Istina koja oslobađa
Historija je neumoljiva. Nema laži, mita ni propagande koja može izbrisati grobove, krv, suze i jauke onih koji su nevini stradali. Nema naroda koji može izbjeći suočavanje sa sopstvenim grijehom. Onaj ko pokuša da pobjegne od istine, prije ili kasnije, osjetit će njen povratak – kao bumerang.

Tako se danas, u samoj Srbiji, ponavlja obrazac koji su njeni politički vođe decenijama širili prema susednima: nasilje nad djecom, hapšenja mladih, gušenje slobode, gaženje ljudskog dostojanstva. To nije slučajnost. To je zakon historije. Ko jednom izgradi poredak na zlu, mora znati da će se to isto zlo vratiti u njegovo dvorište.

Ali, upravo u toj istini krije se i mogućnost spasenja. Istina nije samo osuda – ona je i oslobođenje. Nema katarze bez istine, ali nema ni slobode bez katarze.

Zato ova bosanska – komšijska perspektiva nije poziv na očaj, niti na samoponiženje, već na hrabrost. Hrabrost da se u Srbiji prizna: da, u naše ime su počinjeni zločini; da, šutjeli smo dok su drugi ginuli; da, nismo htjeli da vidimo dok su tuđe kuće gorjele. Samo ta hrabrost može Srbiju osloboditi. Samo ta istina može otvoriti put ka društvu koje neće ponavljati iste greške, koje neće odgajati nove generacije u laži i koje će znati da mir sa sobom počinje mirom sa drugima.

Katarza je nužna, jer bez nje nema budućnosti. Ali katarza nije kraj – ona je novi početak.

Historijski zločini i neprobojna tišina
Nijedan narod ne može bježati od svojih zločina. Oni postaju dio njegove historije, dio njegovog bića, sve dok ih ne prizna i ne osudi. Srpski narod je u poslednjim decenijama 20. stoljeća bio nijemi svjedok, a često i saučesnik u zločinima koji su obilježili krvav raspad Jugoslavije. Šutnja koja je tada preovladala nije bila neutralno – ona je bila izbor, pristanak i saučesništvo.

U Vukovaru, gradu sravnjenom sa zemljom, desio se egzodus: hiljade protjeranih, hiljade ubijenih. Umjesto da podignu glas protiv razaranja, mnogi su u Srbiji aplaudirali. Tadašnje vođe – iste one koje danas vladaju – marširale su ponosno u grad kroz pepeo i ruševine.

Opsada Sarajeva trajala je tri puta duže od opsade Staljingrada. Sa brda se pucalo na civile, na djecu, na obične ljude koji su željeli da prežive. Svakodnevno je grad bio zasipan artiljerijom. I dok su hiljade ginule, politički komesari su slavili i ponosili se iznad mrtvog grada. Rezultat: više od 11.000 ubijenih, među njima 1.601 dijete.

Genocid u Srebrenici ostaje najdublja rana. Preko osam hiljada ljudi, muškaraca i dečaka, ubijeno je hladnokrvno, dok su političke parole iz Beograda prizivale osvetu i krv. Srbija do danas nije pronašla snage da se suoči sa tim istinama. Umjesto priznanja – poricanje; umjesto žaljenja – opravdavanje.

Na Kosovu, decenijama su se događala hapšenja, batinanja i progon. Dok je režim održavao diktaturu silom, Albanci su svakodnevno plaćali životima i patnjom. To nasilje nije bilo skriveno, ali je u Srbiji prešućivano.

Ovi događaji nisu samo crne stranice historije – oni su ogledalo u kojem Srbija mora da se pogleda. Sve dok se ta tišina ne prekine, sve dok se istina ne prihvati, zločini će ostati sjenka koja zatamnjuje svaku budućnost. Šutnja većine tada je otvorila vrata današnjoj diktaturi. Zato je zadatak današnjice da se ta šutnja prekine, jasno i glasno.

Šutnja većine – najteži grijeh
Od svih zločina koji su počinjeni, možda je najveći onaj nevidljivi – šutnja većine. Ta šutnja nije bila neutralna. Ona je značila suglasnost, podršku ili barem ravnodušnost prema užasima koji su se dešavali drugima. I upravo je ta šutnja omogućila da zlo traje tako dugo i da se njegovi počinioci osjećaju sigurnima.

Srpsko društvo je decenijama živjelo u laži, hraneći se propagandom, mitovima i fabrikovanim vijestima. Državni mediji oblikovali su svijest, a narod je, svjesno ili nesvjesno, pristajao da vjeruje. Tako je šutnja postala saučesništvo, jer se niko nije usudio da preispita sopstvenu odgovornost.

Šutnja većine imala je i svoju logiku: sve dok nisu ginula 'naša' djeca, sve dok se zlo nije vraćalo u srpske domove, moglo se misliti da je to 'tamo negdje', da se tiče nekih drugih. Ali zlo ne poznaje granice. Ono što se činilo u Vukovaru, Sarajevu ili Srebrenici, jednog dana moralo se vratiti u Beograd, Novi Sad, Kragujevac. Danas, kada policija premlaćuje i hapsi srpsku omladinu, postaje jasno: šutnja nije štitila, nego je samo odlagala neminovno.

Najveći grijeh šutnja nije samo u tome što je dozvolila da zločin traje. Užas šutnje je u tome što je ubila moralnu svijest naroda, što je ubila sposobnost razlikovanja dobra i zla. Kada narod izgubi tu sposobnost, postaje lahak plijen diktatora. A upravo se to desilo Srbiji.

Prekinuti šutnju znači povratiti ljudsko dostojanstvo. Zato srpska katarza mora početi od priznanja jasnim i glasnim srpskim priznanjem: šutjeli smo, gledali smo na stranu, nismo htjeli da čujemo jauke i vapaje drugih. Tek tada može početi novo vreme, u kojem šutnja više neće biti alibi za zločin, nego sjećanje na najveću sramotu prošlosti.

Politički kontinuitet zla
Zlo koje je oblikovalo raspad Jugoslavije nije nestalo. Ono je promijenilo obličje, ali je ostalo prisutno u političkom vrhu Srbije. Od Miloševića do Vučića proteže se neprekinuta nit moći i ideologije. Ona povezuje ratne zločine devedesetih sa današnjom diktaturom.

Slobodan Milošević je bio arhitekta krvavih ratova i nacionalističke mobilizacije. Njegovi najbliži saradnici nisu nestali sa historijske scene – oni su samo promijenili stranke i dresove. Vojislav Šešelj, Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i drugi nastavili su da oblikuju politički život Srbije na temeljima mržnje, straha i sile.

Ideja 'Velike Srbije', rođena u zločinu i krvi, nikada nije napuštena – ona je samo preoblikovana u dnevnu politiku. Nekada je značila granate na Dubrovnik i opsadu Sarajeva, danas znači gušenje slobodnih medija, batinanje studenata i hapšenje onih koji se usuđuju da dignu glas protiv vlasti.

Ovaj kontinuitet pokazuje da Srbija nikada nije raskinula sa svojom zločinačkom prošlošću. Dok god isti ljudi koji su širili mržnju i nasilje devedesetih imaju moć, svaki pokušaj reforme biće jalov. Nema demokracije sa ratnim zločincima, niti slobode pod rukom onih koji su svoju karijeru gradili na suzama i krvi drugih naroda.

Zato je nužna katarza politički raskid. To znači lustraciju, zabranu političkog djelovanja onima koji su učestvovali u ratnim zločinima ili ih podržavali, i jasno odvajanje budućnosti Srbije od mračne prošlosti njenih vođa. Bez tog raskida, Srbija će ostati zatvorenik sopstvenog zla.

Moralna osnova katarze
Katarza nije slabost, niti poniženje. Ona je čin moralne hrabrosti. Priznati sopstvene greške, priznati da su u ime jednog naroda učinjena zla – to je najteži ali i najsvjetliji korak. Bez njega, nema ni istinske slobode, niti obnove.

Važno je razlikovati krivicu i odgovornost. Krivica je individualna – zločine su počinili pojedinci i oni moraju odgovarati pred sudom. Ali odgovornost je kolektivna – jer je narod šutio, jer su institucije služile zlodjelima, jer su milioni podigli tri prsta dok su gorile tuđe kuće. To ne znači da je svaki Srbin zločinac, ali znači da je društvo u cjelini snosilo i još uvijek snosi moralnu odgovornost.

Primjeri drugih naroda pokazuju put. Nemačka je, nakon nacizma, imala hrabrosti da se suoči sa Holokaustom. Ruanda je, poslije genocida, gradila pomirenje na priznanju i kazni. Južna Afrika je, poslije aparthejda, inicirala Komisiju za istinu i pomirenje. Ti narodi nisu nestali od priznanja svojih zločina – naprotiv, postali su jači, jer su temeljili svoju budućnost na istini.

Isto važi i za Srbiju. Priznati genocid u Srebrenici, priznati zločine u Vukovaru, Sarajevu i na Kosovu – to nije čin samouništenja, već čin oslobađanja. To je znak da narod ima snage da prekine sa lažima i da se vrati ljudskosti.

Bez moralne osnove katarze, svaka politička promjena ostaje prazna. Demokratske institucije ne mogu opstati na laži, niti sloboda može rasti na poricanju. Zato je priznanje prvi i najvažniji korak. Istina je bolna, ali samo istina može osloboditi.

Put ka oslobođenju
Srpska katarza ne može biti samo misaoni ili moralni čin. Ona mora imati i svoj praktični izraz. To znači da društvo mora naptraviti jasne stubove na kojima će graditi novu budućnost, oslobođenu od naslijeđa zločina, mitova i laži.

a) ISTINA – Prvi stub oslobođenja je javno i nedvosmisleno priznanje zločina. Srbija mora zvanično da prizna genocid u Srebrenici i sve zločine počinjene u Vukovaru, Sarajevu, na Kosovu i širom bivše Jugoslavije. Bez istine, svaka politika je laž.

b) PRAVDA – Zločinci moraju odgovarati. Ne samo neposredni izvršioci, već i oni koji su planirali, podržavali i politički legitimirali zločine. To znači lustraciju, zabranu političkog djelovanja i procesuiranje ratnih ideologa i njihovih sljedbenika.

c) OBRAZOVANJE – Istina mora postati dio školskih udžbenika, univerzitetskih predavanja i kulturnih institucija. Generacije koje dolaze ne smiju odrastati u laži. Djeca moraju učiti da je zločin sramota, a da su ljudski život i dostojanstvo svetinje.

d) POLITIČKI RASKID – Nema budućnosti dok god u politici ostaju oni koji su učestvovali u zlu ili ga opravdavali. Zato je nužno sprovesti politički raskid sa prošlošću i jasno odvojiti državu od ideologije nacionalizma i mržnje.

e) EVROPSKA I LJUDSKA ORIJENTACIJA – Budućnost Srbije može postojati samo u zajednici naroda i država koje počivaju na slobodi, pravdi i poštovanju ljudskih prava. Evropa nije samo politički cilj – ona je moralna orijentacija ka vrijednostima.

Ovi stubovi predstavljaju put ka oslobođenju. Oni su temelj katarze i jedini način da Srbija postane slobodna i dostojanstvena zemlja.

Narod kao subjekt promjene
Katarza ne može doći odozgo. Oni koji su napravili sistem nasilja, laži i straha neće ga sami srušiti. Promjena mora doći iz naroda – iz njegove moralne snage, njegove odlučnosti i spremnosti da preuzme odgovornost. Narod je jedini stvarni subjekt katarze.

Prije svega, mladi - studenti. Oni nisu opterećeni iluzijama devedesetih, niti su saučesnici u šutnji koja je održavala zločinački poredak. Oni su najčešće i prve žrtve diktature danas – hapšeni, prebijani, zastrašivani. Upravo zato oni imaju pravo i snagu da traže novu Srbiju, zasnovanu na istini i slobodi.

Žene i majke nose posebnu moralnu ulogu. Njihov glas, glas onih koje su gubile sinove i muževe, ali i glas onih koje su se borile protiv nasilja, ima moć da probudi savjest društva. One su čuvari života i dostojanstva, i njihov glas mora postati stub katarze.

Intelektualci, umjetnici i profesori ne smiju više šutjeti. Njihova odgovornost je ogromna, jer su upravo oni često svojom šutnjom ili aktivnim učestvovanjem omogućili propagandu i laži. Oni danas moraju stati na stranu istine i postati svjetionici u borbi protiv zaborava i poricanja.

Narod, dakle, mora da postane aktivni činilac, a ne pasivni promatrač. Katarza ne dolazi odozgo, već iznutra – iz srca i savjesti svakog pojedinca. Tek kada narod digne svoj glas, kada se odbije poslušnost lažima i strahu, moguće je otvoriti put ka slobodnoj budućnosti.

Katarza ili ponor
Srbija stoji pred historijskim izborom: katarza ili ponor. Nema trećeg puta. Bez suočavanja sa zlom iz prošlosti, bez priznanja i raskida sa ratnim ideologijama, Srbija će ostati zarobljena u začaranom krugu nasilja, mržnje i laži.

Ako Srbija odbije katarzu, čekaju je nova poniženja, nove krize, nove generacije izgubljene u laži. Takva Srbija biće vječito izolovana, prezrena u svetu i nemoćna da izgradi pravedno društvo.

Ali ako Srbija izabere katarzu – ako prizna grijehe, ako osudi zločine, ako prekine šutnju – otvorit će se mogućnost za novo doba. Srbija može postati zemlja slobodnih ljudi, zemlja u kojoj se poštuje istina i u kojoj djeca više ne rastu u laži. To je put koji vodi ka istini, pravdi, miru i pomirenju, kako unutar društva tako i sa susjedima.

Poruka mladima – studentima u Srbiji je jasna: vaša budućnost zavisi od istine koju ste spremni da izgovorite. Vaša snaga je u tome što niste opterećeni teretom poricanja. Vi možete biti generacija koja će Srbiju osloboditi iz kandži prošlosti.

Zato neka završni zavjet ove bosanske – komšijske perspektive bude: NIKADA VIŠE. Nikada više u ime Srbije ne smije biti počinjeno zlo. Nikada više srpsko ime ne smije biti vezano za logore, masakre i genocid. Nikada više šutnja ne smije biti opravdanje za nepravdu.

Ili će se Srbija suočiti sa sobom i postati slobodna, ili će pasti u ponor vlastitih laži. Izbor je na Srbiji – njenoj mladosti, njenim studentima. Bosna gleda. Bosnia is watching.