, on je bio u Beogradu, ali je došao da brani naše selo Slatinu. Kad je stigao, rekao mi je: mama, sve sam prelazio preko žena, djece, kostiju…, - kazala je.


Nezira ne traži ništa osim da se ne zaboravi.

- Prihvatila sam od Boga što mi je dao. Teško mi je, žao mi je moje djece. Kako su me slušali, kako su mi radili. Krivo mi je što neke obilaze, a meni nikad niko nije došao ni na vrata da me pita kako živim. I ja sam dala dva sina za ovu zemlju. Dva. A nikoga nema – kazala je Nezira.

Zbog njih dvojice i zbog njih osam hiljada i više, danas je Srebrenica centar svijeta.

U Memorijalnom centru u Potočarima danas će biti klanjana dženaza i izvršen ukop posmrtnih ostataka sedam žrtava genocida u Srebrenici. I ove godine žrtve će biti ukopane uz svoje najbliže - tako će otac naći smiraj uz svoga sina, brat će biti ukopan uz brata, sin će biti spušten u zemlju uz posmrtne ostatke svoga oca.

Danas će u Potočarima biti ukopani: Senajid (Husein) Avdić, rođen 1976. godine; Hariz (Ramiz) Mujić, rođen 1976. godine; Fata (Huso) Bektić, rođena 1928. godine; Hasib (Adem) Omerović, rođen 1961. godine; Sejdalija (Alija) Alić, rođen 1961. godine; Rifet (Mustafa) Gabeljić, rođen 1964. godine; Amir (Ibrahim) Mujčić, rođen 1964. godine. (Vijesti.ba / FENA)