Kako je moguće da se u Gazi ponavlja ono za što se nakon Srebrenice govorilo “nikad više” i da svi samo gledaju, kaže u intervjuu za Detektor specijalna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija (UN) za stanje ljudskih prava na okupiranim teritorijama Palestine, Francesca Albanese, samo nekoliko dana nakon što su je SAD stavile na listu sankcija zbog njenih oštrih izjava o zločinima izraelske vojske nad Palestincima. Albanese je održala govor u Sarajevu, gdje se prisjetila svojih prvih susreta s informacijama o genocidu u Srebrenici.

“Situacija u Gazi je apokaliptična”, kaže specijalna izvjestiteljica UN-a odgovarajući na pitanje šta zna o uslovima u Gazi, gdje Izrael ne dozvoljava ulazak stranim novinarskim ekipama kako bi izvijestili o razmjerama humanitarne krize.

Gaza je oduvijek bila geto, kaže Francesca Albanese u intervjuu, tokom kojeg se na trenutke osmjehuje, ali ukazuje da je to prekrivanje stvarnog osjećanja.

“Ne bi trebalo da previše vjerujete mom stalnom osmijehu, jer to je grimasa, službeni izraz koji služi da sakrije stvarna osjećanja – duboko razočaranje u to što je čovječanstvo i u ono što smo postali”, objašnjava ona.

Naglašava da je u otkobru 2023. godine, kada je Izrael pokrenuo napad, u Gazi živjelo 2,3 miliona ljudi, od kojih su polovina bila djeca.

“Kada je Izrael započeo taj rat, koji je izgledao katastrofalno od samog početka, jer su išli na sve i svakoga – pojedince, koristeći vještačku inteligenciju, bombardovali su džamije, crkve, univerzitete, ogromna stambena naselja – bilo je jasno da se ne radi o običnom ratu. Čak i ako bismo koristili riječ rat, to nije bio rat, već iza toga je stajala namjera potpune destrukcije i genocida”, kaže Albanese.

“Gdje smo 650 dana kasnije? Gotovo čitav pojas Gaze je pretvoren u ruševine, ljudi bukvalno gladuju. Još od novembra i decembra 2023. zabilježeni su slučajevi pothranjenosti, ali već tri mjeseca unazad, ništa ozbiljno, ništa što bi se moglo nazvati humanitarnom pomoći, nije ušlo u Gazu. Ljudi umiru, ne samo od bombi – Izrael ubija bombama i snajperima – već i od gladi”, kaže UN-ova izvjestiteljica.

“Gaza je postala klanica. I čini se da je to nezaustavljivo. I to je moj šok i moja grimasa – kako je to moguće?”, dodaje Albanese.

Ona kritikuje nedavni pokušaj Izraela i SAD-a da sami dijele i kontrolišu humanitarnu pomoć kroz posebnu fondaciju, nakon što su optužili Hamas da otima tu pomoć ili da se ona zloupotrebljava za naoružavanje terorista.

“Posebno apsurdno je postojanje takozvane ‘Gaza Humanitarne fondacije’, koja je zapravo zajednički zločinački poduhvat Izraela i SAD-a, gdje koriste vojnike i privatne ugovarače ne da nahrane, već da izgladnjuju Palestince i ubijaju ih dok gladuju. To je monstruoznost rijetko viđenih razmjera u našem životu”, smatra Albanese.

Albanese je pravnica specijalizirana za ljudska prava. U svojim izvještajima za UN dokumentuje stanje u Palestini, a od 2024. navodi da se u Gazi dešava genocid, što je neobično za predstavnike UN-a u trenutku dok za takvu kvalifikaciju ne postoji pravosnažna međunarodna presuda.

Tokom svog govora na WARM festivalu u Narodnom pozorištu u Sarajevu najveći dio vremena je govorila upravo o kvalifikaciji zločina u Gazi. Rekla je da su preživjele žrtve genocida u BiH bile prve koje su tako nazvale zločine u Gazi. Sada to radi i ostatak svijeta, kazala je, s pitanjem kako se ovo moglo dogoditi i kako smo došli ovdje.

“I uprkos tome što zapadni političari govore i misle da znaju – genocid nije mišljenje. Na osnovu onoga što se desilo u prošlosti, genocid je zločin s vrlo jasnom pravnom definicijom. Genocid nije samo masovno ubijanje ili istrebljenje. To je uništenje jednog naroda kao takvog. Ubistvo, nanošenje fizičke ili psihičke štete, stvaranje uslova života koji vode ka uništenju, sprečavanje rađanja – svi ovi akti su genocid ako su počinjeni s namjerom da se uništi jedna grupa kao takva”, objasnila je Albanese.

“A Izrael je počinio sve te akte u Gazi”, uvjerena je dok citira broj ubijenih, među kojima je veliki broj žena i djece.

Na pitanje zašto joj je važno dešavanja u Gazi nazivati genocidom, Albanese u intervjuu, vođenom nakon njenog govora, objašnjava da je Međunarodni sud pravde (ICJ) u januaru 2024. priznao vjerovatnoću genocida.

“Očigledno je da postoje kršenja ljudskih prava, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti koje treba zaustaviti. Ali zašto je važno nazvati to genocidom? Zato što Konvencija o genocidu nameće obavezu sprečavanja, i pošto je ICJ priznao rizik, prema presedanu iz predmeta ‘BiH protiv Srbije’, kada neka država ima razumne informacije da se genocid dešava, mora koristiti sav svoj uticaj da ga zaustavi”, kaže ona.

U presudi Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije je zaključeno da ova zemlja niје pоkazala da је prеduzеla bilо kakvu iniciјativu ili akciјu sa svоје stranе da sprijеči izvršene zlоčinе, odnosno da njeni organi nisu radili ništa da sе sprijеče masakri u Srеbrеnici.

“Umjesto toga, zapadne zemlje i druge… šta rade? Daju oružje, političku podršku. I dozvoljavaju da se to nastavi – čak omogućavaju nekima da profitiraju od toga”, dodaje Albanese i nastavlja kako “misli da UN ima grijehe od kojih se teško može oporaviti”.

“Jasno je iz primjera Ruande, Bosne i Gaze da UN ne govori kad se genocid dešava. Zato me ljudi gledaju s tolikim poštovanjem – jer ovog puta neko iznutra, iz UN-a, to kaže”, kaže i dodaje da nije sama u tome.

SAD su joj nedavno uvele sankcije nakon posljednjeg izvještaja, u kojem je navela da korporacije ostvaruju profit iz izraelske ekonomije nelegalne okupacije. Ona smatra da je takvo nešto moguće zaustaviti samo pozivanjem privatnog sektora na odgovornost. U objašnjenju sankcija navodi se da SAD smatra da Albanese širi antisemitizam, podržava terorizam i otvoreni prezir prema SAD-u, Izraelu i Zapadu.

Reagujući na mreži X, samo je kratko napisala da moćni kažnjavaju one koji govore u ime nemoćnih.

“To nije znak snage, već krivnje”, navela je u objavi.

Francesca Albanese drži govor na zatvaranju WARM festivala. (Foto: Detektor)

Na zatvaranju WARM festivala u Sarajevu tokom govora je ispričala da ju je pitanje “kako se to moglo desiti?” progonilo dok je gledala stradanja civila u različitim dijelovima svijeta. Prisjetila se ljeta 1995. dok je u rodnoj Italiji gledala slike iz Bosne i Hercegovine.

“Snajperisti pucaju po civilima, masovna silovanja, koncentracioni logori, sela spaljena. Muškarci odvojeni od žena. Majke i mala djeca natjerani na kamione. Tinejdžeri i muškarci – hiljade su pogubljene. Desilo se na mnogim mjestima, ali najstrašnije je bilo u Srebrenici – zbog razmjera i brutalnosti – u zoni pod zaštitom UN-a”, prisjeća se Albanese.

Tada se, kaže, zapitala – kako se to moglo dogoditi pod nadzorom UN-a? A potom, u septembru 2024., iz Tunisa na laptopu gleda majku kako vrišti i trči prema zgradi u kojoj je zapaljen njen devetogodišnji sin.

“Njeno dijete, isto devet godina kao moje, unutra je. Živo gori”, kaže ona.

I zapitala se koliko je slika čistog užasa poput ovog vidjela u posljednjih skoro 650 dana.

“U tom trenutku sam pisala svoj peti izvještaj za UN – drugi u kojem dokumentujem genocid u Gazi. Tada je 41.000 ljudi već bilo ubijeno, 11.000 su bila djeca. Jedan geto pod opsadom. Škole, domovi, bolnice, džamije, crkve, biblioteke – uništeni. Čitave porodice izbrisane iz matičnih knjiga. Ljekari, pekari, naučnici, ribari – izbrisani”, objašnjava Albanese.

Tada je, ispričala je, shvatila da pravo pitanje nije kako se to desilo, već – kako to zaustaviti? Pozvala je sve da se pridruže vojsci koju fotograf Misan Harriman naziva vojskom moralnih ratnika.

“Moralni ratnici imaju drugačiju moć. Ne moć nad – kao imenica za osvajanje, nego moć da – kao glagol mogućnosti”, kazala je Albanese tokom govora i pozvala sve da prestanu ignorisati stradanja u Gazi.

U intervjuu za Detektor kaže kako je razočarana u “Evropu kakvu danas imamo”.

“I stalno ponavljam – osnivači Evropske unije se danas okreću u grobu. Jer EU je postala izgovor da se ne poštuje međunarodno pravo. Jer tvoja država, moja država, imaju obavezu da djeluju da spriječe genocid. To bi barem značilo poslati mornaricu s humanitarnom pomoći – pravom pomoći: medicinskim sestrama, doktorima, psiholozima, hranom, mliječnom formulom, šatorima i prenosivim toaletima”, kaže Albanese.

“Ne, umjesto toga – svi samo gledaju. Opet”, kategorično zaključuje.

Ali Albanese ne dopušta da padne u očaj. Umjesto toga, ponekad se u javnim nastupima osmjehuje.

“To nije pravi optimizam, to je nada – nada da ćemo se probuditi, povući ručnu kočnicu i skrenuti na drugi put”, kaže Albanese, uvjerena da će se patnja širiti.

“I nastavit će se širiti, ne samo u Gazi, na Zapadnoj obali, u Izraelu, nego i u cijelom regionu, i neće tu stati. Moramo shvatiti da ovo mora biti posljednji zločin koji Izrael čini nad Palestincima”, kaže ona.