Osvanulo je lijepo jutro na Điđikovcu (21. ili 22. juli 1993., ne mogu da se sjetim tačno), rat je bio u punom 'cvatu' i stalno su se dešavale drame. Mene je do tada skoro sve najgore mimoišlo. Nisam se nikad gurao naprijed, hvatao sam se začelja kolone. Nisam nikad bio nešto hrabar, a da jesam, vjerovatno sad ne bih ovo pisao.

Toga dana u 7 ujutro nakon oproštaja sa ukućanima krenuo sam na smjenu. Prvo se svratilo do maršalke gdje smo se pobrojali, pokupili sljedovanje i lagano krenuli pješke (kako drugačije) nekih sat i po do sela Jezera ispod samog Golog brda. Taj put nisam volio iako je prolazio kroz živopisan krajolik, koji je uprkos prirodnim ljepotama nakon početka rata postao avetinjski pust. Dok se dođe do Žuči treba proći kroz nekoliko naselja: Pofaliće, Buća potok pa onda uzbrdo kroz par spaljenih sela. Pred samu Žuč se prilazilo sa stisnutim mudima i nekom strahobom. Tu se već vodilo mnogo borbi, naša brigada je uz velike žrtve pomakla liniju od centra grada za otprilike osam kilometara.

Na zadnjoj okuci prije ulaska u selo Jezera počeli su da granatiraju naše položaje na Golom brdu. Shvatili smo to ozbiljno i uletili u jednu praznu spaljenu kuću. To je trajalo nekih desetak minuta i onda je stalo. Pomislili smo da su nešto primijetili pa zasuli granatama čisto zbog ‘mira u kući’. A u stvari namještali su nišanske sprave za ‘glavno jelo’.

Prošli smo kroz ulaz u selo gdje su bili improvizovani magacini i ambulanta. Ispod Golog brda na kraju sela je stajala bijela kuća u kojoj smo imali pripremu. Bili smo posada na starom njemačkom topu iz WW2 bez nišanske sprave i sa nekih 5-6 granata. PVO brigade je imao dva topa, tu smo bili više kao moralna podrška pješadiji nego konkretna. To su još bili dani kada je bilo mnogo više ljudi nego pušaka (što se kasnije drastično promijenilo) tako da su na samom kraju rata svi bili više pješadija a manje sve ostalo.

Nekad smo znali igrati karata ispred pripreme sve dok jednog dana nismo progutali gorku pilulu. Još uvijek mi nije jasno kako smo bili toliko glupi i komotni da se zajebavamo na takvom mjestu. Dok smo igrali karata minobacačka granata 120mm pade deset metara od nas. Nakon eksplozije i totalnog šoka, zasuti zemljom i gelerima, uletismo nazad u kuću. Mladi plavokosi Samir nešto progovori, uhvati se za sudoper i pade. Plav u licu i zaokrenutih očiju borio se da dođe do daha. Počeli smo da urlamo "Samire, šta ti je?!? Jedan mali geler ga je pogodio kroz leđa direktno u srce. Nije bila ni kap krvi na košulji. Imao je 19 godina.

Ušli smo u kuću, preuzeli smjenu i pogledom otpratili raju koja je trkom krenula za grad. Tek kasnije sam skontao koliko su oni imali sreće. Da su ostali još deset minuta možda neki od njih ne bi bili živi jer je u tom momentu počela ofanziva.

Nisam se ni raspakovao a napolju su krenule da pljušte granate sa svih strana. Nismo znali otkud ih toliko pada. Pod kišom granata nas trojica otrčasmo do ulaza u tranšeje i dovukosmo se do topa da smijenimo raju. Uskočili smo u bunker zadihani i zagledali se isprestravljeni... Šta je ovo? Detonacije su postale nesnosne. Sve oko nas je gorilo. Krenula je da me hvata panika. Imali smo samo jednu pušku jer smo bili posluga na topu. Duboko oranje nije prestajalo.

Nakon pola sata granatiranje prestade. Povukli smo se sa linije trkom nazad u pripremu (to je bila dobra odluka jer je top kasnije primio direktan pogodak). U pripremi je već bilo par ranjenika iz pješadije koji su nekako došli sami. Granatiranje je opet počelo. Jedna je udarila i u krov kuće i dobro nas protresla. Oranje je trajalo i trajalo, dan se pretvorio u totalnu noćnu moru.

A onda prestade granatiranje i krenuo je pješadijski napad. Pucalo se po svim linijama na sve strane. Pucnjava iznad nas na Golom brdu je prestala. Izgledalo je da više nije bilo nikoga od naših na liniji. Srećom srpska vojska nije znala da iza brda nema nikoga, a zbog kote 840 nisu smjeli preći preko brda.

U isto vrijeme pokraj kuće počeše da protrčavaju preživjeli borci sa Golog brda. Neki su nam ostavili puške prije nego su otišli dalje. Doneseno je i par teških ranjenika, jedan sa velikom rupom u leđima. Obilno je krvario. Skinuo sam potkošulju i pokušao da ga previjem. Granatiranje je opet počelo sa svih strana, a posebno iz Lukavice i Rajlovca. Rokali su još jače slijedećih sat vremena. Nakon toga opet pješadijski. Mislili smo da sa naše desne strane nema nikog ali je ipak bilo neke raje koja su preživjela po bunkerima koji nisu direktno pogođeni. Paljba na našoj desnoj strani je ubrzo skoro skroz utihnula.

Na Žuči smo uvijek imali samo plitke ofanzivne linije jer je Šehović htio da idemo naprijed. Nismo imali ni metra rezervne linije. To je bila greška jer smo bili izloženi direktnom topovskom paljbom sa svih strana. Do tada su nas gađali uglavnom minobacacima iz pravca Vogošće. Skontali smo da moramo nekako do ambulante prebaciti teške ranjenike inače će svi poumirati. Pošto sam jedini ja imao pancir istrčao sam iz kuće i punim trkom kroz rupe od granata pravac sanitet koji se nalazio na početku sela. Otvorio sam vrata a unutra grozna scena. Desetak mrtvih i ranjenih boraca i jedan doktor, neobrijan, puši i gleda u prazno. On je garant pomislio da je došao kraj jer sam na sebi imao maskirnu JNA uniformu. Nakon što sam mu objasnio situaciju i rekao da imamo ranjenih on je samo klimnuo glavom i rekao da ih donesemo. Pitao sam ga ima li kontakt sa komandom. Kaže da je zadnje što je čuo je da su dvoja ambulantna kola pogođena dok su pokušavali da dođu do sela.


Zaletio sam se nazad u pripremu koliko god sam brže mogao. Sapleo sam se nekoliko puta, nekoliko detonacija odvalilo u mojoj neposrednoj blizini. Svakako mi je sve zvonilo u glavi, više nisam mogao ništa da čujem osim da osjetim udare detonacija. Uletio sam u kuću (prethodno zaurlao ko sam da me ne upucaju) i objasnio situaciju. Odlučili smo da jednog po jednog ranjenika prenesemo u ćebadima pošto nismo imali nosila.

Nenad je bio negdje sa Alipašinog i stalno je pitao kako mu izgleda rana na leđima i hoće li preživjeti. Tješili smo ga da će sve biti u redu i da hitna samo što nije stigla. Realnost je bila drugačija. Nekako smo ga uspjeli staviti na ćebe i krenuli. Saplitali smo se dok smo ga trčeči nosili preko livade a on je od bolova gubio svijest. Donijeli smo ga do doktora i više ga nikada nismo vidjeli. (Kasnije sam po imenu i datumu prepoznao smrtovnicu u novinama)

Kako nismo imali nikakvog iskustva kao pješadija ležali smo na podu kao glineni golubovi. Par ručnih bombi bi nas sve odradilo. Konačno je krenulo da se smrkava pa smo povremeno provirivali da osmotrimo šta je oko kuće. A onda opet granate pa opet pješadijski napadi desno i lijevo od nas. Osjećaj panike je zamijenio osjećaj da se više nema šta izgubiti. U neka doba mi je je pukao film, nisam mogao više da trpim.


"Ja više ne mogu ovako!!! Ko će sa mnom gore da vraćamo položaje!”. Neko poviče: "Ma jesi lud, pobiće nas!”. Ja sam zaista osjetio nevjerovatno samopouzdanje i rekoh: "Ja idem, ko će sa mnom?!". Zgrabio sam šarac i redenik (najgora stvar za uzeti) i krenuo napolje. U tom skočiše na mene, oboriše me na pod. "Nećeš ti nigdje!” Oduzeše mi mitraljez i uguraše me u mali prostor iza sudopera. Nisam više znao ni ko sam ni šta sam. Blejio sam u prazno i gurao glavu među koljena kad bi granata pala blizu kuće. Napolju se skoro skroz smračilo. Ubrzo je i granatiranje prestalo.

U neka doba čuli smo kako se približavaju neki ljudi, čuli su se glasovi. Lagano smo repetirali puške i pogledom ispratili jedan drugoga. Zoka pokraj mene ne izdrža i povika "Ko je?” "Smjena!", neko se prodere. "Ja sam, Učo!". Učo je bio komandir voda. Otvorismo vrata i uđoše desetak naših iz čete. Oni još nisu skroz svjesni šta se dešava, kakva se drama odvijala cijeli dan.

Nisam mogao vjerovati kako se situacija obrnula za 180 stepeni. Došla je smjena. Još prije par momenata mislio sam da ću tu ostaviti kosti. Nije mi trebalo dvaput ponavljati. Uzeo sam taj nesretni šarac i izletismo napolje i pravac putem nizbrdo. Dok smo izlazili iz sela sretosmo kolonu boraca kako nam dolaze u susret. Pitaše nas zašto bježimo sa linije. Objasili smo im da ne bježimo nego nam je došla smjena. Bili su to Ćiletovi momci, Izviđačko-diverzantska četa korpusa. Nije prošlo 20 minuta u daljini smo čuli kako se rokaju na vrhu Golog brda. Sutra sam saznao da su uspjeli privremeno vratili liniju. Loša vijest je bila da je u napadu poginuo moj komšija i drugar iz djetinjstva Zlatko, presječen rafalom dok su čistili tranšeje.

Slijedećih nekoliko dana se odvijala teška bitka u kojoj više nisam učestvovao. Naša brigada je pretrpjela gubitke. Poginuo je i komandant brigade Enver Šehović. Nakon toga više nismo bili ista brigada ali smo i dalje gurali koliko god smo mogli. Ja sam ubrzo prekomandovan u pješadiju na liniju u fočanskoj ulici iznad TAS-a. Svaki dan boravka na toj liniji sam gledao na Golo brdo i prisjećao se pakla koji se desio jula 1993. Od tada računam vrijeme na prije i poslije Žuči.

Zadnjih godinu dana rata nakon obuke na minsko-eksplozivnim sredstvima sam proveo u pionirskom vodu brigade (I tu je bilo veselih anegdota). Zbog nedostatka pješadije često smo išli na smjenu upravo na Golo brdo. Svaki put sam u nekoj nevjerici dolazio tu, pogled bi mi pao na našu staru pripremu koja je bila sravnjena sa zemljom. Ali više nije bilo straha i panike. Nakupilo se dosta iskustva, ‘puklo se’. Ovaj put se čekalo spremno.

Ponekad pogledam u svoje čizme koje sam nosio cijeli rat, koje su me nosile kroz sito i rešeto. Više ih nikada nisam mogao obući. Ne mogu psihički stati u njih. Ipak stoje tu kao podsjetnik da je smrt bliža nego što se čini. (Copy paste: shobaart.blogspot.com)