Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne
Ekskluzivno za Bošnjaci.Net dipl. ing. Stephen (Stjepan) Ćorković se podsjeća i analizira kako je tekla
IZDAJA BOSNE I HERCEGOVINE
Procitaj komentar

Autor: Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing
Objavljeno: 19. February 2009. 07:02:47
Stjepan Ćorković je bivši član Izvršnog odbora Informacionog ureda Bosne i Hercegovine u Ottawi, gdje je imao posebna zaduženja koordiniranja tužbe Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) za agresiju i genocid. U tom radu je bio u redovnom kontaktu s prof. Boyle-om, kao i s Predsjednikom Bosne i Hercegovine i drugim visokim dužnosnicima BiH, s kojima se u nekoliko navrata sreo u Sjevernoj Americi i Europi.
Stjepan Ćorković iznosi, ekskluzivno za čitaoce Bošnjaci.Net, važne detalje iz Preliminarnih presuda MSP, godine 1993., koje iz raznih razloga nisu bile uzete za osnovu nastavka pravnog postupka protiv Srbije i Crne Gore. Te Preliminarne presude i njihova dalekosežnost su i danas valjane i omogućuju pravna rješenja za probleme koji nam danas izgledaju nerješivi.



Autor: Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing (umir.), PENG (ret.)-Kanada
1993. g. Svjetski Sud, najviše civilizacijsko dostignuće vladavine zakona u međunarodnim odnosima, Međunarodni sud pravde u Haagu donio je preliminarnu presudu, koja je jasno i glasno osudila Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) i oružane skupine unutar Bosne i Hercegovine pod njihovom kontrolom za genocid. Ta presuda i preliminarne mjere zaštite naroda Bosne i Hercegovine proslijeđene su izvršnom svjetskom tijelu, Općoj Skupštini i Vijeću sigurnosti UN-a. [napomena: Međunarodni sud pravde u Haagu je zakonodavno tijelo UN-a].

No i tijekom tog procesa i nakon toga došlo je do trajne izdaje BiH, koja još uvijek traje. Izdaja je počela time što se ovom vrhunski važnom zakonskom procesu i dokumentu nije pridavalo gotovo nikakve važnosti, većina svijeta niti ne zna za iznimno važne pojedinosti tog procesa i presude a većina ni njegovo postojanje, jednostavno se cijela stvar praktički zataškala.

Lice izdaje: Iako naša jedina (i nepobjediva) snaga (kao 'malog' naroda) leži u istini i borbi za načela, i to borbi do smrti, naši 'vođe' političari i utjecajni ljudi i Bosne i Hercegovine, a naročito Hrvatske igrali su se 'velikih' političara podredivši načela svojim pragmatičnim stavovima i predstavama. Jasno okolnosti su bile više nego teške, ali to ne može služiti kao vjerodostojan izgovor, jer konačni je ishod ipak izdaja. Jedan je velik čovjek rekao, da je velike/teške odluke potrebno donositi u pravo vrijeme. Za vođu pravo vrijeme donošenja teške odluke koja može značiti i opasnost za život nije kad nastanu ogromne poteškoće već prije, kad odlučuje hoće li biti vođa ili ne. Ako nemaš hrabrosti za životno opasne odluke ne smiješ se odlučiti biti vođa!

Jedan važan vid načelne borbe je ne popuštati pred očitim zamagljivanjima odnosno sofizmima, u svrhu omalovažavanja te borbe. Tako sofizam je zvati veliko-srpsko četničko-fašistička djela u njihovoj agresiji etničkim čišćenjem umjesto genocidom. To je psihološki razrađeno (londonski Tavistock Institut) jer poštenom se svijetu ledi krv u žilama [barem je bilo tako prije nego što su nas psihološki otupili] kad čuju riječ genocid, dok etničko čišćenje je ljudskom umu na razini metenja prašine u dvorištu. [Sofizam je, s istom svrhom, u Hrvatskoj velikosrpsko/četničku agresiju zvati domovinski rat]. Iako su drevni Grci i Platon odavno ukazali na zlo sofizma, naši vođe su lako pokleknuli i prihvatili ove opasne i zle sofizme, a i sva njihova politika se uglavnom vodi sofizmima. Raju, naime, više nitko ne poučava o sofizmu, pa je sofizam ponovno stavljen na pijedestal pragmatične 'istine'.


Etnička mapa BiH nakon popisa stanovništva 1991. godine sa daytonskim "linijama" entitetske podjele
Uvod: Čim je počela velikosrpsko-četnička agresija na Hrvatsku (i Sloveniju) postalo je očito [barem nekolicini nas Kanađana!] da nešto u tzv. demokratskom svijetu ne štima, da se krše demokratska načela na najgori fašistički način praktički nekažnjivo, a demokratski svijet se uopće ne ponaša demokratski, ne padajući im ni na pamet da pokušaju zaustaviti fašistički pakleni stroj.

U nastojanjima da prisilimo našu novu domovinu Kanadu, (kao i pravu domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu) da stane u obranu demokratskih i civilizacijskih načela, naišao sam na članak prof. Francisa Boylea koji je pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu zastupao napore Palestine da se i zakonski suprotstave agresiji koja im je prijetila genocidom. U razgovoru s prof. Boyleom, on je predložio da Republika Hrvatska tuži Jugoslaviju Međunarodnom sudu pravde za genocid. To mi je odmah postalo primjerom moguće vrhunske civilizacijske borbe protiv velikosrpsko-četničkog agresora, borbe koja bi pokazala i prisilila demokratski svijet [tako smo barem tada mislili!] na dužnost zaustavljanja genocida koji se gotovo nesmetano odvijao pred njihovim očima. Proslijedio sam članak i prijedlog prof. Boylea na poznanike u hrvatskoj vladi. No tu je već počela izdaja o kojoj moj članak govori. Hrvatska vlada, puna svoje igre velikog političara, nije obratila nimalo pažnje na tu mogućnost. Otvoreno je došao stav iz vodećih krugova: „Što će nama nekakav američki profesor soliti pamet!“ [Tko im sad soli pamet!?]

U jeku velikosrpsko-četničke agresije na BiH u Ottawi je djelovao 'Bosansko-hercegovački Informacioni centar [načelno, kanadska organizacija]. Kao član Izvršnog odbora centra predložio sam da jedna od aktivnosti našeg odbora bude tužba BiH protiv (krnje) Jugoslavije za genocid. Informacioni centar [Centar, dalje] imao je dobre veze s bosanskom vladom, što je bilo neophodno za ovu djelatnost. Naime tužbe Sudu pravde mogu podnijeti samo države, a podnositelj može biti samo Predsjednik, Podpredsjednik ili Ministar vanjskih poslova Vlade BiH. Odbor je prihvatio prijedlog i ja sam imao dužnost voditelja te djelatnosti za Informacioni centar.

Uz velike napore članova Izvršnog odbora uspostavili smo kontakte između Vlade BiH i prof. Boylea. Početkom 1993. održao se sastanak zaraćenih strana BiH u New Yorku a svrha je bila potpisati Vance-Owenov plan. Prof. Boyle je savjetovao da se Vladu BiH odvrati od potpisivanja tog plana, jer bi on značio potencijalni gubitak državnosti za BiH. Mi smo prije tog sastanka u New Yorku zvali Vladu BiH iz ureda i pokušali ih odgovoriti od potpisivanja tog plana, a ja sam i osobno razgovarao s Predsjednikom Izetbegovićem nastojeći ukazati na štetnost tog plana. Tada sam uspio dogovoriti sastanak u New Yorku između Predsjednika Izetbegovića i prof. Boylea kako bismo podrobnije pojasnili, prvo opasnost Vance-Owenovog plana i drugo plan prof. Boyle-a glede tužbe protiv Jugoslavije za genocid na Sudu u Haagu. Prof. Boyle, i ja [zajedno s još dva člana Izvršnog odbora Informacionog centra BiH iz Ottawe] sastali smo se s Predsjednikom Izetbegovićem u New Yorku. Tijekom razgovora o tužbi, ukazivali smo na korisnost tog čina. Prevarenom toliko puta od međunarodne zajednice i razočaranom u jalove Rezolucije UN-a, Predsjedniku Izetbegoviću bilo je teško povjerovati u korisnost te tužbe. Njegove riječi su bile: „Što će mi još jedan komad papira [od UN-a]“ - misleći na brojne Rezolucije UN-a, koje nisu donijele nikakva ploda - „koji neće imati nikakvog praktičnog značenja“. Do potpisivanja Vance-Owenovog plana [srećom] nije došlo, ali smo mi ipak otišli iz New Yorka, ostavivši pozitivan utisak na Predsjednika Izetbegovića i Vladu BiH, glede našeg prijedloga tužbe.


Ja sam (Stjepan Ćorković op. ur.) osobno razgovarao s Predsjednikom Izetbegovićem nastojeći ukazati na štetnost tog plana. Tada sam uspio dogovoriti sastanak u New Yorku između Predsjednika Izetbegovića i prof. Boylea kako bismo podrobnije pojasnili, prvo opasnost Vance-Owenovog plana i drugo plan prof. Boyle-a glede tužbe protiv Jugoslavije za genocid na Sudu u Haagu. Prof. Boyle, i ja [zajedno s još dva člana Izvršnog odbora Informacionog centra BiH iz Ottawe] sastali smo se s Predsjednikom Izetbegovićem u New Yorku.

Vance-Owenov 'mirovni' plan trebao je pokopati državu RBiH

Dr. Francis A. Boyle savjetovao da se Vladu BiH odvrati od potpisivanja tog plana, jer bi on značio potencijalni gubitak državnosti za BiH
Nakon velikog truda pridobivanja nadležne osobe u vladi za podizanje tužbe, prof. Boyle je u ožujku 1993. dobio ovlaštenje i podigao tužbu na Međunarodnom sudu pravde u Haagu protiv Jugoslavije za genocid. Tom tužbom je ujedno i zatražio od Suda hitne mjere kojima bi se spriječilo Jugoslaviju i njene suučesnike u vršenju genocida nad narodom Bosne i Hercegovine. Slijed događaja u vezi s tom tužbom i radom (Izvršnog Odbora Informacionog) Centra u Ottawi može se najbolje vidjeti u opisu tih događaja u eseju od samog prof. Boyle-a, koji je ovdje u cijelosti preveden.

Za rad Informacionog centra i moj rad navodim komentare povezane uz tekst eseja da se bolje osvijetli naša uloga i izdaja o kojoj ovaj članak govori.

KOMENTARI (na zbivanja u vezi Svjetskog Suda, opisana u Eseju niže)

A. Opći komentar
Za vrijeme čitavog procesa kojeg je prof. Boyle vodio Informacioni je Centar bio središte aktivnosti. Prikupljao je sredstva za troškove prof. Boylea, koji je inače radio (i odradio!) sve pro bono. Centar je otvorio posebni račun u Bank of Montreal u Ottawi pod imenom ICJ, International Court of Justice na koji su trebala stizati i polagati se sredstva za parnicu. Čitavo vrijeme, sve do Drugog zahtjeva Međunarodnog sudu pravde za Preliminarne mjere, Centar se, uz velike napore, zauzimao kod Vlade BiH, koja inače nije davala mnogo pažnje prof. Boyleu. Mi smo redovno i uvijek morali vršiti pritisak na Vladu BiH da prihvati prof. Boylea za savjetnika, i prihvati njegove savjete.

Za njegov drugi Zahtjev za Preliminarne mjere u kolovozu 1993.g. Informativni Centar je priskrbio pravnu asistenticu, Bosanku, apsolventicu Međunarodnog prava iz Toronta, Kanada, koja je pro bono radila za prof. Boylea u Haagu. Po mom sjećanju svi troškovi išli su preko Centra.

    1. Bilo je znakovito da Naredba Suda za preliminarne mjere od 8. travnja 1993. nije dobio gotovo nikakav publicitet u međunarodnoj zajednici, pogotovo kod tzv. velikih demokracija Zapada. Bila je to izdaja njihovih vlastitih demokratskih načela, a i totalno nepoštivanje zakona, jer su se praktički oglušili na Naredba najvišeg suda na svijetu
    2. RH, koja je trpjela genocid od istog počinitelja, umjesto da se pridruži naporima Republike BiH nije obraćala nimalo pažnje na Naredba (Presudu) koja je trebala biti od ogromne važnosti za njene prilike.
    3. Centar je svim silama nastojao uvjeriti Vladu BiH da koristi ovaj Naredba u isticanju nepravde (izdaje) međunarodne zajednice i 'udari ga na velika zvona', no na naše čuđenje vlada ne obraćajući (ili ne želeći obratiti) gotovo nikakvu pažnju na ovu ključnu presudu propustila je priliku obznaniti svijetu pravednost svoje (obrambene) borbe i nepravednost postupka međunarodne zajednice prema toj mladoj demokratskoj državi.


  1. Neposredno prije i za vrijeme Owen-Stoltenbergovih pregovora u Ženevi Centar je, o svom trošku, organizirao put prof. Boylea u Ženevu, jer ga vlada nije službeno uzela za savjetnika niti financirala njegove troškove, a na taj put smo išli ja i još neki članovi Centra.

    1. Na putu za Ženevu, mi članovi Centra zaustavili smo se u Zagrebu, i kao delegacija otišli u ambasadu Republike BiH. Zatražili smo ambasadoricu g-đu Biseru Turković podršku za rad prof. Boylea. Ambasadorica je ukazivala na velike probleme i muke koje Bosna preživljavala, i s kojim se Vlada BiH suočavala. Rekla je da je teško vidjeti, uz te probleme, kako bi ovaj postupak kojeg je Centar podupirao, bio od praktične pomoći. Koliko se sjećam njene su riječi bile: „Narod u Sarajevu je na rubu granica. Svakog dana mene i vladu mole »riješite nas ovog zla, ako treba predajte (sebe i) nas Karadžiću samo da ovaj pakao prestane« “. Odgovorio sam joj, da kao predstavnik odgovoran za narod vlada mora znati da predajom Karadžiću pakao ne bi prestao, već bi postao još gorim. Vjerujem, da smo nakon te delegacije dobili podršku ambasadorice i njenih krugova.
    2. Članica Centra, koja je bila sa mnom na tom putu nagovorila je i ambasadoricu Republike BiH u Danskoj, g-đu Lamiju Tanović da nam pruži podršku kod vlade i pridruži nam se u Ženevi kod 'lobiranja' za prof. Boylea. Ona je to i učinila i bila dio našeg lobiranja u Ženevi.
    3. Ista članica centra nazvala je američkog kongresnika McClosk(y)-og, koji se oštro zauzimao za prava suverene BiH, i zatražila ga za pomoć. Kongresnik McClosky je zbog toga i došao u Ženevu i bio sudionikom tih događaja.
    4. Budući je u Ženevi u početku vlada davala veoma mali prioritet prof. Boyle-u, mi (iz Centra) morali smo snažno zagovarati pomoć koju on može pružiti Vladi BiH. [Ja sam ujedno služio kao tajnik profesoru, brinući se da mu hotel omogući pristup računalu, stroju za kopiranje, pišući i kopirajući spise koje mi je diktirao, brinući se za obroke, itd. Jedan spis je bilo veoma potresno pismo Predsjedniku Clintonu, kojim je zatražio njegovu pomoć da spriječi nestajanje suverene države BiH, do kojeg će doći ako se ovaj Owen-Stoltenberg plan usvoji, jer to je ustvari bio cilj tog plana.]
    5. Vlada BiH konačno je uvažila njegove savjete, i kao što je prof. Boyle opisao u svom eseju, bio je uzrokom propasti Owen-Stoltenbergovog plana. Na konferenciji za tisak, gdje je teškim riječima osudio plan i međunarodnu zajednicu, oko njega su se okupili novinari svih najvažnijih medija svijeta da čuju novost o tom neočekivanim obratu i postavljaju mu pitanja. Nakon završetka konferencije svi su otrčali na telefone da obavijeste svoje redakcije o ovom neočekivanom i ključnom događaju. No, po već ustaljenom scenariju, izdaja je bila u punom jeku i ta se konferencija nije pojavila u tisku.


    Ovom Owen-Stoltenbergovom dogovoru nazočila je i hrvatska delegacija na čelu s Predsjednikom Tuđmanom, no nastavila se politika izdaje pa ni hrvatski kao ni bosanski tisak nije objavio ovaj događaj.


    Genocidaši
  2. Dok je prof. Boyle boravio u Haagu podnoseći Međunarodnom sudu pravde svoje usmene argumente za drugi Zahtjev, novinari veoma zainteresirani za slučaj zatražili su konferenciju za tisak s njim. Tom prilikom su ga pitali glede njegove moguće tužbe svih država, koje su se oglušile na Naredba suda (od travnja 1993.):
    • Hoće li u sudnici biti mjesta za sve [države] koje namjeravate tužiti«?
      Odgovor je bio, da to ne će biti problem, jer ako treba suđenje će održati na stadionu.
    • Namjeravate li tužiti i RH«?
      Odgovor je bio ne, jer je mjesto RH-oj na Sudu uz njega u ulozi su - tužitelja.


    Kao i u prijašnjem slučaju, iako je postojao veoma velik interes novinara za prof. Boyle-a i tužbu Republike BiH, ovaj intervju nije nigdje praktički objavljen. Ni u Republici BiH ni u RH.

    Prof. Boyle je 13. rujna 1993. dobio i drugu naredbu od Međunarodnog suda pravde, pa je tako krnjoj SRJ dvaput presuđeno za genocid od najvišeg Svjetskog Suda.

    Gotovo ne treba ponavljati, reakcije koje su uslijedile bile su potpuno u skladu s prijašnjim ogluhama [i u BiH i i RH]. Krnja SRJ i njeni suučesnici nastavili svoje djelovanje kao da se ništa nije dogodilo. Za njih kao i međunarodnu zajednicu civilizacijski zakon nije vrijedio. RBiH i RH nastavile su svojim pragmatičkim igrokazima.

  3. Praktički kroz cijelo vrijeme bosanskog postupka pred Svjetskim Sudom vršeni su pritisci na Vladu BiH da odustane od postupka, posebno nakon namjere vlade da tuži članice Vijeća sigurnosti. Tadašnji ministar vanjskih poslova Muhamed Šaćirbey je američki državljanin i svoj rad nije mogao vršiti bez odobrenja američkog MVP-a ('State Department'-a). Može se sa sigurnošću pretpostaviti (a mi to znamo iz pouzdanih izvora) da je to odobrenje u sebi sadržavalo i pritiske i prijetnje. Iz pouzdanih izvora imamo podatak da je, kad se saznalo za moguću tužbu protiv UK-a, došlo do masovnih prijetnji (uz one koje prof. Boyle opisuje u svom eseju), a jedna od njih je bila da su u dječju spavaću sobu samog Predsjednika Alije Izetbegovića ispaljene dvije neeksplodirane, navođene rakete kao znak što su moćnici u stanju izvršiti ako im se usprotivi. Opaska: kad navodim „pouzdane izvore“ mora se znati da su neki od nas bili višegodišnji kanadski državljani, čiji su susjedi s kojima smo bili u prijateljskim odnosima i koji su nam bili naklonjeni u ovoj agresiji, bili ljudi koji su zauzimali važne položaje, pa i u kanadskim ministarstvima.)


Odmah nakon dobivene druge Naredbe od Međunarodnog suda pravde, prof. Boyle je dobio otkaz [vidi Esej u nastavku], a u Centru u Ottawi nastupila su čudna događanja [čini se, rad Centra nije nekim utjecajnim osobama odgovarao], pa se Centar raspao. Time je i moj rad na ovom projektu prestao [sve do sada].

Autor: Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing (umir.), PENG (ret.)-Kanada


ESEJ:

Vidi (na engleskom): Listserv.heanet.ie/cgi

TRYING TO STOP GENOCIDE AGAINST THE PEOPLE AND THE REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
NASTOJANJA ZAUSTAVITI GENOCID NAD NARODOM REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE


Francis A. Boyle
Law Building
Professor of International Law (Profesor međunarodnog prava)
504 E. Pennsylvania Ave.
Champaign, Illinois 61820
Phone: 217-333-7954
Fax: 217-244-1478

5. studenog 1996.

19. ožujka 1993. Predsjednik Alija Izetbegović imenovao je ovog pisca Općim poslanikom s izvanrednim opunomoćenjima Republike Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde za vrijeme takozvanih Vance-Owen pregovora u New Yorku. Odmah drugi dan autor je pokrenuo pravni postupak u korist Bosne i Hercegovine pred Međunarodnim sudom pravde protiv krnje Jugoslavije zbog kršenja Konvencije o Genocidu iz 1948.g. 8. travnja 1993. autor je od Svjetskog suda dobio Naredbu [preliminarnu presudu] preliminarnih mjera za zaštitu od krnje Jugoslavije u korist Bosne i Hercegovine.

Općenito govoreći, Svjetski Sud je naredio krnjoj Jugoslaviji da obustavi i okani se ('cease and desist') svih djelatnosti genocida u Republici Bosni i Hercegovini, izravno ili posredno pomoću surogata. Unatoč tome krnja Jugoslavija nije obratila apsolutno nikakvu pozornost na Naredbu Svjetskog Suda od 8. travnja 1993., već je odmah nastavila kršiti svaki i sve njegove članke. Prema Povelji UN-a Vijeće sigurnosti bi moralo prisiliti provedbu takve Naredbe Svjetskog Suda. Umjesto da kazni krnju Jugoslaviju, stalni članovi Vijeća Sigurnosti - Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Rusija i Kina - odlučili su kazniti Bosnu nametnuvši joj takozvani Plan Owena-Stoltenberga kao nasljednika Plana Vance-Owena, kojeg bosanski Srbi nisu prihvatili. Owen-Stoltenbergov plan bi razdijelio Republiku Bosnu i Hercegovinu na tri mini-državice na etničkoj osnovi i time je lišio njenog članstva u OUN-u. Predložena podjela podvrgnula bi 1,5 do 2 milijuna ljudi etničkom čišćenju.



Vidi Komentar 1 (klik)



* © Copyright 1996 by Francis A. Boyle. All rights reserved.
Some of the documents mentioned here can be found in my book, The Bosnian People Charge Genocide (Aletheia Press: 1996).
[Neki spomenuti dokumenti mogu se naći u mojoj knjizi, 'Optužba bosanskog naroda za genocid'].


Autor si je stoga odmah stavio u zadaću zaustaviti ovu rasističku podjelu Republike Bosne i Hercegovine i raskinuti genocidni embargo na oružje protiv Bosne izradom Drugog Zahtjeva za Preliminarne mjere zaštite za Međunarodni sud pravde u ime Bosne. 26. srpnja 1993. autor je proveo dan u Stožeru UN-a u New Yorku s ambasadorom Muhamedom Šaćirbegom Republike Bosne i Hercegovine, javno uputivši veliki broj ambasadora uključujući nesvrstane članove Vijeća Sigurnosti, o Drugom zahtjevu Međunarodnom sudu pravde za Preliminarnu Naredbu zaštite u ime Republike BiH. Na tom mjestu, i tog dana kao bosanski pravni zastupnik javno sam zaprijetio da ću tužiti Stalne članove Vijeća sigurnosti zbog embarga na oružje, dok je ambasador Šaćirbey sjedio uz mene. Embargo na oružje protiv Republike BiH pomagao je i štitio genocid protiv bosanskog naroda.

Petero stalnih članova Vijeća sigurnosti - SAD, UK, Rusija, Francuska i Kina - snose posebnu odgovornost pomaganja i zaštite genocida nad narodom i Republikom BiH kršeći time Konvenciju za Genocid iz 1948.g. Bilo bi mi posebno zadovoljstvo optužiti Stalne članove Vijeća sigurnosti u ime Bosne i ponudio sam to učiniti više puta. Ista osuda mogla bi se primijeniti na sve one države članice UN-a koje su služile u Vijeću sigurnosti od 1992. do 1995. i koje su rutinski podržavali nastavak ovog genocidnog embarga na oružje protiv Bosne.

Te večeri autor je avionom odletio u Haag i podnio taj Drugi Zahtjev Preliminarne zaštite na Svjetskom sudu 27. srpnja 1993. Sljedećeg dana, 28. srpnja 1993. autor je otputovao u Ženevu da bi djelovao kao Pravni savjetnik Predsjednika Alije Izetbegovića, tadašnjeg Ministra vanjskih poslova (kasnijeg Premijera) Harisa Silajdžića i svih članova kolektivnog Predsjedništva Republike BiH tijekom takozvanih Owen-Stoltenbergovih pregovora. Tamo sam osobno prekinuo Owen-Stoltenbergov Plan cijepanja Republike na tri dijela i krađe njenog članstva u OUN-u. Autor je radio u tom svojstvu do 10. kolovoza 1993., kad je došlo do prekida dogovora. Autor se tad vratio kući da bi pripremio drugi usmeni proces pred Svjetskim Sudom.



Vidi Komentar 2 (klik)



Autor je dokazivao Drugi zahtjev za preliminarne mjere zaštite BiH pred Svjetskim sudom 25. i 26. kolovoza 1993. Autor je 13. rujna 1993. dobio Drugu Naredbu Preliminarne zaštite u korist Bosne od Svjetskog Suda. Općenito govoreći, druga Naredbe Svjetskog Suda zahtijevao je da se Prva Sudska Naredba od 8. travnja 1993. „odmah i učinkovito primjeni“, i u biti zabranio je predloženo cijepanje Bosne s 13 prema 2 glasa.



Vidi Komentar 3(klik)



Sljedeći dan autor je otputovao u Ženevu na daljnja savjetovanja s predsjednikom Izetbegovićem, potpredsjednikom Ejupom Ganićem i tadašnjim Ministrom vanjskih poslova Silajdžićem. Moj je savjet bio da je sljedeći korak za Bosnu zaustaviti rasističko cijepanje Republike. Ovu preporuku su uzeli na razmatranje.

Uz odobrenje Predsjednika Izetbegovića ambasador Šaćirbey je 10. studenog 1993. uputio autora da podnese pravni postupak protiv Ujedinjenog Kraljevstva zbog povrede Konvencije o genocidu i Konvencije o rasnoj diskriminaciji u skladu s mojom ranijom preporukom. 15. studenog 1993. ambasador Šaćirbey sazvao je konferenciju za tisak u stožeru UN-a u New Yorku na kojoj je objavio ozbiljnu nakanu podnošenja pravnog postupka protiv UK-a. Kasnije tog dana autor je dostavio Svjetskom Sudu službenu predstavku ('communique') koju sam razradio pod naslovom Izjava Nakane Republike BiH da pokrene pravnu tužbu protiv UK-a pred Međunarodnim sudom pravde.

U toj Izjavi od 15. studenog 1993. Republika BiH formalno je navela svoju ozbiljnu nakanu pokretanja pravne tužbe protiv UK-a pred Međunarodnim sudom pravde zbog povrede propisa Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.g., te Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965.g., i drugih izvora općeg međunarodnog prava propisanih Člankom 38 Statuta Svjetskog Suda. Ta Izjava od 15. studenog 1993. također je naznačila da je Republika BiH izdala upute autoru da razradi Aplikaciju i Zahtjev za Preliminarne Mjere zaštite protiv UK-a i da podnese te spise Sudu što je fizički moguće ranije. Ambasador Šaćirbey je razdijelio tu Izjavu u Stožeru UN-a u New Yorku kao službeni spis Vijeću Sigurnosti i Općoj Skupštini - vidi U.N. Doc. A/48/659-S/26806, 47 U.N.Y.B. 465 (1993).

30. studenog 1993. autor je telefonom osobno obavijestio ambasadora Šaćirbeya u Ženevi da su ti spisi spremni za dostavu Svjetskom Sudu kadgod zatreba. No tad je već bilo prekasno. Neposredna i hitna reakcija na javnu Izjavu ambasadora Šaćirbeya od 15. studenog 1993. o bosanskoj nakani pokretanja pravne tužbe protiv UKa glasnogovornik britanskog Ministarstva vanjskih poslova (MVP-a) [Foreign Office-a] rekao je da bi ta objava „otežala održavanje morala i predanosti onih [britanskih vojnika i radnika] u Bosni u opasnim okolnostima.“ Vidi „Optužba UN-a za genocid stavlja ulogu Bosne u neizvjesnost, Daily Telegraph, 17. studenog 1993. Taj članak nastavlja: „Izvori MVPa su izjavili da nema planova povlačenja Coldstream gardista koji su upravo započeli šestomjesečnu dužnost u Bosni. No Whitehall bi uzeo u obzir da li je bosanska prijetnja pravne tužbe stvarno dostavljena Međunarodnom Sudu Pravde u Haagu“.

Dodatno tome britanska vlada, nekoliko europskih država zaprijetili su Republici BiH protiv nastavka bosanskog pravnog postupka protiv UKa pred Svjetskim Sudom u vezi s Izjavom od 15. studenog. Osnovni pritisak njihove zajedničke prijetnje bio je da će se dokinuti svi vidovi međunarodne humanitarne pomoći izgladnjelom narodu BiH ako se moja Aplikacija i Zahtjev za Preliminarne mjere protiv UK-a stvarno službeno dostavi Svjetskom Sudu. Iz tih razloga grubih pritisaka i prijetnji koje su počinile UK i druge europske države, i David Owen, Republika BiH bila je prisiljena povući te [pravne] postupke protiv UKa putem zaključne prisilne „Zajedničke izjave“ 20. prosinca 1993.



Vidi Komentar 4 (klik)



Unatoč tome poslije podne 3. siječnja 1994. autor je nazvao Arhivara Međunarodnog suda pravde da bi mu uputio tri osnovna Članka koja se trebaju prenijeti sudcima Svjetskog Suda:

1. Bosanska odluka o povlačenju parnice protiv UK-a donesena je pod pritiskom, prijetnjama i prisilom koje je počinila britanska vlada i vlade nekoliko drugih europskih država nad najvišim dužnosnicima bosanske vlade u Ženevi, Londonu i Sarajevu. Zbog toga takozvani dogovor o povlačenju pravnog postupka protiv Britanije je ništavan ab initio [od samog početka]. Ja zadržavam pravo Republike BiH da otkaže dogovor u bilo koje vrijeme i pokrene pravne postupke protiv UK-a u skladu s Izjavom od 15. studenog 1993.
2. Britanska vlada je zahtijevala da se autoru uruči otkaz na dužnost Općeg zastupnika Republike BiH pred Sudom. Britanska je vlada vrlo dobro znala da je autor odgovoran za bosansku strategiju pred Svjetskim Sudom, a posebno za preporuku da se optuži Britanija.

3. Pri kraju mog razgovora s Arhivarom 3. siječnja 1994. autor je uručio usmeni Zahtjev da Svjetski Sud doznači preliminarne mjere proprio motu [tj. na vlastiti zahtjev] da bi zaštitio Narod i državu Republike BiH od istrebljenja i uništenja od strane krnje Jugoslavije i Republike Hrvatske. Ukazao sam Arhivaru da je ovaj usmeni Zahtjev u skladu s propisima pismenog Zahtjeva za preliminarne mjere proprio motu unaprijed, koji je već postavljen u bosanskom Drugom Zahtjevu za Preliminarne Mjere od 27. srpnja 1993. Arhivar me obavijestio da Sud obraća posebnu pozornost na prilike u Republici BiH.

Prema Točki 2. gore autora su lišili njegovih prava Općeg Zastupnika Republike BiH pred Svjetskim Sudom 12. siječnja 1994.

5. veljače 1994.g. minobacačka granata pogodila je tržnicu u središtu Sarajeva, ubila 69 ljudi i ranila više od 200. Vidi Laura Silber & Allan Little, Yugoslavia: Smrt nacije 309-18 (1995. i 1996.). Međunarodno gnušanje nad tim divljačkim zvjerstvom koje su bosanski Srbi nanijeli nevinom narodu bilo je tako ogromno da je Clintonova vlada bila prisiljena preuzeti inicijativu za takozvane bosanske mirovne dogovore od UN-a i Europske Unije i time uzeti stvari izravno u svoje ruke. Ishod tog američkog nastojanja bili su Washingtonski Sporazumi od ožujka 1994.

Autor je pomno i u detalje analizirao Washingtonske Sporazume u Memorandumu Prava Parlamentu Republike BiH o takozvanom Washingtonskom Sporazumu od 18. travnja 1994., koji sam pripremio i podnio bosanskom Parlamentu 24. travnja 1994. Taj Memorandum je javni spis kojeg je bosanski Parlament razmatrao tijekom svojih zasjedanja o Washingtonskom Sporazumu. Objavljen je na bosanskoj računalskoj 'newsgroup' Bosnet(www.bit.listserv.bosnet)
kao i u Svesku 15 časopisa 'Journal of the Institute of Muslim Minority Affairs', br. I&II, na str. 31-49 (siječanj i srpanj 1994.).

Umjesto cijepanja Bosne na tri de facto neovisne države, Washingtonski sporazumi pripremili su put rascjepu Republike BiH na samo dvije de facto neovisne države. Jedna od tih de facto neovisnih država - obuhvaćajući približno 49% teritorija republike - bila bi određena za bosanske Srbe, ratificirajući time ishode njihovog etničkog čišćenja, genocida, masovnog silovanja, ratnih zločina i mučenja. Druga takva de facto neovisna država bila je stvorena Washingtonskim sporazumima pod imenom „Federacija“ između legitimne bosanske vlade i krajnje nacionalističkih bosanskih Hrvata koji su radili na odcjepljenju po naredbi ex-komunističkog aparatčika hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana.

Teoretski, pretpostavljalo se da takozvana Federacija upravlja s 51% teritorija Republike BiH. No ipak, bilo je razvidno čitajući Washingtonske Sporazume da su njeni američki sastavljači očekivali da bi na kraju takozvanu Federaciju pripojila Republika Hrvatska, a slično tome državu bosanskih Srba pripojila Republika Srbija. Drugim riječima Washingtonski sporazumi utrli su put de facto podijeli Republike BiH između Republike Hrvatske i Republike Srbije. To je prije svega bio dugoročni plan Tuđmana i srpskog Predsjednika Slobodana Miloševića, sve od njihovog tajnog dogovora podjele Bosne u Karađorđevu u ožujku 1991.g. Vidi na pr., Silber & Little, navedeno gore, str 131-133.

Washingtonski sporazumi od ožujka 1994. postali su temeljem sastavljanja i zaključivanja Daytonskog ugovora u prosincu 1995. Doista, Daytonski ugovor može se jedino razumijeti i objasniti pozivanjem na Washingtonske Sporazume. Drugim riječima unatoč svojih javnih protesta suprotno tome, kroz cijelu 1994. i 1995. Clintonova vlada aktivno je poticala i ustrajno provodila de facto cijepanje države članice UNa na dva dijela, i zatim de facto pripojenje od strane drugih dviju država članica UN-a.

Nakon nametanja Washingtonskih sporazuma bosanskoj vladi, Clintonova vlada je uzaludno potratila sljedeću godinu i pol pokušavajući uvjeriti Srbiju i bosanske Srbe da pristanu uz ovaj de facto rascjep Bosne i pripojenje 49% Republike BiH. To bi zahtijevalo od bosanskih Srba dragovoljno odustajanje od oko 20% sedamdesetpostotnog bosanskog teritorija kojeg su ukrali i etnički očistili. Pokazali su se nevoljni u tome sve dok nije u jesen 1995.g. NATO upotrijebio vojnu silu protiv njih.

U međuvremenu opsada i bombardiranje Sarajeva i drugih bosanskih gradova je ustrajala i bosanski Srbi su nastavili etnički čistiti bosanske gradove od njenih muslimanskih i hrvatskih građana, uz aktivnu podršku i pomoć Srbije. Cijeli je svijet gledao i nije ništa učinio dok je vojska bosanskih Srba nastavila istom stopom ubijanja i pokolja. Genocid je dosegao vrhunac u srpskom masakru tisuća bosanskih Muslimana u Srebrenici i Žepi u ljeto 1995.g.

8. rujna 1995. Clintonova je vlada u Ženevi nametnula bosanskoj vladi takozvani Dogovor o osnovnim načelima kao dio dopune Daytona. Autoru je bilo očevidno da je ženevski dogovor uspostavio sljedeću fazu američkog plana cijepanja Republike BiH na dvije de facto neovisne države koje su bile uvedene Washingtonskim Sporazumima 1994.g. Da bih upozorio bosanski Parlament na te makinacije pripremio sam službeni Memorandum Prava Parlamentu Republike BiH glede Dogovora o osnovnim načelima u Ženevi 8. rujna 1995. s datumom od 11. rujna 1995. Taj memorandum je podnesen bosanskom Parlamentu i bio u razmatranjima tijekom njegovog zasjedanja. Objavljen je na Bosnetu 12. rujna 1995.g.

26. rujna Clintonova vlada nametnula je još jedan Dogovor bosanskoj vladi u New Yorku da bi utrli put rascjepu Republike u Daytonu. Još jednom, da bih upozorio bosanski Parlament na te makinacije, sastavio sam Memorandum Prava Parlamentu Republike BiH glede Njujorškog Dogovora od 26. rujna 1995. s datumom od 28. rujna 1995. Taj Memorandum je podnesen bosanskom Parlamentu i zatim objavljen na Bosnetu 29. rujna 1995.

Iza toga, Njegova ekselencija Predsjednik Alija Izetbegović me zamolio da analiziram dio prvog nacrta takozvanog Daytonskog mirovnog ugovora kojeg mu je predao Richard Holbrooke. Iz očevidnih razloga taj Memorandum o Pravu jest i ostaje privatan i tajan. No nekoliko mojih osnovnih kritika ušlo je u konačni tekst Daytonskog Ugovora.

Nakon što sam Daytonski ugovor javno obilježio svojim inicijalima bosanski Ministar vanjskih poslova Muhamed Šaćirbey kao i Parlament Republike BiH zamolili su me da im napravim analizu Daytonskog mirovnog ugovora da bi oni mogli formulirati svoj paket rezervacija, izjava i shvaćanja (RDU – [Reservations, declarations and understandings]) Ugovora. To sam načinio u vidu formalnog Memoranduma o pravu koji je bio podnesen Parlamentu Republike BiH glede Daytonskog ugovora od 30. studenog 1995. Taj memorandum je u javnoj domeni i bio je objavljen na Bosnetu 1. prosinca 1995.

U skladu s tim samozvanim Daytonskim mirovnim ugovorom 14. prosinca 1995. UN, Europska Unija i njene države članice, SAD Rusija i mnoge druge nazočne države rascijepale su Republiku BiH u Parizu unatoč Povelje UN-a, Nirnberških načela, Konvencije o Genocidu, Četvrte Ženevske konvencije i njena dva dopunska protokola, Konvencije o Rasnoj Diskriminaciji, Konvenciji o Apartheidu, i Univerzalnoj Deklaraciji o Ljudskim pravima, kao i dva nadaleko povoljna zaštićujuća Naredba koja je izdao Međunarodni Sud pravde u korist Bosne 8. travnja i 13. rujna 1993. Ova druga Naredba Svjetskog Suda efektivno je zabranio takvu podjelu Bosne glasovima 13 prema 2. Ova provedba potvrđena od država članica UNa povrijedila je svako znano načelo međunarodnog prava koje je međunarodna zajednica formulirala u poslijeratnoj eri nakon 2. svjetskog rata.

11. srpnja 1996. - prve obljetnice masakra Bosanaca u Srebrenici od strane vojske bosanskih Srba - Međunarodni sud pravde izdao je Presudu kojom je premoćno odbacio sve lažne pravosudne i proceduralne prigovore koje je podnijela krnja Jugoslavija protiv bosanskih žalbi protiv genocida koje je autor podnio 20. ožujka 1993. Ipak, unatoč očevidnih vjerodostojnosti bosanskih žalbi, SAD, UN, EU i njene države članice, Carl Bildt i Richard Holbrooke izvršili su ogroman pritisak na bosansku vladu da povuče parnicu pred Svjetskim sudom da bi umirili Slobodana Miloševića. Zašto?

Kad sam sastavljao sve spise Svjetskom Sudu za Bosnu kao i kad sam usmeno podnio dva sklopa Preliminarnih mjera pred Sudom u travnju i kolovozu 1993., bio sam veoma oprezan i marljiv u podnošenju i zagovaranju na osnovu onoliko mnogo materijala koliko sam mogao naći koji su osobno upleli Miloševića u nalaganju, nadgledanju, odobrenju i odobravanju genocida protiv i naroda i Republike BiH Osobno sam napao i opetovano ga optužio za prvenstvenu odgovornost za genocid u Bosni da čitav svijet to čuje. Iz tog razloga, bit će nemoguće SAD-u, UN-u i Europi rehabilitirati Miloševića kad jednom Svjetski Sud donese svoju konačnu Presudu na osnovu vrijednosti pravnog postupka u korist Bosne, do koje će neizbježno doći osim ako je se ne spriječi.

Bosna je već dobila dvije istovrijedne pred-presude na osnovu vjerodostojnosti pravnog slučaja u Naredbi Svjetskog Suda od 8. travnja i Naredbe od 13. rujna 1993., kao što je to priznao pok. sudac Tarasov u svojoj Izjavi pripojenoj prvoj Naredbi, i u svom Odvojenom Mišljenju pripojenom potonjej Naredbi. Drugim riječima, pod vodstvom Slobodana Miloševića, krnja Jugoslavija je uistinu počinila zločin genocida i izravno i pomoću vojske [koja je bila] ustvari njen surogat pod zapovjedništvom dvojice pojedinaca optuženih za međunarodne zločine u Bosni: Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Unatoč tome, kroz gotovo četiri godine međunarodna zajednica je odbila preuzeti svoju svečanu obvezu po Članu i Konvencije o Genocidu da „spriječi“ ovaj neprestani genocid protiv bosanskog naroda koji se tako bjelodano odvijao u Republici BiH.

Stoga, osim Bosanaca, svi spomenuti gore žele da taj pravni postupak pred Svjetskim Sudom nestane s lica Zemlje. Jer svi su oni krivi za učestvovanje u genocidu. U vrijeme odlaska ovog eseja u tisak, ne izgleda da će bosanski pravni postupak preživjeti još mnogo dulje. Ako i kad Bosna bude prisiljena povući svoju parnicu pred Svjetskim Sudom za genocid protiv krnje Jugoslavije, onda će nijekanje međunarodnog zakonskog poretka biti potpuno i besramno. Takozvane Zapadne sile i UN potvrdit će svoj potpuni moralni bankrot i grubo legalno licemjerstvo na očigled čitavog svijeta kojem će na očigled uvijek biti primjer bivše Republike BiH.

Zahtjev za preliminarne mjere od 27. srpnja 1993.

Vidi spis Međunarodnog Suda Pravde u Haagu (engleski): ICJ-CIJ.org

PRESUDA 8. travnja 1993.
/Vidi spis Međunarodnog Suda Pravde u Haagu (engleski): ICJ-CIJ.org


„52. Iz tih razloga, SUD
Naznačuje, u očekivanju svoje konačne odluke u parnici koju je Republika BiH pokrenula 20. ožujka 1993. protiv Federalne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), sljedeće preliminarne mjere

A. (1) Jednoglasno,
Vlada FR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) mora odmah, u skladu sa svojim obvezama prihvaćanja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz ... 1948., poduzeti sve mjere u svojoj moći da bi spriječila čin zločina genocida;

(2) Glasovima 13 prema 1,
Vlada FR Jugoslavije (Srbije i crne Gore) mora posebno osigurati da sve vojne, paravojne ili iregularne oružane jedinice, kojima je u mogućnosti upravljati ili davati podršku, kao i sve organizacije i osobe koje su pod njenom kontrolom, upravom ili utjecajem, ne počine ikakva djela genocida, ili urote da počine genocid, izravnog i javnog poticanja na čin genocida, ili suučesništva u genocidu, bilo protiv muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine ili protiv svake druge nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine;

B. Jednoglasno,
Vlada FR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) i Vlada Republike BiH ne bi smjele poduzeti nikakvu djelatnost i morale bi osigurati da se nepoduzme nikakva djelatnost koja bi mogla otežati ili produžiti postojeću raspravu o sprječavanju ili kažnjavanju zločina genocida, ili još više otežati put rješenju.“

PRESUDA 13. rujna 1993.
/Vidi spis Međunarodnog Suda Pravde u Haagu (engleski): ICJ-CIJ.org

„61. Iz tih razloga, SUD
(1) Glasovima 13 prema 2
Ponovno potvrđuje preliminarne mjere naznačene u odlomku 52 A (1) Naredbu koju je Sud donio 8. travnja 1993., koji se mora hitno i odmah učinkovito primijeniti;
......................

(2) Glasovima 13 prema 2,
Ponovno potvrđuje preliminarne mjere naznačene u odlomku 52 A (2) Naredba koju je Sud donio 8. travnja 1993., koji se mora hitno i odmah učinkovito primijeniti;
.......................
(3) Glasovima 14 prema 1,
(3) Ponovno potvrđuje preliminarne mjere naznačene u odlomku 52 B Naredba koju je Sud donio 8. travnja 1993., koji se mora hitno i odmah učinkovito primijeniti;
.......................

VRH


  Dossier: Stephen (Stjepan) Ćorković: Izdaja Bosne i Hercegovine
» ŽIVA RIJEČ
Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing | 28.10.2009 10:15
» IZDAJA BOSNE I HERCEGOVINE
Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing | 02.03.2009 20:31
» IZDAJA BOSNE I HERCEGOVINE
Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing | 19.02.2009 07:33

Ostali prilozi:
» 28. SEPTEMBAR - DAN BOŠNJAČKE I BOSANSKE SLOBODE
Emir Ramić | 27. September 2022 04:39
» TREZOR - LAŽ GEBELSOVSKE TV SRNE I RISTA ĐOGA
Sejo Omeragić | 26. September 2022 13:29
» LITERARNI VELIKANI GOVORA MRŽNJE – SALMAN RUŽDI
Šemso Agović | 25. September 2022 15:00
» LETI PATKA, LETI GUSKA, OVA ZEMLJA BIT ĆE BOSANSKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 24. September 2022 14:55
» VUČIĆ NASTAVLJA ZLOČINAČKI HOD
Emir Ramić | 22. September 2022 21:17
» BOŠNJACI IZMEĐU BERLINSKOG KONGRESA I DAYTONSKOG SPORAZUMA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 22. September 2022 16:05
» U OKTOBRU BUDIMO PRECIZNI KAO ŠVAJCERSKI SAT
Mr. Milan Jovičić | 20. September 2022 21:49
» OPERACIJA SRBIGUZ
Said Šteta | 18. September 2022 16:42
» BIH HOBOTNICE SIGURNIJE NEGO NATO PODMORNICE
Zijad Bećirević | 18. September 2022 14:37
» APARTHEID U NEUMU
Prof. dr. Adamir Jerković | 17. September 2022 16:21
» PORAZ PUTINA U UKRAIJINI JE PORAZ OKUPATORSKE POLITIKE
Božidar Proročić | 17. September 2022 15:46
» PISMO ZORANU MILANOVIĆU, KOMŠIJI S OTROVNIM SPREJOM I VATRENIM PLAMENOM IZ USTA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. September 2022 01:32
» DEMITOLOGIZACIJA EURO(PO)CENTRIZMA
Dr. Sead Alić | 15. September 2022 13:52
» NOVA MAT(R)ICA
Dr. Mesud A. Ramić | 14. September 2022 16:15
» KONAČNI VELIKOSRPSKI STRATEŠKI CILJ JE BOSNA BEZ BOŠNJAKA
Sead Zubanović | 13. September 2022 14:55
» OD MINI ŠENGENA PREKO OTVORENOG BALKANA DO SRPSKOG SVETA
Zijad Bećirević | 13. September 2022 13:54
» SVIJET SE TREBA SPREMITI ZA DAN POSLIJE SUTRA!
Fikret Mehović | 13. September 2022 13:42
» RUSKA DOGMA NAD UKRAJINOM
Božidar Proročić | 10. September 2022 15:40
» GOVORITI ISTINU MA KAKO GORKA BILA
Dr. Fahira Fejzić Čengić | 09. September 2022 14:26
» INTELEKTUALCI ŠKOLSKE ULICE
Said Šteta | 09. September 2022 14:11
Ostali prilozi istog autora:
» ŽIVA RIJEČ
28. October 2009 10:15
» IZDAJA BOSNE I HERCEGOVINE
02. March 2009 20:31
fastvee.gif
Suad34.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Taslidza Banner.jpg
Beharban.jpg
Kurtcehajicbanner45.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
bos-jezik.gif
NjegosMilo.jpg
almirhot.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
KDBH_Preporod.gif
Udruzenje Kultur Media banner.jpg
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif