Ljudi moji, molim vas, nikako ne podcjenjujte sposobnosti teoretičara zavjere: oni crnogorski su još početkom devedesetih prošlog vijeka najavili da će Andrej Nikolaidis, odmah nakon svoje hidžre iz Sarajeva u Ulcinj, napisati oštru književnu kritiku Gorskog vijenca. I, bili su u pravu! Neustrašivi Andrej je zaista to ovih dana uradio. On je slavni slavospjev genocidu svojeručno skinuo s vladarsko-pjesničkog trona i list po list ga oljuštio poput glavice crnog luka. Ni jednu jedinu suzu nije pritom ispustio, dapače, sve je to odradio pjevušeći svoj omiljeni song Final countdown od njemu također omiljenih Leibacha. Čovječe!

U Andreju je očigledno preko tridesetak godina tinjao neugasivi stvaralački oganj, koji je konačno eruptirao u ekstazi umjetničkog nadahnuća, zadovoljstva i divljenja samom sebi; sam sebi nije mogao vjerovati da je tako hrabar. Njegov tekst u cijelosti fragmentalno prenosimo u nastavku.

„GORSKI VIJENAC NIJE NAPISAO NJEGOŠ
Gorski vijenac nije Njegoševo djelo; Njegoš se dobrovoljno (da li baš dobrovoljno?) samo potpisao ispod njega. Pravi autori i vlasnici tog radikalističko-ideološkog pamfleta su srpski radikali. Oni vladaju zapadnim Balkanom otkad je krme rep iskrivilo; onamo neđe od devetnaestog vijeka pa naovamo. Vladaju nekad zvanično, nekad nezvanično, vladaju iz sjenke, preimenovani ovako ili onako, ali vladaju. Dakle, nekad pod pravim imenom, nekad prerušeni u partizane, komuniste, socijaliste, nazadnjake, naprednjake, socijaldemokrate i bogzna još kakve, ali vladaju. Jučer Jugoslavijom, danas Srbijom, Crnom Gorom i Republikom Turskom, izvin'te me – htio sam reći Republikom Srpskom. Srpske radikale je iznjedrila SPC, koja svo vrijeme budno i materinski bdi nad njima. Vodi ih i usmjerava na trnovitom putu stvaranja Velike Srbije. Pomaže im da se u skladu s turbulentnim političkim promjenama pravovremeno transformiraju mijenjajući svoje uniforme, ime, ali ćud – e, ćud baš nikako! A ćud im je opaka rabota: posrbiti, kad treba protjerati, a kad se može – po(ro)biti sve što se ne umije izjasniti kao Srbin – od Vardara pa do Triglava.

SPC je iznjedrila srpske radikale, a srpski radikali Njegoša i Gorski vijenac. Dječaka Radeta sa Cetinja su uzeli u ruke i za svega četiri godine školovanja iškolovali ga u vatrenog srpskog radikala, koji će svoje „srpsko“ pleme Crnogorce priključiti kukavnom srpstvu ugašenom tj. matičnom srpskom narodu u vječnoj i krvavoj borbi stvaranja Velike Srbije na tuđim teritorijama. Dječak Rade nije znao da baš on mora potpaljivati ugašeno srpstvo, ali tu ulogu su mu naložili upravo srpski radikali. Dječak Rade je morao pod Gorski vijenac metnuti svoj potpis, kako bi Crnogorce uvjerio da su Srbi i da moraju slaviti Miloš(ević)a, svetog Savu i boj na Kosovu.

Tako je Gorski vijenac Crnogorcima podmetnut, a ostalima nametnut.

Kad je sazrio kao vladika i Srbin, Rade se u besanim noćima čudio i čudio, shvatajući da „njegov“ Gorski vijenac nema veze sa poslovičnim crnogorskim vrijednostima, sa crnogorskom dušom, sa čojstvom i junaštvom, sa čistim obrazom i čistom borbom za slobodu, sa viteškim odnosom prema ženama i starcima, sa poštenjem, ali tu zagonetku nije umio riješiti. Osjećao je da je kompletan duh spjeva njemu tuđ i odvratan, u potpunoj suprotnosti sa crnogorskim običajima, bez moći da nešto promijeni. Jako mu je smetalo što u spjevu nema nijednog pravog junaka, koji bi u nekom fer dvoboju sa Turčinom odnio pobjedu, već sami zločinci, koji jedva čekaju da pokolju okolnu braću muslimane, uzmognu li čut ćete hoće li.

Odlučio se da sam, iz svoje duše počne pisati, bez mentora Sarajlije i Medakovića i ostalih agenata agresivne SPC i srpskih radikala. Mračne i stravične slike iz Vijenca su ga bačile na suprotnu stranu, u svijet nježnosti, ljepote i ljubavi. Htio se iščupati iz kandži srpskih radikala i zadisati punim plućima svježi lovćenski vazduh. U polusnu je ispred sebe ugledao veličanstvenu Erato, zanosnu i nasmiješenu, sa lirom u rukama, kako mu prilazi laganim korakom. Stihovi su počeli sami teći:

NOĆ SKUPLJA VIJEKA
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat – moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –
zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.
Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

To je Njegoš! Ovo je njegov Gorski vijenac!
Ovim završavam prvi dio 'Književne kritike Gorskog vijenca' uz napomenu da sljedeći dolazi uskoro. Do tada – ostanite mi u dobrom zdravlju i raspoloženju“ – stoji u Andrejevom tekstu.