Današnji dan, 11. august, u mom srcu ima poseban ton i težinu. Prošlo je trideset i sedam godina otkako je moj brat, moj učitelj i moj uzor, dr. Ahmed Smajlović, preselio na Ahiret. I dok godine prolaze, sjećanja na njega ne blijede — naprotiv, postaju jasnija, toplija, dublja, kao što se i silueta planine najljepše vidi kada se sunce spušta.

Sjećam ga se u Kairu, na Al-Azharu, dok su dani mirisali na knjige i razgovore o vjeri, znanju i misiji. Ahmed mi je tada, u srcu ogromnog grada, povjerio svoj stan. Nije to bio samo ključ u ruci — to je bio znak povjerenja, bratske ljubavi i učiteljskog priznanja. U tom stanu nisam stanovao samo ja, već i njegova briga, njegova vjera u moju budućnost i njegova želja da me podigne na putu koji je i sam kročio.

Kada sam završio studije na Al-Azharu, Ahmed nije stao. Pokazao je onu rijetku vrstu brige koja ne poznaje zavist, nego samo radost u tuđem uspjehu. Preporučio me za imama u Bijeloj džamiji u Gračanici. Bio je to prvi korak na stazi koja će me odvesti daleko, ali uvijek čvrsto vezanog za domovinu.

Potom mi je povjerio emanet nasljednika imama Ćamila Avdića u Čikagu, u Americi. To povjerenje, taj poziv, otvorio mi je vrata prema svijetu koji nikada ne bih upoznao bez njegovog oslonca. U Čikagu sam, zahvaljujući njegovoj podršci, doktorirao na University of Chicago, pred profesorom Fazlurom Rahmanom — jednim od najvećih islamskih mislilaca našeg doba. To mi je otvorilo vrata cijeloga svijeta i osposobilo me da, u najdramatičnijem razdoblju bosanske i bošnjačke povijesti, preuzmem misiju reisu-l-uleme (1993–2012).

Ahmed nije bio samo erudita, profesor i mislilac — bio je brat. Bio je onaj koji se raduje tvom rastu više nego svom, onaj koji te gura naprijed kada posustaneš, i onaj koji ti, svojim životom, pokaže da misija učenjaka nije samo u znanju nego u služenju ljudima.

Zato, na ovaj dan, 37 godina od njegovog preseljenja, moje srce izgovara dovu:
Allahumme-rhamhu rahmeten vasiah, učvrsti ga u kaburu, prostrani mu džennetske bašče, nagradi ga za svaku riječ, gestu i misao kojom je pomogao svojoj braći i svom narodu.

Moja zahvalnost Ahmedu Smajloviću nije samo lična — ona je zahvalnost jednog naroda sinu koji je živio za istinu i dobro. Neka ga Allah sastavi s poslanicima, šehidima i dobrima u Džennetu, a nama podari snagu da nastavimo njegov put. Amin!