“Udaraš na svakoga ko ne misli kao ti”, nastavio je valija. "Nikad nisam kazao da sam najpametniji”, dočekao je Ilhamija. "Ti bi da mijenjaš zakone, pjesniče, jesi li spreman odreći se svojih ideala?” "Nisam, uvaženi vali-paša, nikad nisam zažalio ni za jednom riječi koju sam izgovorio. Da nisam gdje sam, još bi ih bilo.”

Zašto se u svom književnom i novinarskom promišljanju, često vraćam Abdulvehabu Sejjidu Ilhamiji Žepčeviju? Zato što jedino u Ilhamiji nalazim uzora koji me čini svjesnim, da mislim, pišem, govorim.

Istražujući serijsko ubijanje žrtve na prostoru Bosne i Hercegovine, čak ni psihologija nema potpun odgovor, pokušavam razumjeti zašto Bošnjake ugriza zmija iz iste rupe ne dva nego jedanaest puta. Ovdje, a lobiranjem i diljem svijeta, vrši se ono se traje od potpisivanja primirja. Da primirja, ne završetka rata jer rat u Bosni i Hercegovini nije stao već samo nastavljen drugim sredstvima. Ista je meta, isti su strijelci! Kako to u svom zadnjem govoru reče bosanski general, rahmetli Izet Nanić, “I poslija rata je rat!” Zvijer nije kažnjena za počinjena zlodjela i konačno za genocid. U društvu kakvo je Bosna i Hercegovina gdje je diskriminacija pravilo uvijek i isključivo prema Bošnjacima koji su, potvrđeno pred Međunarodnim sudom u Hagu, najveća žrtva u ratu, serijsko ubijanje žrtve se nastavlja. Očekivati od lajavca iz Laktaša i njegovih trabanata, da promjenu ploču koju im je na gramofon instalirala SPC i SANU, naprosto je zabluda. Isto, kao i “četnika sa jevrejskog groblja” kojeg studenti pokušavaju skinuti marširajući u istom stroju sa njegovim saborcima iz četnikovanja u proteklom ratu, sada veteranima za njihov uzor. I opet će to Srbe odvesti tamo gdje ih je laž odvodila kroz vijekove a povijest bilježila od progona Svetog Save, izdaje turskog vazala Marka Kraljevića, do ubistva Zorana Đinđića, a oni uporno nastavili živjeli u mitskoj laži nebeskog naroda.

SAID ŠTETA: O neljudima samo istinito. Eto zato jesam nacionalista, ali na sreću nisam ni zločinac ni šupak!

Isto je i na drugoj strani. To što se krivousti “gospodar Radobolje” malo ušutio ne znači mudrost već bojazan za “osobnu” guzicu. To što se ne oglašava onaj što nam “preporuča sapun” a ne vadi prst iz “osobnog nosa” ne znači ništa bolje, umjerenije, europskije od prethodnika sa istoka. Ovo su egzaktne činjenice pred kojima se zatvaraju oči čak i od strane žrtve, (čitaj Bošnjaka koji su doživjeli strijeljanja, preživjeli egzodus, op.a) što je apsurd. Tako Bošnjaci iako žrtve, nisu oslobođeni odgovornosti. Savijanjem glave dobija se na vremenu vlastite ugode i sitnog ćara. Na žalost, danas smo toga svjedoci u vjerskom, kulturnom, posebno državno političkom miljeu. Ostati u nirvani vlastite ugode dok ti negiraju bosanski jezik, vjeru, nacionalno ime, kulturu, tradiciju, i konačno počinjeni genocid, uz to biti konzument svih gadosti što ti izvor zla nudi od muzike, filma do prehrambenih artikala, treba se zapitati šta je to u tim Bošnjacima? Probuđenost žrtve onda kada mu bajagi zaprijete bratu, hodži i razvratniku, čiji se patriotizam nastanio samo u gaćama, nije buđenje već bluđenje. Slušati prekodrinske cajke pod šatorom na koji korak od “srebreničkog cvijeta” nije li pucanj u svoju glavu? Nakon jedanaest genocida ne odmaknuti se književno od fašiste nobelovca i Njegoša, nije li pucanje u glavu Bošnjaka? Uz to, “gorski venac” nije napisao Njegoš. Čitaj Bošnjače. Zašto je pokuđeno pričati o časnoj borbi za jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu? Zašto je sjećanje na najčasnije poginule sinove Armije Republike Bosne i Hercegovine postalo teret? Zašto se toliko bolesno u gradu, nekad čelika, danas “Fudinih čarolija” raduju svekrvi koja je u ratu nosila uniformu zla i “pevala” koljačima Bošnjaka? Naroda u kojem je ona rođena ali je na nagovor trenera Vlade “promenila” ime jer je bilo arapsko i značilo je, slava, veličina, sjaj, ponos. Zašto je poslovni poduhvat prošle godine bio dovesti njenu snajku? Ko to predlaže da se umjesto Fatihe koja je stub vjere islam i oslonac žrtvi genocida, uvede minuta šutnje? Kome više šutjeti? Do kada šutjeti Muharemima, Nemanjama, Sanjinima i inim podrepnjacima koje Bosna izrodi? Za ucviljene upratitelje naprijed navedenih i onih, koji evo tridesetak godina vrijedno rade na degradaciji uma kod Bošnjaka, stiže vijest da nešto smrdi iz vile na Dedinju, inače ostavštini ratnog zločinca i srpskog sina Arkana. Nešto je tamo odavno truhlo i smrdljivo pa bi bilo dobro da čim prije dobro upraćeni Bošnjaci pokrenu humani broj da se to, đe curi i začepi hudovici. Neće im moći pjevat!

Slavnije će biti boriti se protiv neznanja nego poginuti na bojištu. Otkrivanje novih znanstvenih istina bit će važnije od diplomatskih prepirki“, izjavio je još 1935. godine naučnik Nikola Tesla.

Evo još jedno povijesno podsjećanje. Srpski vožd Karađorđe Petrović je devet godina upravljao Srbijom, ali je ustanak protiv Turaka propao 1813. godine, kada je pobjegao u Austriju, a naredne godine se prebacio u Rusiju. Karađorđe se 1816. godine pridružio grčkom pokretu za oslobođenje da bi nastavio borbu za progon Turaka i iz Srbije. Već naredne godine je tajno došao u Srbiju kako bi se sa Milošem Obrenovićem dogovorio o zajedničkoj akciji, ali je ubrzo ubijen. Knez Miloš Obrenović, zajedno sa još jednim Karađorđevim kumom Vujicom Vulićevićem, pripremio je ubistvo. Obrenović nije želio nove borbe, a Karađorđev povratak u Srbiju nakon što se poslije ustanka sklonio u Austriju i Rusiju, nosio je opasnost od izbijanja novih sukoba. Ono što je još važnije, strah od preuzimanja vlasti. Kada je Karađorđe 25. jula 1817. zaspao u kolibi u selu Radovanju kod Velike Plane, Vujičin čovjek Nikola Novaković, čijeg je brata Karađorđe ubio tokom ustanka, udario ga je tupim dijelom sjekire u glavu. Karađorđu je nakon ubistva odsječena glava i poslana sultanu u Istanbul. Nakon ubistva, Vujica je sagradio crkvu brvnaru, nazvanu u narodu pokajnica, te na taj način priznao zločin.

Preko ubistva Đinđića, izručenja sudu ratnih zločinaca Miloševića, Karadžića i Mladića koje su ostavili da im “žive” muralno po zidovima, povijest je potvrdila da Srbi lahko skidaju glavu svakom svom prvaku.

Kako onda neće Bošnjaku?

Dok završavam kolumnu uz “Pjesmu Konjicu” izvrsne mlade sevdalinke, Konjičanke, Amele Subašić, supruge glumca Armina Omerovića, ne mogu a da ne potvrdim ono što mi već godinama prišivaju, da sam nacionalista. Da jesam! Ja sam Bošnjak nacionalista, samo zato jer volim svoje selo Goricu, svoj grad Konjic, svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu, svoju vjeru islam, svoj bosanski jezik i isto volim sve ljude svijeta.

O neljudima samo istinito. Eto zato jesam nacionalista, ali na sreću nisam ni zločinac ni šupak!