Živimo u vremenu u kojem je svakodnevica sve više obilježena tihom, ali dubokom krizom. To nije samo ekonomska ni politička kriza, već kriza duha i vrijednosti. Na površini, čini se da sve funkcioniše tehnologija napreduje, tržište pulsira, društvene mreže su aktivne. No, ispod te buke, sve je očitiji osjećaj unutarnje praznine i moralne dezorijentacije.

Uzrok tome leži u mentalitetu koji je postao temelj savremenog društva - materijalizam i relativizam.
Materijalizam nas uči da vrijedimo samo onoliko koliko posjedujemo: koliko zarađujemo, kako izgledamo, šta vozimo, gdje ljetujemo. U takvom svijetu, smisao, istina i moral postaju teret - nešto što nas usporava na putu do "uspjeha".

Relativizam, s druge strane, briše granice između dobra i zla. Sve postaje stvar lične interpretacije. "Tvoja istina" i "moja istina" zamjenjuju onu univerzalnu istinu. Savjest se doživljava kao staromodan koncept, a oni koji joj ostaju vjerni često bivaju ismijani, označeni kao "nazadni", "netolerantni" ili jednostavno, nepoželjni.

U takvom ozračju, manjina onih koji imaju moć, bilo da su to političke elite, mediji, korporacije ili uticajne ličnosti, sve češće i sve agresivnije nameću svoja pravila igre. Njihov sistem vrijednosti često je potpuno odvojen od svakodnevne stvarnosti običnog čovjeka. Ipak, očekuje se da svi šute i slijede.

Problem nastaje kada se običan čovjek, vođen vlastitom savješću, ne može pomiriti s tim nametnutim "normama". Sve više ljudi osjeća da mora birati: da li će odustati od onoga što duboko vjeruje, ili će se suprotstaviti sistemu i snositi posljedice. To nije više samo moralna dilema, već egzistencijalno pitanje.

Ipak, uprkos svemu, ova kriza nosi i jednu priliku, da preispitamo sebe, da se vratimo temeljima, da ponovo pronađemo hrabrost živjeti ono što zaista vjerujemo. Vrijednosti se ne brane riječima, već životom. A upravo u vremenima kada je savjest nepoželjna, postaje i najpotrebnija.

U svijetu koji je izgubio orijentaciju, čovjek sve više gubi samog sebe. Odvojen od istine, od savjesti, od smisla, on postaje biće koje reaguje umjesto da razmišlja, konzumira umjesto da stvara, slijedi umjesto da traži. Kad je sve podređeno trenutnom osjećaju ugode, čovjek se pretvara u potrošača, ne samo proizvoda, nego i ideologija, identiteta, odnosa. Njegova sloboda je iluzija, jer nije utemeljena na istini, već na marketingu i manipulaciji.

Bez čvrstog moralnog temelja, čovjek lako postaje žrtva onih koji znaju kako njime upravljati. I što više bježi od odgovornosti prema istini, prema drugom čovjeku, pa i prema Bogu, to više tone u prazninu, često i ne znajući šta mu to zapravo nedostaje.

Svijet koji odbacuje savjest, koji relativizira istinu i normalizira nepravdu, ide prema sistemu u kojem pravda ne vrijedi ništa ako se ne uklapa u interes moćnih. Ide prema tehnološki naprednom, ali duhovno osiromašenom društvu. Napredujemo u komunikaciji, ali se ne razumijemo. Umreženi smo, ali usamljeni. Slobodni smo, ali nesigurni.

Takav svijet, ako se ne probudi, ide prema kontroli, prema dehumanizaciji, prema tome da ljudi postanu brojke, profili, ciljne skupine, sve, samo ne osobe.

Ima li nade? Ima, ali ne dolazi odozgo, iz sistema, nego odozdo: od pojedinca koji odluči živjeti drugačije. Koji odluči sačuvati savjest, govoriti istinu i braniti vrijednosti čak i kad mu to ne ide u korist. Prava promjena nikada ne dolazi kroz masu, već kroz pojedince koji su dovoljno hrabri da budu svjetlo u tami.

Dakle, čovjek i ovaj svijet mogu otići u propast, ali i ne moraju. Pitanje nije samo kuda sve ide, nego kuda ti i ja odlučujemo ići.