Kako sam najavio u tekstu od prije nekoliko dana da će uslijediti domino efekat nakon što je Macron saopćio da Francuska u septembru priznaje Palestinu tokom zasjedanja Generalne skupštine UN, to se i dogodilo. Slijedile su ga druge moćne zemlje. Vidjeli smo da je odmah izdato slično zajedničko saopćenje Francuza, Nijemaca i Britanaca. Reakcija njemačkog kancelara bila je da Izrael mora pustiti humanitarnu pomoć, a slično je bilo javno reagiranje kabineta u Downing streetu 10. Britanija je zatim otišla još dalje i uputila ultimatum da će priznati Palestinu, ako Izrael ne poduzme konkretne korake ka okončanju sukoba u Gazi i obnovi mirovni proces koji vodi rješenju s dvije države. Ovo je izavalo bijesnu reakciju cionističkog režima u Izraelu. Izraelski ministar inostranih poslova Gideon Sa'ar je kazao da „promjena stava britanske vlade, nakon francuskog poteza i unutarnjih političkih pritisaka, predstavlja nagradu za Hamas i šteti naporima da se postigne prekid vatre u Gazi i okvir za oslobađanje talaca". Čovjek bi se mogao grohotom nasmijati na ovakve izvaljotine kao da Izraelci traže mir i prekid vatre. Prema već viđenom da se zaključiti da se cionistički režim izjednačio sa nacističkim i da mu je namjera da potpuno uništi sve znakove palestinskog života u Gazi o čemu svjedoče potpuno, do temelja razoreni gradovi u kojima se više ne može živjeti i ubistva gladnih ljudi koji namamljeni dolaze u improvizirane „humanitarne“ punkotove po mrvu hrane sa rizikom da će tu biti ubijeni. Uostalom, broj preko 60.000 ubijenih ljudi dovoljno govori o namjerama zločinaca koji su vođeni od izraelskih radikala koji izjavljuju da ne treba dati ni mrvu Palestincima, koje treba glađu umoriti i da treba ubijati djecu u utrobama majki. Kada bismo gledali premijera Netanyahua kojem je ovaj autor pisao na početku rata kao savjetnik predsjednika Alije Izetbegovića optuživši Izrael za genocid ili Itmara Ben Gvira ili Bezlalela Smotriča, koji je negirao postojanje palestinskog naroda rekavši da je to koncept izmišljen prije manje od 100 godina, ili Amihai Eliyahua, koji je svojevremeno tražio bacanje atomske bombe na Gazu, tada bi bez imalo razmišljanja mogli reći da je na djelu biblijski, globalni vjerski rat. I stvarno ovaj rat i podsjeća na njega, jer ga Izraelci vode fanatično, potpuno raspomaljeno i u njega su barem dosada bile uključene zapadne vlade i prodani arapski režimi o čemu sam pisao u više navrata. Sada se slika počinje mijenjati. Nakon što ministri vanjskih poslova EU nisu postigli dogovor o zajedničkim mjerama protiv Izraela, Slovenija je bila prva članica EU-a koja je samostalno odlučila uvesti sankcije na nacionalnom nivou. Dvojica već spominjanih izraelskih ministara, Ben Gvir i Smotrich, su tamo proglašeni nepoželjnim, jer "svojim genocidnim izjavama potiču ekstremno nasilje i ozbiljna kršenja ljudskih prava Palestinaca".

Nešto se mijenja. Sredinom juna sankcije protiv Ben-Gvira i Smotricha uvele su Kanada, Australija, Novi Zeland, UK i Norveška. Ove zemlje su ih optužile za poticanje nasilja nad Palestincima na Zapadnoj obali, iako u njihovoj izjavi pojas Gaze nisu posebno spomenuli. Danas je stigla vijest da je vlada Kraljevine Holandije ambasadoru Izraela ukazala i osudila "nepodnošljivu i neodbranjivu" situaciju u Gazi i uvela zabranu ulaska u zemlju dvojici krajnje desnih izraelskih ministara Itamar Ben-Gviru i Bezalelu Smotrich zbog upornog podsticanja nasilja nad Palestincima i pozivanje na "etničko čišćenje" pojasa Gaze.

Ovome treba dodati i unutrašnju opoziciju Benjaminu Netanyahuu, a njegov glavni kritičar je bivši premijer Izraela Ehud Olmert U augustu 2005, Olmert, koji je poznat po nekadašnjem žestokom protivljenju sporazumu iz Camp Davida i izraelskom povlačenju sa Sinaja, odlučio je podržati Sharona u njegovoj odluci da se izraelske snage povuku iz Pojasa Gaze. Danas se on zalaže za uspostavljanje dvije države, Izrael i Palestinu, i on je danas važan glas razuma. Kaže da kada vidi kako jevrejski doseljenici na tako agresivan način pale palestinske maslinjake na Zapadnoj Obali a izraelska vojska ne reagira, ne može da čuti. Isto je i sa Gazom, kada ministri u izraelskom kabinetu pozivaju na glad u Gazi. „Tome se protivim. Postoje različiti glasovi u Izraelu i glasovi Ben Gvira, Smotritcha i Netanyahua ne predstavljaju većinu Palestinaca. Moje izjave su glas većine u Izraelu. Treba tražiti mir. Jedino praktično rješenje je dvije države. Bit će teško to postići, ali to je jedino rješenje.“
O promjenama unutar zapadnog svijeta, nakon francuske najave priznanja Palestine, dovoljno govori izjava američkog predsjednika Trumpa koji je rekao da su on i njegova žena Melania pogođeni slikama gladi i izgladnjivanja koje dolaze iz Gaze i samo ludi mogu reći da nije strašno kada vidite djecu da gladuju. Pošto je Trump nepredvidiv ne bi me iznenadilo da sutra već izađe sa novim planom za uspostavljanje mira u Gazi. Jer, ne treba zaboraviti da je njemu preostalo još 3,5 godine mandata i da više ne može biti biran na poziciju prvog čovjeka Bijele kuće. Sada treba graditi svoj imidž prepoznatljivog predsjednika koji će ostati upamćen po nečemu. Po svom preduzetništvu je poznat, ali bilo bi mnogo bolje da ostane upamćen po nečemu važnijem- uspostavi mira tamo gdje se to čini nemogućim. U biografiji mu nedostaje samo još Nobelova nagrada, a previše je tašt, što i ne krije.